U dodiru s pjesmom sve je moguće

Ljerka Car Matutinović česta je gošća naše redakcije, pjesnikinja je to i publicistkinja posebna senzibiliteta, koja je ostavila važan trag na hrvatskoj kulturnoj sceni posljednjih pola stoljeća. Redakcijski razgovori s Ljerkom dragocjeno su vrelo iz kojih izviru živa sjećanja na različite protagoniste našega kulturnog života, crtice iz naše književne i kulturne povijesti kojih nema u službenim monografijama, a koje govore mnogo. Jedan takav razgovor odlučili smo oblikovati u pisanu formu i podijeliti ga s vama.

Gospođo Car Matutinović, iza vas je dvadeset pjesničkih zbirki, brojne nagrade,  a nedavno ste predstavili i četvrtu knjigu ogleda. Što je izazovnije, stvarati vlastitu književnost ili pisati o književnosti drugih?

Taj vaš izraz izazovnije mogu prihvatiti iako asocira na natjecanje u nekim disciplinama, pa tko pobijedi. U mom slučaju nema pobjednika ni pobijeđenih: vlastita književnost ili književnost drugih?! Volim ovo čime se bavim. To je svojevrsni predah. Uostalom, cijeli sam život radila na nekoliko razboja: pisanje, objavljivanje, prijevodi, književnokritički rad. Tomu ću još dodati da sam bila profesorica književnosti na Petoj zagrebačkoj gimnaziji, lektorica hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Firenci, urednica književnih emisija na Radiju Zagreb. Da još nabrajam? A zvali smo se i vikend-piscima.

Miroslav Krleža zapazio je vaše stihove još 1983, naglasivši njihovu „toplinu i izvornost“. Kako danas gledate na svoj pjesnički put od prve zbirke Vrijeme rastanaka iz 1971. do posljednje Dok su ti ruke u pokretu iz 2017?

Zbirka Vrijeme rastanaka pripada u razdoblje koje bih mogla simbolički nazvati „pjesnik nosi svoje pjesme na ogled“. Bila je to istinska potreba da Drugi vide u mojim pjesmama tu silnu žudnju za stvaranjem. Dragi Josip Pupačić, vrsni pjesnik, rekao mi je nakon što je pročitao moje pjesme: Odnesite ih u Republiku. I tako sam se našla pred vratima Republike, u nekom iličkom dvorištu. Ali nisam prešla prag tog književnog Olimpa. Nisam smogla hrabrosti suočiti se s tim nebesnicima. Bili su odveć bučni, međusobno su se sudarali nepodobnim riječima i taj mi njihov dalmatinsko-agramerski chat nije bio po ćudi.

No ipak ste pronašli vlastiti pjesnički put iz kojeg izvire opčinjenost tradicijom, napose renesansnom dubrovačkom poezijom. Što vam je u stvaralačkom procesu osobito važno?

To je razdoblje od gotovo pet desetljeća postojanog i, zašto ne reći, plodnoga stvaralaštva. Kad bih bacila pogled na neke naslove, kao na primjer: Kanat slaji od meda, Disan je, Jabuka na glavi, Zarobljeno tijelo i drugi soneti, Vrijeme punog Mjeseca, Kad već postoji planina, u kojima je osmišljen sav moj život, moja kreativna meštrija, onda bi se gospođa Inspiracija razmahala i nastajale bi nove pjesme. Najviše su me osvajali naslovi. Kad bih osmislila naslov pjesme, pjesma je bila tu. Tako je bilo i s prozom, pa i u mojim književnim ogledima naslov je izvor promišljanja. Kad odložim knjigu odabranu za Vijenac, pišem nove pjesme koje su na tragu vremena koje proživljavamo. To je moje „oživljavanje samoće“.

Je li vam neka zbirka posebno draga?

Ciklusi pjesama Soneti o ljuvenom kasu i odiljanju i meni posebno draga pjesma Odiljat se, moj viteže nalaze se u zbirci Odiljat se (1983). Ta je zbirka svojedobno požnjela četrnaest izvrsnih kritika. I to je bio moj spoj s tradicijom dubrovačke renesansne poezije.

