Veliko djelo hrabrih mladih ljudi

Ovo su moja prisjećanja kao suautorice o nastanku Priručne gramatike hrvatskoga književnoga jezika. Donosim ih ovdje jer vrijeme prolazi, nezabilježeni podaci nepovratno se gube, a nestaju i njihovi autori. Zabilježeno u knjigama i časopisima ostaje kasnijim naraštajima za lakše snalaženje i bolje prosuđivanje o djelima i vremenu u kojemu su djela nastala.

Rešetkasta naslovnica svjedoči o neslobodi u kojoj je knjiga nastala

Potreba za novim, suvremenim priručnicima pokazala se posebno nakon sedamdesetih godina, kad su se i u nas probijale nove ideje o jeziku uopće i o statusu hrvatskoga jezika te novi pristupi, primjerice generativni, u njegovu opisu. Postojeće školske gramatike Brabec–Hraste–Živkovićeva, Težak–Babićeva, zasnovane pretežno na mladogramatičarskoj, maretićevskoj tradiciji i oprimjerene donekle vremenski i prostorno prevladanim primjerima iz socijalističke izgradnje, nisu više udovoljavale zahtjevima suvremenoga jezikoslovlja ni korisnicima jezičnih priručnika. Izrada nove gramatike bila je očito potreba, a društvena narudžba tadašnjih vlasti bio je poticaj o koji se Institut za jezik JAZU, kako se tada zvao, nije mogao oglušiti.

Za voditelja projekta Priručne gramatike Institut je postavio Slavka Pavešića, rođenoga novoštokavca, Hercegovca, iskusnog jezikoslovca i posljednjeg urednika Akademijina Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika. Na Institutu je od 1970/71. skupina mladih stažista primljena na Odjel za jezik. Oni su već od jeseni 1971. većinom bili na poslijediplomskome studiju lingvistike, s posebnim obzirom na kroatistiku, dakle na putu svladavanja znanstvenoistraživačkih metoda i njihove primjene u hrvatskom standardnom jeziku, bogomdani da se upuste u izazove i vide jesu li im dorasli. Radeći već neko vrijeme s tim mladim snagama, Slavko Pavešić je procijenio da bi s njima i nekolicinom starijih, iskusnih znanstvenika mogao ostvariti zadaću – izradu Gramatike. Okupio je sve magistrande i druge suradnike i prema njihovim sklonostima (izraženim i u izboru tema magistarskih radova ili već objavljenih radova) rasporedio građu za obradu. Fonetiku i fonologiju trebala je napisati Vesna Zečević, morfologiju Slavko Pavešić, tvorbu riječi Eugenija Barić, a sintaksu Mirko Peti i Marija Znika. Još su neki kolege bili pozvani na suradnju, ali su odustali od projekta. Svoj dio sintaktičkoga opisa započela sam, uz ostale institutske poslove i studijske obaveze, potkraj 1974.

Prvotna koncepcija znanstvenika Instituta bila je da se izradi mala gramatika (gramatičica, kako su je neki podrugljivo zvali) na tradicionalnoj metodologiji s ponešto inoviranom građom jer se ionako planira i radi na tzv. Velikoj znanstvenoj gramatici, koja se u Institutu istodobno izrađivala u organizaciji i uz pomoć institutskih snaga, posebno pri pripremi građe. Na Velikoj su gramatici bila angažirana vodeća jezikoslovna imena: Stjepan Babić, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Vatroslav Kalinić, Slavko Pavešić, Ivo Škarić. Na Priručnoj gramatici ja sam po prvotnoj koncepciji obrađivala uvodni dio sintakse padeža i neke padeže (nominativ, genitiv, genitiv s prijedlozima). Ubrzo se pokazalo da prerada ili dopuna postojećih gramatika nema smisla, nego da treba krenuti s drugih, novih metodoloških pozicija koje su iznjedrile spoznaje s poslijediplomskoga studija i recentne jezikoslovne literature u nas i u svijetu.

