O ljudskoj veličini velikog glumca piše Josip Grozdanić

U zagrebačkom je HNK-u 12. siječnja priređena  svečana premijera dokumentarnog filma Prvi do srca – Ivo Gregurević scenarista i redatelja Branka Schmidta. Od velikog glumca, jedne od najmarkantnijih histrionskih pojava u hrvatskom glumištu tijekom protekla nešto više od četiri desetljeća, njegov prijatelj i česti suradnik Schmidt oprostio se na osoban način, fokusirajući se na humanu dimenziju i ljudsku veličinu prije godinu dana preminula umjetnika. Film nešto ranije premijerno prikazan u Orašju, nedaleko Gregurevićeve rodne Donje Mahale, intimna je i emotivna redateljeva posveta njegovu vjenčanom kumu i obiteljskom prijatelju kojeg je Schmidt uistinu odlično poznavao. Razvidno je to i iz sama filma, tek sporadično patetična i suzdržano dostojanstvena, a ipak neposredna te prijateljski iskrena i dirljiva djela realizirana u obliku netipična biografskog dokumentarca, u kojem je autor pokušao i u velikoj mjeri uspio širem krugu gledatelja približiti manje poznata Gregurevića. Zapravo Ivu, čovjeka iz naroda o kojem u najvećoj mjeri i na najzanimljivije načine govore ljudi iz njegove najbliže okoline, od dugogodišnjih prijatelja iz Donje Mahale i Orašja, preko kipara Ante Jurkovića, koji u Orašju podiže spomenik onomu zbog kojeg je taj kraj i postao poznat, do jedne obitelji iz Čigoča, mjesta u koje se glumac zaljubio pri slučajnom prolasku i u koje je stalno navraćao, uspostavivši praktički obiteljski prisne odnose s lokalnim ljudima i sinom obitelji kod koje je uvijek odsjedao, a na čijim se vratima pojavljivao bez najave, uz jednostavne riječi „Evo me, tu sam“.

Ivo Gregurević u svemu je bio dokraja iskren i neposredan čovjek

Ivo je u svemu bio dokraja iskren i neposredan čovjek, koji se bez zadrške davao onima do kojih mu je bilo stalo, osamljenik za kojeg Schmidt kaže da je u dubini duše možda skrivao nezadovoljstvo, kao da mu je bilo nelagodno zbog profesionalnih uspjeha i popularnosti. O Ivi u filmu govore i poznate osobe, poput glumaca Perice Martinović i Božidara Alića, no oni u cjelinu unose notu priređenosti pa i teatralnosti, čime se izdvajaju od dominantnog prosedea spontanog i nepriređenog dokumentarca. Film čija je realizacija trajala devet mjeseci, i koji je redatelj odlučio snimiti na još „vruću ranu“, neposredno nakon Gregurevićeve smrti 1. siječnja prošle godine, uokviruju i kroz njega se provlače sekvence s glumcem Vedranom Mlikotom, koji je u svibnju 2019. s još petoro ljudi pod vodstvom Stipe Božića sudjelovao u usponu na himalajski vrh Imja Tse, što je posvetio preminulom prijatelju i kolegi. Dokumentarac je povremeno i duhovit, ne samo u sceni u kojoj se Ivine kolege sa seta vrlo gledane humoristične serije Odmori se, zaslužio si simuliranjem za seriju amblematskog motiva zajedničkog obiteljskog ručka sućutno opraštaju s Markom Kosmičkim, no djelom dominiraju nenapadna emotivnost i empatija. Tako je od uvoda, u kojem se Anja Šovagović Despot na pozornici praznoga HNK-a od umjetnika beskrajno odana ravnici i rijeci oprašta izvođenjem pjesme Golubice bijela, do završnice u kojoj će njezina izvedba variranjem dobiti drukčiji kontekst, gotovo filma u filmu.

Umjetnik koji je volio konje i čija se osobnost višekratno uspoređuje s onom Đuke Begovića, tragična junaka Ivana Kozarca, sjajnom interpretacijom kojega je Gregurević upisao Akademiju dramske umjetnosti te koja je ključno definirala njegov glumački habitus, i u Domovinskom je ratu dao doprinos obrani svog kraja. Ne samo podižući mještanima moral nego i izgradnjom nove kuće u inat neprijatelju koji je kuće rušio te utemeljenjem filmskog festivala koji se poslije prometnuo u Dane hrvatskog filma u Orašju, manifestaciju koja će se ove godine održati 25. put. U korijenu svega što je radio ležao je Gregurevićev altruizam, ljubav prema ljudima, koji su podjednako njega voljeli, bilo na malom i velikom ekranu, gdje je odigrao mnogo nezaboravnih uloga od Smojina Netjaka i Marinkovićeva Krele preko Schmidtovih Stipe Zvonareva, Tome, Čale i Slavka do Kušanova Čaruge, Matišićeva Cinca Kapulice te prijetećih likova Karakaševa Jose i Matanićeva Ćaće, bilo u svakodnevnom životu. Kako kaže kipar Jurković, Gregurević je bio sretan čovjek, ali i tužan što život traje kratko, a on se od prolaznosti borio i maestralnim glumačkim izvedbama, zbog snage kojih ga se u filmu uspoređuje s Fabijanom Šovagovićem, i podizanjem sina Marka kojemu je na svečanoj premijeri uručena očeva Medalja Grada Zagreba za sveukupni doprinos hrvatskoj kulturi, i ljubavlju prema oldtajmerima, prirodi i konjima. No najviše prema ljudima koji će ga trajno pamtiti i kao čovjeka i kao glumca.