Napisala sam stotinjak soneta koji su tematski, intonacijski i izražajno vrlo raznoliki. Ne volim sofizme i vulgarizme u poeziji, ni cerebralno, hladno „mudrovanje“. U pjesmi mora biti duha, svojevrsne opuštenosti, iskra koja će oživiti poetsku sintagmu i biti poticaj. Važno je raditi (pisati!). Nadahnute književne poslenice, tzv. žene pisci, nadmašile su muške kolege sjajnom invencijom i nepotrošivom emocionalnom i duhovnom energijom. Usprkos svemu!

Što biste izdvojili iz svoga pozamašnog prevoditeljskog opusa?

Studij talijanskog jezika i boravak u Firenci proširili su krug pisaca koje sam prevodila. Najviše sam prevoditeljskog stvaralačkog truda uložila u knjige vrhunskih talijanskih autora, Carlo Collodi, Gianni Rodari, Alberto Moravia. Danteova pjevanja iz Pakla, Petrarkini soneti i genijalne storije Giovannia Boccaccia bili su moj užitak u prevođenju. Moja knjiga prijevoda Žena od kamena (izbor iz suvremene talijanske proze, 2005), talijanska narativna proza, izrastavši iz Boccaccia, donosi specifičan okus bivstvovanja do apsurda globalizirane svakidašnjice: Mario Tobino, Gesualdo Bufalino, Antonio Tabucchi, Stefano Benni, Erri de Luca, Eraldo Baldini, Paola Capriolo. Bila je kreativna radost prevoditi maestralne domete talijanske književne riječi.

Već godinama pišete o novim ostvarenjima književnika različitih generacija i poetika. Koji su prema vama dometi suvremene hrvatske književne produkcije?

Doista, u Vijencu surađujem od 2005. i odonda sam objavila više od dvjesto prikaza knjiga i četiri knjige književnih ogleda. Dok listamo te knjige, izlaze pred nas poznati i manje poznati autori. Ono što ih spaja jest kreativnost i čudesno raznolik i specifičan tematski raspon. Čini se da smo zemlja pjesnika, ali i prozaisti, romansijeri su sada in. O dometima suvremene književne produkcije u nas trebala bi posebna studija. Ono što valja istaknuti jest tjeskoba vremena u kojem živimo i koju svatko od pisaca doživljava na poseban način. Ovaj gotovo potrošen svijet hrani se globalnim nesporazumima, netolerancijom, nezaustavivom pohlepom, nasiljem i dogmama. Sve su to duboki ožiljci na tijelu definitivno potrošačka društva. I suvremena književnost ne može nadvladati te društvene traume. Urušava se komunikacija. „Dežurni nazlobnici“, kako bi rekao Saša Vereš, stvaraju svoje liste prioritetnih pisaca, među kojima uglavnom nisu kvalitetni pjesnici i prozaisti koji zaslužuju pozornost. Uzalud i provokacije stilskog pluralizma, vulgariziranje seksualnosti, evidentiranje kriminala. Uzalud online izdanja i tobožnja etičnost i vulgarna transparentnost društvenih mreža. Ni takozvana stvarnosna poezija i konstruiranje rečenica bez glave i repa, koje nazivaju pjesmama, nisu drugo no circulus vitiosus iz kojeg nema izlaza. I zato dobro prolaze samozvani pojedinci uključeni u arbitriranje kao da neometano uzgajaju marihuanu. Oni, podobni i samovoljni, kreiraju tzv. javno mišljenje. Paradoksalno su samouvjereni i usuglašeni s istomišljenicima. Ali ta društvena pojava i općepoznati jal hrvatski su specijalitet.

U kakvim su vam sjećanjima ostali vaši nastavnički dani u zagrebačkoj V. gimnaziji, gdje ste godinama predavali hrvatski jezik i književnost? Kakav je nekad bio odnos mladih prema knjizi i jeziku, a kakav je danas?

