Nasilnost kolonijalne prošlosti

U romanu Tišina, završnome dijelu trilogije Povijest bestijalnosti, norveški pisac Jens Bjorneboe (1920–1976) nastavlja s katalogizacijom ljudskog nasilja, ovoga se puta usredotočujući na stravična zvjerstva koja je europski kolonijalizam počinio u svojim osvajačkim pohodima. Protagonist (autorov alter ego) ponovo u romanu lišenu fabularnosti iznosi promišljanja o uzrocima čovjekove nasilnosti, o povijesti svijeta kao povijesti ratova i grabežnih krvoprolića, sve argumentirajući brojnim podacima iz historije čovječanstva te uz konačni zaključak da je riječ o nagonu uzrokovanu smrtonosnom i neizlječivom bolešću zvanom život. „Opće psihičke štetnosti života“ uzrokovale su naime da ljudi zavole krvoprolića. No osim psihopatologijom pojedinca, protagonist se bavi i psihopatologijom čitavih naroda, kontinenata i kultura koje su međusobno različite pa npr. zaključuje da nije slučajno što stanovništvo kršćanskih zemalja u većoj mjeri pobolijeva od psihoza povezanih s osjećajem krivnje. „Ono što nam je svima zajedničko to je da svi s vremenom postanemo umobolni, malo pomalo, nakon što nam život nametne svoje ludilo. Moramo pretpostaviti i da sam život izaziva bolesti, život ostavlja sve veće psihičke posljedice“. Smatrajući cijeli svijet ludim, te poistovjećujući svijet s ludnicom i sve ljude s luđacima („nikad nisam upoznao nekoga tko više ili manje i do neke mjere nije umobolan“) pripovjedač ni sebe ne izostavlja, pa je roman ispunjen opisima njegovih susreta i razgovora s brojnim slavnim povijesnim ličnostima, u kojima satirizira imperijalnu, osvajačku narav njihovih težnja (npr. pri susretu s Kolumbom slavni osvajač mu se jada da je nesretan jer nije on otkrio Ameriku nego su je otkrili Indijanci dugo prije nego što je on tamo došao).

Prev. Anja Majnarić, DAF, Zagreb, 2019.

Iznimno je oštra autorova ironija u osudi portugalskih kolonijalnih osvajanja (na primjeru osvajača Afonsa de Albuquerquea, koji je vodio borbe za osvajanje luka na morskome putu do Indije, predvodeći palež, pljačke i pokolje tisuća ljudi, a sve iz „domoljublja“, za dobrobit portugalske domovine), dok je u kritici ruskog ekspanzionizma, na primjeru carice Katarine Velike (i bespogovorne poslušnosti kojom su njezini podanici izvršavali njezine hirovite zahtjeve) vrlo duhovit. Pritom u toj bespogovornosti vidi klicu nesreće svih kasnijih ruskih stoljeća. Pripovjedač se rado služi paradoksima radi apostrofiranja svojih teza, kao npr. u ironičnu razgovoru s prijateljem crncem gdje zastupajući rasistički stav kolonizatora o neljudskosti crnaca i njihovoj nezahvalnosti Europljanima „koji su donijeli civilizaciju u prašume, izgradili im crkve itd.“ uz istovremeno ignoriranje sugovornikova nabrajanja različitih vrsta mučenja koja su proživljavali njegovi preci od kolonizatora (piljenja stopala napola da ne bi mogli bježati, bičevanja, odsijecanja šaka…) apostrofira nakaznu bestijalnost kolonizacijske prošlosti. Uz one duševne i tjelesne, posredovanjem svoga alter ega Bjorneboe analizira i identitetske represalije, poput zabrane uporabe domicilnog jezika u školama i administraciji, koji se zamjenjuje jezikom kolonizatora, a ne izostavlja ni ulogu Crkve u crpljenju resursa kolonija („jer gradnja katedrala u europskim gradovima košta“). A sve to smatra simptomima „bolne povijesti bolesti Europe“, u što ubraja i povijest favoriziranja laži umjesto istine, zlata umjesto ljudskosti, moći umjesto znanja. „Birali smo bolest umjesto lijeka. I slavili smo lažno, napuhano, bolesno zdravlje (...). Jeli smo s ubojicama i rugali se žrtvama. A čak nemamo ni ispriku da nismo znali. Sve smo vrijeme znali za druge mogućnosti, imali smo gotovo slobodan izbor između shvaćanja i nasilja, a ono što smo izabrali ostalo je u povijesti bolesti poput miljokaza u obliku vješala, križeva i lomača (...). Ljubav prema tuđem zlatu, ravnodušnost prema tuđoj patnji“ – to Bjerneboe smatra glavnim uzrocima bolesti kolonizatorske Europe.

U apostrofiranju rečenog najviše se služi primjerom ratobornog osvajača Corteza i njegova pljačkaškog pohoda na Meksiko, koji je sa svojom vojskom tijekom trideset i dvije godine ubio devetnaest milijuna ljudi i praktički uništio čitavu aztečku civilizaciju i kulturu, i čija zvjerstva podrobno nabraja. Nimalo sumnje u čvrstoću deziluzije u ljudski rod autor ne ostavlja, što dokazuje tvrdnjom s početka romana, gdje implicira da i kad bismo „objesili posljednje Ruse o crijeva posljednjih Amerikanaca“ ni to ne bi ništa promijenilo, i dalje bi miran život na Zemlji bio iluzija, jer bismo umjesto dviju velikih imperijalnih sila tada imali gomilu malih, lokalnih, i svijet bi i dalje ostao zaražen pohlepom, grabeži i krvološtvom.

Pripovjedač analizira i sebe pa zaključuje da je u ranoj dobi shvatio da se neće moći prilagoditi svijetu jer je svijet „svinjac u kojem najsiroviji, najlicemjerniji i najdrskiji imaju moć, a provedba moći uvijek ide preko najglupljih i najsurovijih“. A razmišljajući o svojem pothvatu bilježenja povijesti ljudske bestijalnosti zaključuje da je nezamislivo društvo bez okrutnosti kao središnjega, nosivog principa jer će sila i bestijalnost uvijek biti posljednji argumenti vladara i nije moguće zamisliti društvo koje nije sazdano na sirovoj moći. Skeptičan je i prema mogućnosti promjene putem revolucija jer naglašava da se nakon svrgavanja prijašnjih vlastodržaca prvotni ciljevi brzo izgube iz vida i uskoro i nova vlast pokazuje diktatorske sklonosti. Jer „moć samo služi očuvanju moći“. Uz konačan zaključak da je korijen zla u pohlepi za moći i bogatstvom, iz čega slijedi ugnjetavanje, ubijanje i podčinjavanje slabijih, a zbog pljačke. Pesimističko trodijelno remek-djelo.