Zablude političke ekologije

Posljedna konferencija o klimatskim promjenama (COP 25) održana od 2. do 15. prosinca 2019. u Madridu, još jednom nije ispunila očekivanja organizatora oko postizanja konsenzusa o smanjenju emisije štetnih plinova, a ni prisutnost holivudskih zvijezda poput Harissona Forda i nove ekoikone Grete Thunberg nije mogla zasjeniti gorak okus debakla. Naime, konferencija, kao nastavak duge tradicije započete onom prvom, održanom 1992. pod okriljem UN-a, ostaje poprište međusobnih okrivljavanja unaprijed poznata ishodišta. Ciljevi dogovoreni u Parizu 2015, kako bi se smanjila emisija stakleničkih plinova uz korištenje vjetrenjača, sunčanih kolektora i električnih automobila, mlake su palijativne mjere za neutraliziranje glavnog uzroka. A on se nalazi u sistemskom izostanku duboke transformacije bogatih i visokoindustrijaliziranih zemalja i odsutnosti volje za radikalnom promjenom pristupa kapitalističkoj tržišnoj eksploataciji Zemlje.

Ekologija nije kompatibilna s liberalnim kapitalizmom podvrgnutim isključivo logici profita i razaranju svih prirodnih resursa

Iluzorno je također očekivati da će globalni pristup putem „globalne vladavine“ riješiti pitanje smanjenja emisije plinova, s obzirom na to da je na djelu na globalnoj razini proces geopolitičke fragmentacije, izbjegličkih pokreta, masovnih migracija, ratova i sukoba koji onemogućuju zajedničko rješenje klimatskih problema. S druge strane, nuspojava toga krivog koncepcijskog smjera globalnog ekološkog pristupa generiranje je paralelne industrije „zelenog kapitalizma“. Sastanci o klimi na vrhu doveli su do toga da bogati Sjever ulaže milijarde u zemlje Juga kako bi se na terenu koristile ekološke tehnologije. U Africi ili Južnoj Americi pod izlikom zaštite klime građene su goleme brane ili hidrocentrale. Zbog blokiranja SAD-a, Brazila, Australije, Saudijske Arabije i Rusije zemlje sudionice klimatske konferencije nastojat će pronaći rješenje u postojećem Pariškom sporazumu sa svim njegovim nedostacima.

Novi Zeleni plan

Europa nastoji parirati toj bezazlenoj situaciji promovirajući novi Green Deal nove šefice Europske komisije (EK) Ursule von der Leyen, predstavljen paralelno s konferencijom u Madridu. S obzirom na takvu pat-poziciju i slijepu ulicu COP-konferencije, nova se Europska komisija postavila kao lider novih nastojanja u borbi protiv klimatskih promjena. Naime, predsjednica EK Ursula von der Leyen u Europskom parlamentu predstavila je paket od 50 prijedloga, a u ožujku 2020. EU bi trebala usvojiti „zakon o klimi“ prema kojem bi do 2050. trebala postići „klimatski neutralno“ gospodarstvo. Novi Zeleni plan obuhvaća niz mjera: uvođenje poreza na ugljikov dioksid, poticanje investicija u infrastrukturu elektromobilnosti, kompenzacijske carine na granicama, porezno rasterećenje „zelenih financijskih proizvoda“, povećanje cijene goriva za privatne potrošače, produktivno recikliranje, amortiziranje strukturnih promjena u regijama s velikom proizvodnjom ugljena, poticanje organskog uzgoja, proširenje trgovine emisijama. Međutim, s obzirom na to da takav paket mjera znači neizbježno poskupljenje goriva i letenja, neki analitičari već najavljuju novi trgovinski rat. Navedene mjere trebale bi obeshrabriti velike zagađivače, a uvođenje poreza na ugljikov dioksid, dakle na uporabu fosilnih goriva od kojih nastaje taj štetni plin, trebao bi drastično smanjiti potrošnju ugljena, plina i nafte.

Pored službene teze o presudnom ljudskom utjecaju na klimatske promjene, pojavljuju se druga alternativna gledišta, a naravno tu su razni alternativni neologizmi i pristupi: okcidentalocen, thanatocen (Drugi svjetski rat središnji je stup destruktivnog procesa), plantažocen (rad utemeljen na robovskom radu) itd. Primjerice, Andreas Malm, u djelu Antropocen protiv povijesti: klimatsko zatopljenje i doba kapitala ističe da klimatsko zatopljenje treba sagledavati u kontekstu ekspanzije britanskog kapitalizma, kada nastaje teza o antropocenu, koji je u rukama engleskih kapitalista sredstvo za discipliniranje rada, a pojava parnog stroja postaje poluga imperijalističkih ratova. U tom pogledu pitanje klimatskih promjena i same ekologije usko je povezano s pitanjem geomoći i geoinženjeringa, glavnih poluga prirodnog i okolišnog društvenog destrukturiranja. Povjesničarka Armel Campagne u djelu Kapitalocen: povijesni korijeni klimatskog poremećaja, iznosi tezu o kapitalocenu: „Industrijska revolucija nije bila tehnički i socijalno neutralni fenomen i napredak, jer je bila pogon britanske industrijalizacije u obliku ‘kapitalističkog restrukturiranja procesa proizvodne i klasne borbe’, koja je nastojala intenzivirati eksploataciju i uništiti obrtničku organizaciju rada.“

