Sloboda u srcu

Senzibiliziran za izbor dobra teksta višestrukih slojeva za dva ili tri glumca, Marko Torjanac, voditelj Planet arta, angažiran u borbi za neovisnu hrvatsku kazališnu scenu i slobodne, samostalne umjetnike, odabire dramu Boksačko srce njemačkoga pisca, glumca i redatelja Lutza Hūbnera, koji je 1998. za taj tekst dobio Nagradu njemačkoga kazališta mladih. Okrećući se istonaslovljenom predstavom, metaforičnom, simboličnom i alegorijskom, premijerno izvedenom u koprodukciji Kazališta Planet art i Teatra Rugantino 17. siječnja u Maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog i prema mladoj publici, Marko Torjanac, koji potpisuje režiju, scenografiju i oblikovanje svjetla, prevođenje te melodrame povjerava svojemu sinu: prijevod je mladoga pravnika Jana Torjanca tečan i plastičan, a dopušta glumcima i poigravanje hrvatskim narječjima, govorima i žargonima.

Torjanac režira predstavu kao stalnu izmjenu metonimijskih i sinegdohalnih slojeva, što je vidljivo i u njegovoj scenografiji pustih zidova koji s lijeve strane formiraju prostor za mladost, a s desne za iskustvo, dok ulazno-izlazna vijugava sredina promiče pokušaje bijega iz nametnute stvarnosti. Život mladića Joja koji dolazi u kliniku za neuroze i psihoze kako bi oličio zid sobe u bolnicu, zbog agresivnih napada, zatvorena Lea tek počinje, a već je pun problema, neuzvraćene ljubavi i neuspjelih pokušaja upisa u školu likovnoga smjera; Leov život čini se da završava u tuzi, dok ne nastane preokret. Leo je bivši boksač s nizom pobjeda i nagrada, a Jojo nikad nije boksao, pa počinju boksački treninzi u kojima Jojo spoznaje da je život stalan boksački meč, a Leo da za njega ima nade ako pobjegne iz klinike, društvenoga kaveza, boksačkoga ringa u novi ring druge države i prijateljstava.

Marko Torjanac kao Leo dosljedno gradi glumačku ulogu na metaforizaciji stvarnosti i konkretizaciji metafore, u kutu za novi početak, meč, izazov raznovrsnim boksačkim/životnim udarcima. Konstituiranju ostarjeloga Lea podređen je i govor – spor, trom, umoran pa živ i dinamičan kad postaje radostan ili ženskast dok se pretvara u ženu da bi mogao pobjeći iz ludnice, ali i stav boksača i držanje tijela, potpomognuto funkcionalnim i metaforičkim kostimima Đurđe Janeš.

Filip Vidović i Marko Torjanac  / Snimio Luka Dubroja

Filip Vidović kao Jojo dosljedan je u stavu, držanju i govoru, utjelovljujući mladića brzoga govora i pokreta, glumačke i ljudske hitrine i ugodne komunikativnosti, koji tek otkriva život kao borbu, ali i koji postaje sve emotivniji što se više druži s Leom, na kraju mu omogućujući, kao mladi trener trijumfalnome boksaču, bijeg u drugi, bolji život, u slobodu, uz atraktivnu, dramatičnu i emotivnu glazbu Milorada Stranića.

Metaforizacija se i alegorizacija šire prostorom i gledalištem: lijevi zidovi prekriveni najlonima ili ljepljivim vrpcama čekaju (na) premazivanje bijelom bojom kao novi početak života; njima se svaki dan vraća mladi soboslikar Jojo;  i desna zbijenost u kut sportskoga i ljudskoga života, s Leovim naslonjačem bezizlaza, stolom, kutijama, slikama kao sublimatima prošlosti.... Slikarske kreacije događaju  se samo metaforički, u buđenju životne volje i sreće, dok na zidu ostaje samo mrlja od vlage u dubini.

Predstavnici suprotstavljenih svjetova postupno, nakon početnih neslaganja, Jojove arogancije i nerazumijevanja stavova, jezika, vrijednosti, postanu bliski. Ključni segment postaje sport (pravi pogodak u danima uspjeha hrvatskih sportaša). Spominjanje boksa otvara niz sjećanja na događaje ili priče, novinske tekstove, diplome, pehare koji se nose na prodaju i crvene rukavice. Bivši profesionalni boksač Leo uči boksu mladoga slikara amatera, dijeleći mu savjete o ljubavi, prijateljstvu, životu i smislu postojanja, ali i kazališta. U nizu slika vidljivo je da njihovo prijateljstvo napreduje; postupno se doznaju prošlosni segmenti dvaju aktera koji sobni ring rabe za zbližavanje, a ne za borbu.

Slušajući Leove savjete, Jojo pozove djevojku u koju je zaljubljen, a Leo se, nakon jednoga neuspješnog bijega i još čvršćega zatvaranja u ludnicu, presvlači u žensku odjeću, i bježi na slobodu.

Gluma je dobra i ujednačena, partnerski ravnopravna; jedino smo možda mogli vidjeti više boksa i boksačkoga treninga.

Završnica predstave sidrište je boksačkoga srca, ljudski snažnoga i toploga spoja ostvarenja stalne životne borbe: nikad kasnih snova i nikad ranoga preuzimanja odgovornosti. Tu, možda previše eksplicitnu, ali vedru poruku, predočuje i završna slika u predstavi, koju otvara Jojo, Filip Vidović, pokazujući da više nema zidova: na slici Nikole Plečka, Nika Titanika, dva su prijatelja, pobjednika, boksača, nasmijana i radosna. „Nikad ne ideš do odbrojavanja. Padneš. Legneš. Ustaneš. Ideš dalje. Dolazi nova runda, htio ti to ili ne. Ti samo možeš odlučiti hoćeš li je dočekati spreman.“