Izazovi i recenzije

U prosincu 1975. preminuo je voditelj i koordinator projekta Priručne gramatike Slavko Pavešić. Smrt ga je omela te nije dovršio morfologiju u Gramatici. Uskočili su drugi. Kolegice Vesna Zečević i Eugenija Barić obradile su morfonologiju i alternaciju fonema i fonemskih skupina, obradu glagola Mijo Lončarić, koji je pregledao i Pavešićev tekst, a na kraju je objavljen tekst Dragice Malić Jezične promjene. Koordinaciju na projektu tada su preuzeli stariji iskusniji članovi autorskoga tima: Dragica Malić, Vesna Zečević, Mijo Lončarić, uz suradnju urednika iz Školske knjige Zvonimira Diklića.

Gramatika je nastala u tadašnjoj zgradi Instituta za jezik na Strossmayerovu trgu

Pavešićevom smrću pred preostalu su se ekipu postavljali barem dvojaki izazovi: dobro poznavanje predmeta opisa, dakle hrvatskoga standardnoga jezika i njegovih zakonitosti, za što je Slavko Pavešić bio autoritet, te izazov kako tu građu po novim načelima sustavno i jasno izložiti u Gramatici. O trećem izazovu, onom političke podobnosti novoga teksta, onda još nisam razmišljala. Mukotrpno su sintaktičari tražili prikladne primjere iz raznovrsnih djela da potkrijepe iznesene teze i pravila, ne birajući djela po ideološkom ključu, nego po adekvatnosti onomu o čemu je u pravilu riječ.

Kako sam u kolovozu 1978. stradala u prometnoj nesreći kao pješak i potom dugo bila na bolovanju, moj udio u sintaksi na novim načelima ostao je samo na opisu predikatnih kategorija, redu riječi i dijelu o atributu i apoziciji. Sve ostalo morao je, stjecajem nesretnih okolnosti, obraditi Mirko Peti, i obradio je.

Obrađujući predikatne kategorije slijedila sam Katičićev opis primjenjujući i njegovu kategoriju gotovosti u opisu vremenskih odnosa. U opis reda riječi unijela sam neke novine koje su poslije uz moj opis obaveznih i neobaveznih atributa postale sastavni dio Katičićeve sintakse.

Tekst Gramatike dan je na recenziju Školskoj knjizi. Recenzenti su bili: Vladimir Anić, Radoslav Katičić i Dragutin Rosandić. Recenzenti su imali dosta primjedaba različite vrste, od stručne i metodičke naravi – izbora metode i obuhvata građe (tražila se, npr., klasična sintaksa padeža), do načina oblikovanja pravila (previše narativnosti), problem postupnosti obrade građe i sl., tako da se onda prišlo preradi Gramatike po njihovim primjedbama o kojima smo se izdavaču i recenzentima morali i pisano očitovati. Uslijedila je druga recenzija istih recenzenata, a uz nju i zahtjev koji je izdavaču postavljen od „instanci vlasti“ da autori Gramatike izostave iz naslova pridjev hrvatski, da izostave uvodni povijesni dio o hrvatskome jeziku i da dostave popis autora iz kojih su primjeri te da iz Gramatike budu izostavljeni svi primjeri iz djela tada „nepoćudnih autora“ jer da Gramatika inače neće biti objavljena. Vlastima je nakon sloma Hrvatskoga proljeća smetalo ime hrvatski u nazivu Gramatike. Iz istog su razloga uvjetovale i izostavljanje uvodnoga teksta o razvoju hrvatskoga književnog jezika.

Autori su ustrajali na tome da u nazivu mora ostati pridjev hrvatski, a autori sintakse inzistirali su na tome da budu zadržani svi mukotrpno prikupljeni vjerodostojni primjeri. Traženi popis autora nije predan Školskoj knjizi. Pod pritiskom autori su bili spremni na jedini težak ustupak: da se u ovom izdanju izostavi uvodni tekst o razvoju hrvatskoga književnog jezika, uz moguće opravdanje da je to gramatika suvremenoga hrvatskoga standardnoga jezika. Kako bismo spasili izlazak Gramatike, a zadržali naslov i primjere, odlučili smo da ćemo u Gramatici zadržati sve primjere, ali ćemo uz njih izostaviti podatke o autoru i djelu koji su prije uz njih bili navedeni. Dakle, donosi se sam primjer bez podatka otkuda je. Ali ni to nije bilo dosta da Gramatika izađe.

