Trivijalna književnost

U književnoj kritici postoje različita mišljenja o tome kako treba tumačiti naziv trivijalnost. Kritičari skloni povijesnom razmatranju upozoravaju na to da je oznaka za tekstove u kojima preteže otrcanost izvedena iz latinske riječi, trivium, trokrižje, javna cesta. Premda je put od riječi iz davnih vremena do inflacije u književnosti (i drugim granama umjetnosti) dalek, etimologija je uvjerljiva jer na tlu trivijalne proizvodnje vlada osobito uočljiva stiska. Tu su ljubavni romani, pustolovine, žanr horora i šablonskih vesterna, dakle stereotipi koji se nude u obliku knjiga ili stripova. Znatan dio takozvane znanstvene fantastike također se vrti u tom bubnju. Namjerno izuzimam zahtjevne detektivske odnosno kriminalističke romane jer su svojevrsne križaljke za izrazito intelektualne čitatelje. Među njima su mnogi istaknuti pjesnici i filozofi dvadesetog stoljeća, od Eliota i Brechta do Blocha i Adorna.

No prolazno napuštam taj teren i ugrađujem ekskurs o razlici između konfekcije s triviuma i tvorevina za koje se udomaćio naziv subliteratura. Subliteraturom se već odavna smatraju pripovjedni tekstovi poput bajki. Takve priče svrstavale su se u neki donji pretinac, svakako ne na razinu priznatih, auratičnih književnih vrsta. Takva je bila tradicija u Europi. Sve do devetnaestog stoljeća status im je bio dvojben. I braća Grimm, koji su sakupili najveću i u svijetu najpoznatiju zbirku bajkovitih i srodnih priča, nisu svoj rad smatrali pokušajem da te pripovijetke steknu položaj ravnopravan priznatoj književnosti. Njihova je pobuda bila folkloristička, i stoga znanstvena.

Treba istaknuti da je ta njihova zbirka, Dječje i domne bajke, daleko prešla etnografske granice i postala najpopularnije svjedočanstvo fantastične mašte i dječje narativne kulture. Crvenkapica, Ivica i Marica, Trnoružica, Snjeguljica i mnoge druge priče žive u raznim oblicima, na primjer u filmskim stripovima ili u govornim aluzijama i citatima sve do danas. Uostalom, nekih se bajki, poput Snjeguljice, domogla i pornografska radinost. Mi dečki iz osječke gimnazije upoznali smo takvu robu u obliku već prilično otrcanih smotuljaka koji prikazuju pornoverzije bajkovitih sadržaja. Dok se književna javnost dvadesetog stoljeća trudila da bajke podigne na visoku literarnu razinu, pornosličice vratile su im izvorni, status – subliterarni.

Tokovi šablona

Usporedba između supkulture i, tako reći, klasičnih trivijalnih proizvoda pomaže proučavanju anatomije shematizma. Pokušat ću to učiniti u nekoliko koraka. Upadljiva je ponajprije pojava književno-rodovske naravi. Zdenko Škreb upozorio je svojedobno na okolnost da se vrste šablonske književnosti pojavljuju uglavnom u tiskanom obliku, a pretežu romani (ukoričeni) ili romaneskna djela u novinskim nastavcima. Treba, međutim, dodati da u tome ima zakonitosti. Premda postoje i krajnje stereotipne bulevarske komedije, potrošači radije posežu za knjigom jer je ona mobilna, bez obzira na to da li se čita u tramvaju ili na izletu.

Drugi korak vodi nas do kategorije koja je središnji postupak svakog trivijalizma. To je zakon predestinacije, to jest predodređenosti. Nekoć je predestinacija bila metafizički pojam; trivijalnoj produkciji ona određuje tokove šablona. Mehanizmi se brinu za to da pobjeđuju etička načela, pravda, ljubav. U pustolovnim romanima junakova književna dugovječnost i ustrajnost mora biti zajamčena. Ali i na jednom posve drukčijem području uzorak savršeno funkcionira. Filmska zvijezda naći će se nakon nekih komplikacija u zagrljaju s bogatim mladićem. Sretan je svršetak garantiran. (Temeljna formula mnogih holivudskih filmova glasi Boy meets girl.)

