Ženske sudbine iz muškog pera

Umjesto formule „svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima sasvim je slučajna i nehotična“, kojom se književnici kadšto služe da bi se osigurali od mogućih optužbi onih koji bi se „prepoznali“ u tekstu, romanopisac i pripovjedač Vlado Rajić započeo je svoju knjigu priča Gradske kćeri predgovorom kojemu je svrha ista, ali ne zvuči ni približno tako „službeno“. Naprotiv, tu se o odnosu zbilje i fikcije, istine i laži govori duhovito, pretjeruje se, karikira, uvlači čitatelja u književnoteorijske labirinte – „ništa u tim pričama neće biti istinito. Laž do laži, časna riječ. Te malogradske priče jednostavno ne mogu otrpjeti istinu. Istina bi sve pokvarila. Istina bi sve iskrivila. Što je najgore, istina bi sve razotkrila.“

Izd. Ogranak MH u Požegi, Požega, 2019.

O piščevoj strategiji laganja: „Samo naprijed, majstore, hrabri pisac sam sebe, lijevaj žuto kad je trebalo nanijeti zeleno, prekrij bijelom sve ljubičasto. Neka se ime sakrije, porijeklo, djedovo i očevo naslijeđe. Mladu malo postaraj, staroj odjeni dječju haljinicu. Sve koje stanuju uz dvije rijeke potjeraj na brdo, ove s brda na selo, a one sa sela, eh, njihove priče strpaj u pismo pa pošalji u Australiju (…). Ali, naravno, laži o kosi i stasu, laži o ocu i materi, umeći kćeri tamo gdje su se rađali sve sami sinovi, ljepotice u familiju koja je imala samo jedno ogledalo u kući, odlikašice u razred gdje je bilo jedinica više nego u obližnjim vinogradima kolaca.“

Pripovjedač, naravno, objašnjava i zašto sve to presvlačenje i prerušavanje likova, mjesta i okolnosti zbivanja. Rajić je rođenjem, djetinjstvom i školovanjem Požežanin koji je kao mladić otišao u Zagreb i tu ostao živjeti, zadnjih godina objavio nekoliko romana za djecu i odrasle, a sad se, nakon mnogo desetljeća, vraća zavičaju zbirkom priča Gradske kćeri. „Moglo bi se reći“, napominje autor o toj knjizi u svojoj završnoj bilješci, „i zbirka uspomena na vrijeme kraja šezdesetih i ranih sedamdesetih, odrastanje, shvaćanje što je to sudbina i kako se držati u sedlu, a da te baš ne zbaci sa svojih zaigranih sapi na prvom koraku.“ Požega je mali grad, Slavonija je mala pokrajina, Hrvatska je mala zemlja – pa ako se svi međusobno i ne poznajemo, prostor oko nas ispunjen je informacijama, koje se suludo ubrzavaju i umnožavaju tako da se čini kako se u trenu možemo obavijestiti o svakome. A kad se pomisli da se takve informacije mogu naći i u književnim djelima (kad se ona shvaćaju kao istina zbilje, a ne kao istina fikcije), vrag odnese šalu. Zato pisac i kaže da „istina u malim gradovima zna biti veća i od zvonika na lokalnoj crkvi i od najvišeg vrhunca okolnih planina. Istina postaje ožiljak, stara slika koja ispadne iz albuma baš kad ne treba.“

Rajićeva knjiga sadržava četrnaest priča i jedna je od rijetkih u posljednje vrijeme o kojoj se može govoriti kao o tematski čvrsto oblikovanoj, kompaktnoj zbirci. Priče naime tematiziraju sudbine (uglavnom) mladih žena u malome gradu za koji iz autorovih izjava znamo da je Požega, ali ta činjenica za ovu prozu zapravo nije bitna. I to zato što pisac u svoje pripovijedanje ne uvodi gradske vedute i uopće opise ulica, građevina i ambijenata po kojima je grad šire prepoznatljiv, nego se fokusira na životne priče likova, na situacije kroz koje prolaze i na sve ono što ih tlači i čemu se pokušavaju oduprijeti. Te kćeri dolaze iz različitih socijalnih miljea, na što upućuju tipizirani nadnaslovi (željezničareva, postolarova, generalova, direktorova, doktorova, službenikova, bankareva kći…), pri čemu se pisac ponekad usredotoči samo na neki važan trenutak u životu svoga lika, a neki put podastre čitatelju cjeloživotnu storiju svoje junakinje.

Kvalitetu knjige čini dobra polovica priča uvrštenih u zbirku: Dok vlakovi prolaze, Crna Nova godina, Sto smrti jedne samoće, Nije znala voljeti i gotovo, Nepoznati će razumjeti, Otac na dnu čaše, U potrazi za izgubljenim djetetom, Ljubomora ubija. Osobito su dojmljive, ispunjene dramatičnim detaljima, dvije Rajićeve priče koje je zavrtio oko ovisnika. U Ocu na dnu čaše pripovijeda se o ocu neizlječivu alkoholičaru i njegovoj kćeri koja pokušava sve ne bi li ga spasila. Priča o dvoje davljenika nema, naravno, sretan kraj: otac umire nakon što je uništio sebe i razorio obitelj, a u kćerinu srcu ostaje ljubav i žaljenje što mu nije mogla pomoći unatoč tome što joj je život pretvorio u užas. Priča U potrazi za izgubljenim djetetom (tipična priča o drogi, mladima i roditeljima) govori o uspješnom direktoru i njegovoj ženi koji su se odjednom našli u situaciji da im je kći na rubu života, a da oni o njezinoj ovisnosti nisu znali ništa. Posvećuju se njezinu liječenju pa se nakon nekog vremena pojavljuju znaci kćerina oporavka, ali pripovjedač priču ostavlja otvorenom. Direktor je sve što su imali rasprodao i njih troje otputovali su u neki daleki svijet: „Nitko nije znao jesu li uspjeli naći ono što su ovakvim putovanjem počeli tražiti.“

U Rajićevoj knjizi i priča Crna Nova godina također ima otvoren kraj: razlozi samoubojstva tankoćutne generalove kćeri nipošto nisu jednoznačni, a čitateljima ostaje da sami riješe problem. U pričama Dobrota pokraj oltara, Ljepotica, Klipan i njena mama i u još nekima govori se o roditeljima koji imaju „planove“ za budućnost svojih kćeri ili koji ne mogu odoljeti potrebi da ih stalno drže pod kontrolom i upravljaju njihovim životima, ali i o teškim posljedicama takve „brige“. Zanimljivosti Rajićevih Gradskih kćeri pridonosi i žanrovska raznolikost priča: neke su realizirane kao ljubavne, Mila moja debela zacijelo će privući ljubitelje kulinarskih vještina, a ima i jedna koja je čisti krimić (Doktorica u plavom)!