Nacionalizam u Gramatici

Gramatičarima je od strane vlasti imputiran nacionalizam u Gramatici pa su morali ići Ivici Račanu, koji nije bio filološke struke, čini mi se tadašnjem predsjedniku ideološke komisije CK, obrazlagati svoje postupke i svoj znanstveni pristup opisu u Gramatici. Cijelo prijepodne autori su uvjeravali Račana da nisu nacionalisti i da se u Gramatici ne propagira nacionalizam, svjedočeći to i svojim osobnim situacijama. Činilo se da su Ivicu Račana uvjerili da u Gramatici nema nacionalizma, da autori nisu nacionalisti i da će Gramatika moći u tisak i u škole. Ali Račanova nije bila zadnja. Posljednju riječ imao je Stipe Šuvar, tadašnji republički sekretar za nauku i obrazovanje. O dramatičnim satima pred Šuvarovim vratima svjedočio nam je Zvonimir Diklić, urednik Gramatike, zaposlenik Školske knjige. On je čekao satima pred Šuvarovim vratima da čuje može li Gramatika u tisak i u škole, dakle može li dobiti dopuštenje za uporabu u školama. Ali kad se Šuvar ukazao na vratima, rekao je da uskraćuje Gramatici dopusnicu za uporabu u školama. I tako je Gramatika doduše sredinom ljeta 1979. izašla u izdanju Školske knjige, ali krnja, bez uvodnoga povijesnoga dijela i s naslovnicom grafički rešetkasto oblikovanom, koja svjedoči o neslobodi u kojoj je nastala, o pogledu na hrvatski jezik iza rešetaka.

Epilog

Nedavanje dozvole za upotrebu u školama značilo je da je Gramatika de facto zabranjena. A kako je zabranjeno voće uvijek najslađe, Gramatiku su čitali mnogi, pa i oni koji se ne bave jezikom da vide zbog čega je zabranjena. Režimski novinari opravdavali su u svojim napisima razloge zabrane i po njihovu sudu nedostatke u izboru metode i obradi građe, ali koncepcijski nova i na hrvatskoj jezičnoj građi utemeljena Gramatika krčila si je put i označila definitivni raskid s tradicionalnim gramatičkim opisima te potvrdila samobitnost hrvatskoga jezika i građom, i pravilima, i u odnosu na okolne srodne jezike. Po naravi je to normativna gramatika jer je usredotočena na standardnojezične oblike, ali i deskriptivna jer donosi i oblike koji ponešto odstupaju od norme, što se u tekstu i naznačuje.

U kasnijim su izdanjima Gramatike ispravljene očite pogreške, ponešto je i jasnije oblikovano ili nanovo napisano pa od 1990. ona nosi naslov Gramatika hrvatskoga književnog jezika. Izostavljen je u naslovu pridjev priručna jer djelo obuhvatom građe nadilazi značenje priručnosti. Godine 1995. objavljen je konačno i uvodni dio Podrijetlo hrvatskoga jezika. Oblikovanje hrvatskoga književnog jezika – Opće odrednice. Povijesni razvoj; morfologija je proširena morfološko-naglasnim tipovima što je, uz kazalo riječi i pojmova, pridonijelo lakšem služenju Gramatikom i njezinoj većoj upotrebljivosti. Od godine 1995. i u kasnijim izdanjima djelo izlazi pod naslovom Hrvatska gramatika s koricama sive boje i s prepoznatljivim crvenim hrvatskim kvadratićem, razgovorno je to Siva ili Institutska gramatika. Trebalo je prilično vremena da se nove spoznaje o hrvatskom jeziku koje se u njoj donose probiju i u udžbenike.

Sada je Hrvatska gramatika već zrela dama u najboljim godinama. Bez lažne skromnosti valja reći da je to veliko djelo hrabrih mladih ljudi. Nakon njezina izlaska trebalo je čekati dvadesetak godina da se pojave neke nove gramatike na ponešto drukčijim polazištima. Siva gramatika pružila im je mogućnost da u opisu izbjegnu zamke koje se u Priručnoj gramatici prije četrdeset godina ili još nije umjelo, ili nije moglo izbjeći.