Naziv junak upotrebljava se općenito, u cijelom književnom stvaralaštvu, u značenju lik. Trivijalna šparta, međutim, zahtijeva svoje posebne junake. Oni su opskrbljeni – u usporedbi s takozvanim prosječnim ljudima – ili većom fizičkom snagom, ili nadmoćnim intelektualnim sposobnostima, ili pak osobitom osjetljivošću, sentimentalnošću, a neki će reći romantičkom naravi. U opisu takvih junaka primjenjivo je tumačenje što ga je pružio engleski povjesničar kulture C. M. Bowra u svojoj knjizi o liku antičkog heroja (1952). Uopći li se autorova karakterizacija, ona dijelom sadrži i moderne uzorke. Junak, piše on, budi divljenje jer u obilju raspolaže svojstvima što su u ljudskom prosjeku malokad doista zastupljena. Moglo bi se dodati da je idealni junak virtualna želja svakodnevnoga čovjeka, njegova duševna utopija.

I angloamerički znanstvenik Northrop Frye ponudio je u svom djelu Anatomija kritike (1957) tipologiju karakterističnih književnih likova, razvrstavanje koje je u skladu s arhetipskim pristupom književnim tvorevinama. U načelu su junaci koji premašuju iskustvo legendarni junaci. Međutim, ta kategorija pristaje samo epskom duhu. Niže postavljene literarne vrste kreću se na razini prosječnoga ljudskog iskustva. Tu je uporaba naziva junak prilagođena općoj konvenciji. O nekim „junacima“ pogotovo ne može biti govora u trećoj skupini književnih vrsta, koje pripadaju ironičkom modusu, što kod Fryea znači da likovi pripadaju razini smještenoj ispod prosjeka.

Primijeni li se ta tipologija na trivijalne književne uzorke, ispostavlja se da oni donekle odgovaraju kombinaciji razina prvog i drugog stupnja. Ironijski modus posve je isključen. Ne postoji nijedno djelo trivijalne naravi u kojem su likovi duševno zaostali.

Virtualno prenemaganje

Sljedeći korak vodi nas do vrste koja je upravo u naše doba posebno eksploatirana. Govorim o fantastičnosti u trivijalnoj produkciji. Nje je bilo već u devetnaestom stoljeću; sjetimo se Julesa Vernea s izletima na Mjesec i u središte Zemlje. Poveli su se za njim i drugi autori. No tek u drugoj polovici dvadesetog stoljeća neke su podvrste razvile neočekivan zamah. U njima je od zbiljskosti jedva što ostalo. Spiderman i Harry Potter najpoznatiji su suvremeni primjeri. Ali ni iščašeno „moderniziran“ Sherlock Holmes nije daleko od njih.

Na redu je posljednji korak. Premda kritičku literaturu o našoj temi pratim već vrlo dugo, začudo nigdje nisam našao karakteristiku koja je doista bitna. Trivijalna književnost obuhvaća sve moguće, ali jedno svojstvo ne dopušta. U njoj nema tragičnosti. Kategorije trivijalnosti i tragičke vizure uzajamno se isključuju. Na području šablone izriče se zabrana svijetu koji bi remetio načelo sretnog ili uspješnog završetka. Suočeni s krivnjom, odgovornošću, teškim moralnim dvojbama svi bi skladni junaci ostali doslovno „bez teksta“ – bez uloge i jamstva.

Trivijalna književnost živi već dugo, i ne živi loše. Potežem ponovno cijelu tu problematiku jer nova sociološka istraživanja dokazuju da nikad shematske proizvodnje nije bilo toliko kao u doba računala. Svemirski ratovi osvjetljuju ekrane, kao i razne mondene princeze. Najnoviji je izum igranje virtualnim sukobima nekih protivničkih spodoba. Igrač pred ekranom može zadovoljiti svoje afekte. Čemu to prenemaganje? Zamisliva su općedruštvena i psihološka tumačenja. Među njima bi se morao naći i osvrt na modne opsesije, prema uzorku: igraš se ti, igram se i ja.