Prešućeni Petar Šegedin

S velikim zakašnjenjem pročitao sam u navedenom Vijencu članak, naslovljen kao u ovom nadnaslovu koji,  čini mi se, nedovoljno jasno obrazlaže neka djelovanja Matice hrvatske u vezi njezine obnove 1989. godine.

Usput budi rečeno, Matica hrvatska zapravo nikada nije izgubila svoj kontinuitet, ne tek stoga jer je naziv ostao u izdavačkom poduzeću Nakladni zavod Matice hrvatske, premda tada „fantomske“, nego i stoga jer je  Matica hrvatska nastavila postojati u Švedskoj, gdje se o tomu, koliko znam, brinuo gospodin Tomislav Klobučar i drugi tamošnji domoljubni matičari; o tomu oni, koji su još živi, znaju mnogo više od mene.

Međutim, i ja ponešto znam, iako nisam pisao bilješke ni dnevnik, ali me sjećanje još uvijek nije izdalo.

Među nama obnoviteljima, od početka mojega sudjelovanja u tomu, naš predsjednik bio je akademik Petar Šegedin. On je i jedan od pokretača svega toga, ne isključujući ostale (neke, ne sve!) nabrojene u rečenomu tekstu. Prije organizirane izborne skupštine u čije se pripremanje i ostvarenje ipak upleo i tadašnji Socijalistički savez radnog naroda; tada je, naime, bilo nezamislivo da bi netko dobio „njihovu“ Staru gradsku vijećnicu za svoj neki osnivački skup mimo njihova znanja i blagoslova. (U njoj je SSRNH djelovao na razini Zagreba!) Znam to, bio sam više puta tamo delegiran kao predstavnik Društva hrvatskih književnika, tada s pridjevom u genitivu, prema me sve to nije više zanimalo, odbio sam da me uvrste na „kadrovsku listu“, pa sam time sam sebe namjerno isključio, ali sam Šegedinovu ponudu za obnovu Matice, čiji sam član već od ranije bio, od 1966, rado prihvatio.

On je doista jedan od pokretača obnove Matice. (Opet usput rečeno, Šegedin me i uveo u hrvatsku književnost, napisavši preporuku mojoj prvoj  knjizi, a obojica smo bili đaci dubrovačke gimnazije gdje su nam se iskustva s nametanjem velikosrpskog svjetonazora, iako u razmaku od dva desetljeća, posve podudarala, onako kako ih Šegedin i objelodanio u Svi smo mi odgovorni...)

Prvi predsjednik
obnovljene Matice

U članku na koji se osvrćem, Šegedin je spomenut u rečenici koju navodim, i još dvaput u istom stupcu, također usputno, „Šegedinovo odgovaranje“ i „Šegedinov oponent“, među više drugih prezimena u  rečenicama o previranju među obnoviteljima:

„Mnogo je dobrih razloga zbog kojih navedenu tvrdnju“ (navodno Tuđmanovu, iznesenu prof. Brandtu da umjesto Matice valja „osnovati neku političku stranku“!?, op. aut.) „treba smatrati glavnim uzrokom kasnijih Brandtovih problema; na trenutke bizarna Ivičevićeva opstrukcija njegovih napora koje su svesrdno podupirali akademik Petar Šegedin, a  posebno Vlado Gotovac, krila je namjeru navedenih da obnovljenu Maticu učine središtem i političkog djelovanja“.

Ne mogu se baš pohvaliti da mi je ova rečenica posve jasna; jesu li Šegedin i Gotovac tu ti „navedeni“?

No, kako bilo da bilo, samo toliko se Matičin Vijenac, odnosno navedeni autor, sjećaju akademika Petra Šegedina, jednoga od najvažnijih obnovitelja i prvoga predsjednika obnovljene Matice hrvatske.

Privremenog,  jasno, svi su bili i jesu privremeni, dok im traje izborni rok. On i nije mogao biti izabran drugačije nego je izabran, demokratski na jednom od tih pripremnih sastanaka koje je i vodio.

