Presvlačenja, preobrazbe i izmišljene životinje

Kada pjesnici i kritičari govore o istome, tj. o poeziji – različito govore. Nema u tome ništa sporno, jer su im različite i polazne pozicije. Pjesnici govore iz neposrednog iskustva, otkrivaju karakter svoje stvaralačke strasti, upućuju na ishodišta svoga lirskog mišljenja i dvojbe s kojima se suočavaju. Kritičari kruže oko stihova tražeći u njima „argumente“ za čitanja koja se – ovisno o interesima – mogu kretati između impresionističke pohvale ili retoričke analize i slobodnog „punjenja“ teksta filozofičnom ili političnom semantikom. Budući da je poezija bunar bez dna, i pjesnici i kritičari pomoći će nam da proniknemo u dio njezine tajne. No jeku, koja se iz bunara prikrada, svatko mora sam pokušati pretvoriti u glazbu.

Pročitavši petu pjesničku knjigu Vuk i breza Ane Brnardić (1980), potražih putokaze na obje strane, u kritici i kod autorice. Kritičari su u povodu njezine prethodne četiri zbirke (Pisaljka nekog mudraca, 1998; Valcer zmija, 2005; Postanak ptica, 2009; Uzbrdo, 2015) isticali da je u pitanju pjesnikinja prirode (Jagić), da „uzor njezinoj poeziji nije govor, nego glazba“ (Mrkonjić), u njezinim su stihovima prepoznavali „pohvalu antiesencijalizmu“ (Petković) i „maštovito preobražavanje zbilje“ (Šalat).

Izd. Hena com, Zagreb, 2019.

Sama je pak pjesnikinja u jednoj anketi neobično racionalno i jezgrovito sažela svoje dosadašnje pisanje:

Moj stil se mijenjao kroz četiri pjesničke zbirke. U prvoj, koja je mladenačka, očita je zaokupljenost stilovima tada otkrivenih suvremenih hrvatskih pjesnikinja i pjesnika, pa je i vidljiv pokušaj da se u njihovim (prevelikim) cipelama prijeđe komad vlastitog puta. Druga zbirka pokušaj je zasnivanja vlastitog autorskog glasa u formi pjesme u prozi, a rezultat su uglavnom hermetični tekstovi. Treća zbirka je otvaranje prema narativnoj i komunikativnijoj poeziji u stihovima, ali koja i dalje vjeruje u „vertikalu” i metaforu. Četvrta zbirka je pokušaj otvaranja više različitih smjerova, a većinom se zasniva na iskustvu „jezične poezije“.

Peta zbirka Ane Brnardić Vuk i breza donosi 47 pjesama podijeljenih u pet ciklusa: Drveće, Zavičaj, Grad, Izlet u Jalšje i Kraj ljeta. Za njezino razumijevanje osobito se važnim čine tri stvari: razgranata simbolika, bogata metaforika i dikurzivna raspolućenost prikazivanja.

Simbolika

Naslov zbirke nedvojbeno poziva na tumačenje. U njemu su združeni kontrarni pojmovi bogate simbolike. Vuk je ambivalentna, demonska životinja koja sije strah i pustoš, ali i simbol snage i hrabrosti; u Ateni je bio posvećen Apolonu, bogu svjetlosti, a u Rimu Marsu, bogu rata. Breza je pak često smatrana svetim stablom koje štiti od zlih duhova. Iako se ti predstavnici flore i faune ne čine usporedivima, Ana Brnardić pjesmu Vuk i breza počinje ovako:

Mi vidimo šumu i vidimo stabla,

ali ne vidimo jednog u brezu presvučenog vuka,

a tako ga zovemo jer ima zelene iglice u očima

i tamne, u misli ukopane zube.

Breza je dakle predočena kao jedno od vučjih obličja. Ta neočekivana transformacija upozorava da je riječ o poeziji koja među ostalim tematizira ograničenost pogleda, jer se iza oku dohvativog kriju prizori koji obilježavaju promatračevu egzistenciju. Lirska protagonistica nastoji prodrijeti u taj mračni prostor i barem ga donekle osvijetliti. Pjesnički je svijet Ane Brnardić eteričan i trenutačan, pokreće ga vrtoglava igra presvlačenja, sve se u njemu mijenja i obnavlja, njegovi se stanovnici stalno kreću i metamorfoziraju. Potkraj naslovne pjesme izranjaju nove mogućnosti te igre: „vuk ili breza ili učitelj glazbe/ uzeo je predah da otpleše/ gavotu neke posuđene ptice“. Preobrazbe poput citiranih najčešće se događaju u šumi, prostoru u kojemu se posve oslobađa imaginacija lirske protagonistice.

O čemu god govorila, u stihove Ane Brnardić prodiru biljke (tisa, joha, vrba, oskoruša, dub, lipa, višnja, bukva, bazga) i životinje (zmija, srna, kos, čaplja, bumbar, vuga, vjeverica). Između brojnih tema koje njezini stihovi pokreću izdvojio bih majčinstvo i zavičajnost. Tema majčinstva, tj. odnos majke i kćeri predočen je pomoću slike stabla, „slučajnog drveta“ – majčini su prsti pritom korijen koji viri iz zemlje, a oči lišće koje podrhtava i okreće se za kćeri. Pjesnikinja aktivira stabiliziranu semantiku drveta kao simbola života, jer drvo raste i obnavlja se, povezuje zemlju i nebo, čovjeka i boga. Predočavanje ljudskog florističkim slikama zaštitni je znak njezina poetskog mišljenja. Takav analoški prijenos oneobičuje, uvećava i arhetipizira prikaz čovjeka, njegovih pokreta i emocija.

