SEKS

Na kraju Hitchcockova filma Sjever-sjeverozapad ima zanimljiva scena. Nakon mnogo opasnosti i uzbuđenja, dvoje mladih nađu se u kabini spavaćih kola u nekom luksuznom američkom vlaku. Iz njihova kratkog dijaloga doznajemo da su sad već bračni par, i ona se uspinje k njemu na gornji ležaj. U tom času vidimo vlak izvana kako juri kroz krajolik i potom zalazi u tunel. Tu je kraj.

O čemu nam svjedoči ta scena koja, nema nikakve sumnje, simbolizira spolni kontakt između dvoje protagonista? Pa, rekao bih da svjedoči o najmanje dvjema zanimljivim okolnostima. Najprije, pokazuje se da oduvijek postoji nekakva – simbolična, alegorijska – veza između prometa i seksa, i da se uz pomoć jednoga lako može prikazati drugo. A onda, pokazuje se da je ta veza imala stanovit razvoj, koji onda može svjedočiti i o ulozi seksa i o ulozi prometa u našem životu.

Jer danas bi nam se to s ulaskom vlaka u tunel – da koji režiser upotrijebi takvu sliku – činilo možda malo odveć očito, pa bi aluziju razumjela i djeca. A u vrijeme kad je film snimljen – pedesetih godina – nije bilo tako, nego se činjenica da se scena zbiva u vlaku smatrala dovoljnim razlogom da se taj vlak onda prikaže i izvana i da se naznači što se s njim zbiva. Poslije se o seksu počelo – na filmu kao i drugdje – govoriti otvorenije, pa je zato nestala i potreba za simboličnim prizorima kakav nam je Hitch dočarao, a ti su nam prizori, da tako kažem, postali nedovoljno simbolični.

Ali jedno je sigurno: veza prometa i spolnosti postoji odvajkada, pa to onda vrijedi i za automobile. Odavno je već zapaženo – ne baš od trenutka kad je Freud iznio one svoje teorije o kišobranima, nalivperima i sličnim stvarčicama, ali ni mnogo poslije – da je automobil zapravo falički simbol. Uza sve druge svoje funkcije – da svjedoči o vlasnikovu bogatstvu i društvenom položaju, o njegovu ukusu i stilu života – auto može pokazati – i dugo je doista i pokazivao – da je vozač prava muškarčina i da je automobil produžetak onoga što ga muškarčinom i čini.

O izgledu auta danas, kao i o drugim područjima života, odlučuju prije svega žene

Iz toga je jasno da se na automobil gledalo prije svega iz muške perspektive. Nije do danas jasno jesu li ga i žene vidjele kao falički simbol, ali je sigurno da muškarci jesu, a sigurno je i to da su pretpostavljali kako to vozilo na isti način shvaćaju i žene. Zato se između automobila i seksa rano uspostavila čvrsta i nedvojbena veza, koja se onda manifestirala na različite načine, ali redovito na onim životnim područjima kojima dominiraju – ili u kojima pretežno sudjeluju – muškarci.

Eto, recimo, kad biste došli u kakvu vulkanizersku ili mehaničarsku radionicu, mogli ste se o tome i neposredno osvjedočiti. Tada nije bilo kao danas: sad dovezete auto na parkiralište, priđete pultu za stranke i ondje predate ključeve, a poslije, kad je stvar gotova, ponovite postupak u obratnom smjeru. Prije ste ulazili ravno u radionicu, pa ste tako mogli vidjeti i majstore i ambijent u kojem oni rade. A u tom ambijentu opet dominirale su slike golih žena povađene iz kojekakvih specijaliziranih časopisa. To je bilo razumljivo kad bi se dovelo u vezu sa činjenicom da u tim radionicama rade isključivo muškarci, a zna se što njih najviše zanima. Ali ima i drugih poslova koje obavljaju samo muškarci – kao što su, recimo, zidarski – pa ondje svejedno nema golišavih fotografija. Te fotografije su se nekako – automatski – povezale uz automobile. O tome onda svjedoči i okolnost da ste najljepše takve fotografije mogli vidjeti u kalendarima što su ih izdavali proizvođači automobila ili autoguma. Gotovo bi se reklo: veza je bila zadana i nije se mogla izbjeći.