Zeleni kapitalizam

Ideologija napretka, liberalizam, tehnicizam kao nasljeđe prosvjetiteljstva duboko su protuekološke matrice suvremene paradigme neprestanog rasta, što je i razvidno u fenomenima prekomjernog izrabljivanja prirodnih resursa u obliku ekonomskoga tržišnog hybrisa. Suprotstaviti se takvoj izrabljivačkoj dinamici podrazumijeva prekid s ideologijom rasta i zagovaranje njegova smanjenja. Ključno pitanje svrsihodnosti ekologije usko je povezano s poimanjem odnosa čovjeka i prorode, a on se dijeli na dva smjera, dvije škole ekologije, antropocentričnoj i biocentričnoj. Zabluda prvog pristupa poimanje je prirode kao neiscrpna resursa na raspolaganju čovjeku, nešto što koristimo i crpimo po volji. Drugi pristup, biocentrizam, promovira iluzorni egalitarizam i reducira čovjeka na status drugih prirodnih vrsta. U tom pogledu mudro je izabrati srednju poziciju, gdje bi sveobuhvatni holistički pristup prevladavao. U tom smjeru integralna ekologija Katoličke crkve, kako je iznesena u enciklici pape Franje Laudato si, nastoji promicati holistički pristup očuvanja okoliša na temelju imperativa „očuvanja zajedničke kuće – Oikos“. On obuhvaća pitanje okoliša, društva i klimatskih promjena, videći ih kao izravne posljedice konzumerizma i prekomjernog neodgovornog razvoja i napretka. Riječ je o holističkom pogledu na svijet koji teži interakciji između čovjeka, društva i okoliša, gledanih kao cjelina.

Bit tradicionalne ekologije neodvojiva je od organskog i prirodnog poimanja svijeta i svemira unutar jedne kozmološke cjeline, komplementarnih svjetova makrokozmosa i mikrokozmosa. Zbog toga je svaki oblik palijativne i političke militantne ekologije, koja ostaje odvojena od duhovne dimenzije, osuđen na duži rok na ograničene učinke koji otklanjaju simptome, a ne prave uzroke. Evolucijske teorije potkraj 18. stoljeća Charlesa Darwina, Jeana Baptistea Lamarcka i Thomasa Henryja Huxleyja, prožete racionalizmom i scijentizmom, shvaćale su prirodne elemente i vrste kao niže rangirane žive kategorije u odnosu na ljudsko biće. Kao takve mutirajući poslije unutar tehnoznanstvene civilizacije i moderne industrijalizacije znatno su pridonijele degradaciji i desakralizaciji prirode i okoliša. Paralelno s procesom fragmentacije ekologije na razne instrumentalne znanstvene grane, poput funkcionalne ekologije, događa se proces „dehumanizacije“ u ekološkom militantnom suvremenom diskursu, koji nameće osjećaj krivnje čovjeku, koji je shvaćen kao toksičan i destruktivan po samoj svojoj prirodi, što ga osuđuje na neizbježnu opću katastrofu po uzoru na mit o apokalipsi.

Zeleni kapitalizam, paradigma održivog razvoja, mit je progresističke ideologije jer ekologija i ekonomija nemaju istu logiku. Ekologija nije kompatibilna s liberalnim kapitalizmom podvrgnutim isključivo logici profita i razaranju svih prirodnih resursa. Sve su rasprave o djelovanju klimatskih promjena i ekoloških mjera vezane uz sam koncepcijski pristup odnosu čovjeka i prirode i postavljaju esencijalno pitanje sveobuhvatnog pogleda na svijet. Ekologija je tek recentno postala politička ili bolje rečeno politizirana znanost, kao i kategorija ljevičarskoga zelenog aktivizma, koji zapravo s kompromisnim i parcijalnim pristupom idu u korist stvaranju zelenog kapitalizma. Iskonska ekologija zapravo je duboko konzervativna kad se osvrnemo na radove Haeckela, filozofije prirode Murraya Bookchina, Andréa Gorza i Vittoria Höslea, na teze o dubokoj ekologiji Arnea Naessa, Holmesa Rolstona III. i Johna Bairda Callicotta, Jeana Gionoa, Bernarda Charbonneaua, Jacquesa Ellula, Sergea Latouchea, jer se ne bavi političkim aktivizmom i stavlja naglasak na imperativ očuvanja organskog (ponekad i kozmološkog) jedinstva prirode i čovjeka.

Istinska ekologija nadmašuje podjelu na desno – lijevo i uokviruje se unutar holističke naturalističke tradicije Roberta Hainarda. Ekologija je također usko povezana s identitetsko-kulturnim izazovima jer je naivno misliti da klimatske promjene, nestanak kultura, deforestacija, velike suše neće imati utjecaja na masovne migracije pa nije ni čudo da se danas u svakodnevnom govoru pojavljuje termin klimatski migrant. Stoga nije ni čudo da medijska opsjednutost klimatskim promjenama i katastrofizam zapravo zasjenjuju i pitanje masovnih migracija i razorno djelovanje ideologije tržišta što nesmiljeno iscrpljuje resurse planete. Stoga svaka ekologija koja nastoji humanizirati, ublažavati palijativnim mjerama navedenu kapitalističku tržišnu dinamiku ostaje na razini dekorativnog iskupiteljskog narativa jer bi ekologija trebala očuvati sistemske uvjete života.