Jednorog

Zavičajnost je tema kojoj se Ana Brnardić neprestano vraća. Ona ustrajno naglašava da je istinski čovjekov zavičaj priroda, da treba živjeti u simbiozi s njom te da je problem našeg vremena što smo se otuđili od prirode. U ciklusu Zavičaj značenjski je najopterećenija pjesma Jednorog. Pođe li se od naslova, može joj se pripisati kompleksna semantika. Jednorog je izmišljena životinja, koja ima tijelo konja, jarčevu glavu i dugačak rog na čelu. Nakon što je u antici jednorog bio simbol napasne i pakosne životinje, slika se mijenja u srednjem vijeku kada u prvi plan izbija simbolika čednosti i čistote. Za taj je zaokret prilično zaslužan prevodilac bestijarija Pierre de Beauvais (13. st.), koji je prenio priču prema kojoj se ta krvoločna životinja može uhvatiti samo na jedan način – da lovci odvedu djevicu u šumu, posjednu ju na stolicu i ostave samu. Jednorog će, kaže priča, kad opazi djevojku, doći k njoj i zaspati joj u krilu jer ga neodovljivo privlači miris čednosti. U pjesmi Jednorog autorica oživljuje dio simboličkog potencijala te priče. Pjesma se otvara rečenicom „Rat drveća počinje s prvom menstruacijom:/ zakopanom u šumi“. Moguće ju je čitati kao storiju o odrastanju, sazrijevanju, ženstvu, identitetu uopće. Kako god ju čitali, mjesto događanja je šuma, koja je iskonski zavičaj čovjeka i jednoroga.

Završni ciklusi zbirke propituju dvojbenu zavičajnost ljudi koji obitavaju u gradu. Njihov odnos s prirodom sveden je na ladanjske izlete na kojima se – između parkiranih automobila i ruralnog krajolika – opušteno razgovara o hrani, poslu, politici i sl. I u tim tekstovima pjesnikinja ostaje vjerna svom karakterističnom jeziku, koji je višeznačan i nesvodiv na očitost. Ta se govorna ambivalentnost aktivira primjerice u trenutku kada se ljude, okupljene oko stola, prikazuje kako postaju nijeme zmije, vuge, vjeverice.

Metaforika

Opće je mjesto u napisima o poeziji Ane Brnardić sveprisutna metaforika. Njezina je kreativna strategija doista zasnovana na analoškom prikazivanju, na stalnom povezivanju udaljenih fenomena i različitih iskustvenih područja tako što se jedan fenomen predočava obilježjima i rječnikom drugog. Metaforička združivanja naizgled neusporedivoga nude silan spoznajni potencijal, stvaraju nova značenja i karakteriziraju funkcioniranje poetskoga svijeta. Poznate stvari i fenomeni dobivaju nepoznata obličja i konture, a govor poprima svježinu. Moglo bi se čak tvrditi da se pjesnikinja ne služi metaforom, nego da metaforički misli. Za nju „reći“ obično znači: proizvesti analogiju, preobraziti, otkriti prije neuočenu sličnost. Osobito su uspjele eksplicitne metafore, one u kojima su izravno prisutni i predmet metaforizacije i metafora, npr: „Oluja, lijepa djevojka s konjskim očima“; „Prijateljice su slijepa brda/ koja vatom oblažu cestu“, „Nedjelja je soba za ovcu, krošnju bazge i/ šumski put s jagodama“.

Proces metaforizacije u podlozi je nastanka duboko intimnoga svijeta lirske protagonistice. Njegovi se stanovnici neprestano traže, presvlače i zamjenjuju. Zbilja u taj svijet ulazi prerađena, izmijenjena, višestruko prelomljena kroz svijest protagonistice, lišena činjeničnih dimenzija i zakonitosti – onezbiljena. Čitatelj je od početka suočen s oniričkim rječnikom, koji se oko njega okreće kao vrtuljak. Želi li sudjelovati, mora se i sam zavrtjeti i nastojati komunicirati s lebdećim prizorima i značenjima.

Idila i kaos

Važno obilježje poetskog diskurza Ane Brnardić njegova je  raspolućenost. Dominiraju elementi bajkovitoga govora, a u kontrapunktu se pojavljuju uznemirujući kaotični prizori. Na jednoj su strani biserne sestre, prohladna večernjica, seoska perina, Šuma Striborova, Modrobradi, Snjeguljica ili Pepeljuga, a na drugoj ratni pijevci, rat drveća i uniforme zakučaste rodbine. Moglo bi se čak govoriti o svjesnom prepletanju i suradnji idile i kaosa, što za posljedicu ima nastanak jedinstvenih ikoničkih križanaca. Tako u pjesmi Sviranje harfe čitamo:

Kad jagodica dotakne h, površinu žice,

valić ušne školjke, prstom ustrijeli tri jarebice,

a padne i hrast i šuma se iz korijena izvali

da prstima omogući dovoljno ljutog i gorkog svjetla,

srebrnih metaka ususret noćnim životinjama.

Da bi naglasila učinak muziciranja, pjesnikinja poseže za glagolom ustrijeliti i sintagmom srebrni meci, padaju hrast i šuma, tj. osjećaj krajnjeg užitka predočen je riječima i slikama koje dolaze iz udaljenog semantičkog polja. Tako ugođen pjesnički jezik zahvaća temu spajajući glazbu i krik, svjetlost i tamu. Taj jezik zapravo otvara temu i ostavlja ju otvorenom različitim dopisivanjima.

Zbirka Vuk i breza Ane Brnardić obuzima čitatelja; štoviše nerijetko ga ostavlja bez teksta. Kritičar je samo jedan od znatiželjnika koji ulazi u taj lirski svijet, koji korača šumom i nada se da će se snaći ako ga uhvati ljetna oluja, ako nabasa na jednoroga ili mu smola počne curiti iz rečenica.