A imala je, dakako, i svoju marketinšku stranu: proizvođači automobila i automobilskih potrepština brzo su se dosjetili da bi se veza seksa i vožnje mogla dobro iskoristiti i za prodaju automobila. Tako su onda lijepe žene postale obavezan dio reklama za automobile. Poručivale su te slike nekoliko stvari odjednom.

Ponajprije, one su uvjeravale gledaoca – potencijalnog kupca – da će, ako ima bolji auto, dobivati više (i boljeg) seksa nego kao pješak. Žene, tvrdilo se, imaju sklonost da se vežu uz vlasnike dobrih automobila, i to se uzimalo gotovo kao aksiom. Još otkako su se kod nas pojavili prvi fićeki, počeli su vicevi, karikature i anegdote o tome kako momak šapće djevojci na uho najljepše riječi, a te riječi djeluju samo dotle dok se na vidiku ne pojavi tip s automobilom.

Nadalje, vjerovalo se – a posredno i tvrdilo – da dobri automobili seksualno uzbuđuju žene. Ta je misao varirala od sredine do sredine i od trenutka do trenutka, ali je u svojoj jezgri ostala nenačeta. To se vidi po činjenici da se na reklamnim fotografijama za automobile – pa čak i na sajmovima vozila koji su bili hit toga doba – redovito pojavljuju nekakve djevojke u kupaćim kostimima. One sjede na haubi i poziraju, ali katkad i grle auto kao živo biće, pri čemu je bilo neizbježno da muškarac počne zamišljati kako one zapravo grle njega, a ne auto. Uostalom, postoji i vrsta mekih pornića u kojima neka ljepotica pere auto – smočivši pritom i odjeću, koja postaje prozirna – i pri tome se sve više spolno uzbuđuje. Takve stvari vole osobito Amerikanci, koji prema automobilima i inače imaju fetišistički odnos.

Napokon, kombinacija lijepe žene i automobila nosi u sebi još jednu aluziju: ona, naime, poručuje da auto može i sam postati poprište seksualne naslade. Osobito to vrijedi za one velike automobile s prostranim stražnjim sjedalima, ali i u nešto skučenijim društvenim prilikama – kakve su bile naše – našlo se onih koji su bili dovoljno vješti – ili su se jako voljeli – pa su ljubavni čin obavljali u fići. U svakom slučaju, poruka je glasila: od dobra automobila pa do seksa – i to vrhunskoga – samo je jedan korak.

A onda su – još tamo od šezdesetih godina – počele društvene promjene koje su zahvatile i seks i automobile. O seksu se počelo govoriti otvorenije, pa se pokazalo da se do njega može doći različitim putovima, i više nije bio nužan automobil kao posrednik. Ali promijenio se također i status automobila, jer on je prestao biti isključivo muška domena. Najprije su se pojavili takozvani obiteljski automobili, u kojima bračni par vozi i svoju djecu, pa je tomu bio prilagođen izgled vozila, a također asocijacije koje ono izaziva. Supruge su sad dobile važnu riječ u izboru automobila koji će se kupiti, a njima, dakako, nije odgovaralo da njihov muž postane zbog auta odviše privlačan drugim ženama. A napokon, nije zacijelo nevažno ni to što je sad sve više i više žena vozilo automobile, a mnoge su od njih bile ekonomski samostalne, te su same odlučivale kakav će auto kupiti; trebalo je, dakle, voditi računa i o njihovu ukusu.

I to se, doista i činilo, što možemo lako razabrati po činjenici da se u televizijskim reklamama za automobile sve češće pojavljuju žene za volanom, dok se vozilo simbolički tretira kao znak njihove važnosti i moći. Ili, ako hoćete da kažem sasvim eksplicitno: sad se od faličke dimenzije automobila stalo bježati glavom bez obzira, jer svaka je vozačica željela biti i važna i snažna, ali nije željela postati muškarača, nego ostati prava žena.

A ženski ukus je – što god tko rekao – različit od muškoga. Dok su prije automobili nalikovali na metak (nemojte se mrštiti, nije to nikakva prostačka aluzija), sad su stali zadobivati meke linije, poput ženskih oblina.

Ukratko, o izgledu automobila danas odlučuju prije svega žene, kao što biva i na tolikim drugim područjima života.

A što se dogodilo sa seksom, upitat će tkogod. Pa ništa, on je sad negdje drugdje, baš kao što onaj pisac tvrdi i za sam život.