U usporedbi s današnjim 21. stoljećem čine se nekako nebeski azurnima, gotovo bajkovitim. Učenici su nekad nosili uniforme, bolje rečeno: kute, plave, azurne. I nastavnici također. Imala sam čast predavati u tzv. A-razredima. Sve sami genijalci, ali pristojni. Ja sam dopuštala učenicima da pravopis drže na klupi, da se sprijatelje s tom knjigom. Moji učenici kazivali su napamet stihove, Matoša, Vidrića, Cesarića, Tadijanovića i bogzna koliko sam im zbog toga „išla na živce“! Današnje globalno vrijeme, vrijeme mobitela, tableta, računala, igrica, tetovaža, poderanih traperica, prilično je incidentno i prema onome što nam podastiru tzv. mediji, stanje nije take it easy.

Talijanski kritičar Rolando Certa kazao je 1984. da je vaša književnost svojevrsno „traganje za Edenom djetinjstva koje se više nikome ne vraća“. Je li hommage tom traganju i vaša zbirka priča za djecu Ma i Lu, koja je nekad bila na popisu obvezne lektire, a odnedavno je i ponovno dostupna? Čime se danas bave junaci zbirke, vaši unuci blizanci Ma i Lu?

Knjiga Ma i Lu romansijerski povezuje životne dogodovštine blizanaca Ma i Lu. To je apoteoza radosnoga, bezbrižnog života koji treba pružiti svoj djeci svijeta. Bila je to lektirna knjiga objavljena 1989. u pet tisuća primjeraka (Mladost) i nedavno obnovljena, oživotvorena u ediciji Funditus pod naslovom Duplići Ma i Lu. Duplići, moji unuci Ma i Lu (Marko i Luka) sad su „odrasli dečki“. Marko je budući specijalist za dječju stomatologiju, a Luka je direktor marketinga u međunarodnoj kompaniji. Obojica se bave glazbom. Nisu napustili svijet umjetnosti. Marko je uglazbio desetak mojih pjesama, koje je izvodio na promocijama mojih knjiga. Luka je objavio svoju prvu zbirku pjesama Dječarac, kojoj sam ja bila urednica. I dalje piše.

U rodnoj Crikvenici, koje ste počasna građanka, utemeljili ste i manifestaciju Jadranski književni susreti. Kako je došlo do tog projekta i koji su plodovi?

Jadranski književni susreti moj su obol rodnoj Crikvenici, u kojoj sam propjevala na čakavskom, a imala sam deset godina. (Ta moja životvorna čakavska beseda!) Ugostili smo na Susretima lijep broj hrvatskih pjesnika i prozaista. A posjetili su nas i naša „braća po peru“ iz Italije, Slovenije, BiH i Sjeverne Makedonije. Osnovali smo nagradu Crikveničko sunce i proslavili jubilarnih petnaest godina. I prošlogodišnjim 18. Susretima pokrovitelj je bio Grad Crikvenica, a organizatori crikvenička Gradska knjižnica i DHK. Tako su Jadranski književni susreti postali crikvenički brend. U duhu vremena!

I dalje publicirate nove pjesme i prozu. Kako nakon stotina i stotina pjesama i dalje ostati svjež i autentičan?

Teško je biti svjež i autentičan, kad nam nije dano da možemo „kozmički disati“. Kad se ne možemo udaljiti od ljudskih tjeskoba, kad nam je nametnut život bez događanja. Kad se nešto neočekivano useli u prostore našeg bića… I što možemo učiniti da se to promijeni? U mojoj knjizi izabranih priča Život bezbrižan i lepršav, 2016, bezbrižnost i ljubav himerički su nedohvatni pa ću stoga završiti ovaj moj razgovor s vama s upitnom rečenicom: Što znači biti zatravljen pjesmom? Pjesma je poput ljubavne iskre. Ona se spasonosno nudi kao djelić živog svemira. Ona preobražava naša osjetila i nama se čini da je u dodiru s pjesmom sve moguće.