Ja se, na žalost, ne sjećam da je Gotovac prije osnivačke skupštine uopće sudjelovao u njezinim pripremama. Sve to o čemu Miškulin piše ne negiram, nisam u tomu sudjelovao, ali eto    ne sjećam se Gotovca ni s jednoga od tih pripremnih sastanaka, a oni su upriličivani u Matičnoj glavnoj dvorani, za onim stolom gdje i sada zasjeda predsjedništvo. Sjećam se da je na jednom takvom sastanku na vrata provirio i poduže s jedva odškrinutih vrata virio unutra Vlaho Bogišić, a kada sam tamo pogledao, vrata su se zatvorila, no prepoznao sam ga. Kasnije je, vrlo ubrzo, postao potpredsjednik MH. Taj vrlo jasan detalj u mojemu sjećanju meni kazuje da je za Maticu itekako bilo zanimanja, i vlasti i Službe. Svakako i pojedinaca.

Kako je Gotovac postao predsjednik?

U kratkom, za novine znači ne baš nešto važnom izvješću Sineve Pasini, novinarice, objavljenom kao ilustracija uz Miškulinov tekst (koji se može čitati jedino s povećalom), piše „Petar Šegedin, privremeni predsjednik“ (Matica i tada hrvatskim dnevnim listovima ne znači bog-zna-kaj, osim „legla nacionalizma“, kako zapravo i treba i mora biti! Tko će čuvati naciju, ako to neće biti „najvažnija nacionalna ustanova“, danas samo „udruga“ , slična, metnimo stavit, udruzi za zaštitu životinja ili za njegu ptica pjevica!? Znači, nužni su novi napori za povratak značaja te društvene i nacionalne uloge Matice hrvatske.

Skupštinu u Staroj gradskoj vijećnici  je  i otvorio, kako tamo piše, Petar Šegedin, koji se nije kandidirao za novo predsjedanje. Je li to bilo isti taj dan, subota 8. prosinca 1990. ili dan kasnije u nedjelju, 9. prosinca, što mi se čini vjerodostojnijim, „novi (sic!) predsjednik  Matice hrvatske Vlado Gotovac“, kako piše na uz Miškulinov članak također priloženoj naslovnici Večernjeg lista, preuzeo je predsjedanje Maticom u prepunom Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Toga se živo sjećam, iako ne bih mogao ponoviti riječi koje su prigodno izgovorili ni „novi“ i „stari“ ili „privremeni“ dotadašnji predsjednik Matice.

Na veliku pozornicu HNK bili su pozvani samo njih dvojica. Šegedin je, toga se sjećam, upotrijebio metaforu „brod“ (Matica), „uzburkano more“, (nemirno doba) i „novom kapetanu“ (Gotovcu) poželio uspješno upravljanje Matičinim brodom. Detalje, naravno, ne pamtim, ali ta slika Šegedina i Gotovca na pozornici HNK i danas mi je pred očima.

Inače, akademik Petar Šegedin bio je partizanski borac, protiv kraljevsko-jugoslavenskog terora nad hrvatskim narodom, kao i Nikola Milićević, kao i Slobodan Novak, kao i Franjo Tuđman... svi su oni kasnije, nakon rata, izigrani, ali to je doista druga tema.

Dakle, prvi predsjednik obnovljene Matice hrvatske bio je Petar Šegedin, a prvi izabran na demokratskim izborima koje je (i) Šegedin omogućio i pripremio, bio je Vlado Gotovac.

Neka mi, molim, bude oproštena još  koja riječ o Gotovcu. Godine 1963. bio sam honorarni novinar Zagrebačkog tjednika, prve i tada jedine tv-emisije koju je „imao Zagreb“, urednik je bio Vlado Škarica: pola sata tjedno! Sve ostalo imao je Beograd (iako je televizija začeta u Zagrebu, 1956) Jedna od urednica „saveznog programa“ bila je i neka Zora Korać (na internetu je nalazim kao „urednicu TV Beograda“, ali sjećam je se iz tadašnje tv-redakcije u Jurišićevoj 2 u Zagrebu, gdje je današnja Poštanska banka. Računalo se da će „Zorin urednik“ postati neki od tada poznatih hrvatskih novinara, no odjednom je na tomu mjestu iskrsnuo Vlado Gotovac.

Nešto slično dogodilo se i u Matici: u zadnji trenutak kao kandidat za predsjednika Matice iskrsnuo je Vlado Gotovac (tako se toga ja sjećam, a što  je bilo na sastancima na kojima nisam ni bio niti mogao biti, ne znam!). Gotovac je, to je očito, jedini od kandidata imao podršku i vlasti i svoje tada moćne Hrvatske socijalno liberalne stranke, HSLS.