Lokalni sadržaj svevremenih dosega

Na hrvatskoj kulturnoj periferiji često se dogode kazališne predstave koje nadiđu svoju geografiju i budu zanimljivije i umjetnički kvalitetnije od predstava u metropoli. Njihov angažman, sadržaji i poruke, od kojih se takozvanim kazališnim inovativcima diže kosa na glavi, itekako se tiču hrvatskoga Sada i Ovdje, radi čega publika i ide u kazalište. Takve sadržaje već nekoliko godina nudi Gradsko kazalište Joza Ivakić u Vinkovcima, čije predstave i glumci tih predstava na festivalima osvajaju vrijedne nagrade za umjetnička postignuća.

Ivana Šojat sadržajem i dramskošću u predstavi Štajga dosegnula je dubine tragičnih silnica / Snimio KRISTIJAN CIMER

I nova predstava toga kazališta Štajga, nastala na fabuli istoimenog još nedovršena i neobjavljena romana Ivane Šojat u dramskoj obradi i režiji Jasmina Novljakovića, premijerno izvedena 24. siječnja na pozornici vinkovačkog kazališta, zoran je primjer bavljenja toga kazališta krucijalnim temama naše stvarnosti na lokalnoj razini, koje nisu lišene svevremenih egzistencijalnih problema. Kojima se angažirani hrvatski teatar ne bavi na publici razumljiv način jer ga od toga više zanimaju sadržaji politikantskih aluzija, površnih asocijacija i izvedbenih senzacija.

Nakon izvrsne predstave Unterstadt iz 2007. osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta u režiji Zlatka Svibena, nastale na sadržaju istoimenog romana Ivane Šojat, vinkovačka predstava Štajga svojim sadržajem – koji nije tragičan kao u Unterstadtu – nudi još jednu dramu slavonske stvarnosti, koju su iza sebe kao fatum ostavile komunistička prošlost, Domovinski rat i tranzicijska sadašnjost. Nudi njihove posljedice; uspomene, sjećanja, patnju i bol, koji unutar drame rastvaraju tragična emotivna stanja; sažaljenje, strah i katarzu.

Kao i u Unterstadtu, Ivana Šojat sadržajem i dramskošću u predstavi Štajga dosegnula je dubine tragičnih silnica, one iskonske probleme čovjeka toliko potrebne suvremenom hrvatskom teatru, koji se boji emocija i uznemirujućih poruka. Na sadržaju, koji ni po čemu nije velika tema, autorica teksta i redatelj Novljaković publici su ponudili predstavu u kojoj se mogu prepoznati i vidjeti prošlost kao sadašnjost i u njima malog čovjeka koji danas malo koga zanima.

To je „kazalište sjećanja“, kako u kazališnoj knjižici piše Novljaković. Sadržaj tog kazališta je „ono što smo proživjeli i što često živimo snažnije nego sadašnji trenutak, a da ponekad ne znamo da li se nešto dogodilo ili smo sami iz varljivog sjećanja stvorili svoju sliku prošlosti“. To je kazalište u kojemu „o velikim tektonskim povijesnim promjenama progovaram kroz sudbine malih, običnih ljudi i kako mehanizmi povijesti i zla koje se stalno ponavlja djeluju na njihove živote“.

Štajga je u Vinkovcima naziv za željezničku stanicu, koja je od samih početaka, od 1878, kada je u Vinkovce stigao prvi vlak, bila ne samo perspektiva nego i metafora svih vinkovačkih nada i perspektiva grada i građana čiji su životi i sudbine povezani i prožeti vinkovačkom štajgom. U taj prostor životne egzistencije i željezničarske esencije, u kojem je neko vrijeme radilo oko tri tisuće zaposlenika, autorica i redatelj smjestili su protagoniste i antagoniste predstave; njihov posao i ambicije, radosti i tuge, ljubavi i razočaranja, drame i tragedije. Štajga je sve, s njom žive i umiru.

Ona je i ispovjedaonica strojovođi koji će u trenucima pijanstva i osobne traume otkriti kako se osjećao kada je lokomotiva, koju se ne može zaustaviti, ubila prvog od brojnih samoubojica, među kojima je žena u vjenčanici s buketom bijelog cvijeća – simbol smrti koji se pozornicom šeće među živima. Tu je i stalno pijan otpravnik vlakova koji prepričava doživljaj strojovođe kojemu je pred lokomotivu iskočio muškarac koji je kraj pruge brao cvijeće dok mu se vlak nije približio na stotinjak metara, a onda je iskoračio na prugu s raširenim rukama i gledao lokomotivu koja je preko njega prešla „poput sječiva stroja što siječe salamu“. Tako će na kraju predstave i otpravnik završiti.

Predstava počinje ispred kazališta projekcijom kolodvorskih zvukova i slikom vlaka na pročelju kazališta, a nastavlja se na pozornici – odlična scenografija Davora Molnara – na kojoj su montirane šine s drvenim pragovima nad kojima različite prostore radnje kreiraju kolosijeci s pragovima i paravani u boji smeđih zahrđalih stranica vagona. Cijeli je prostor mjesto radnje u kojem glumci, čas predstavljajući realnost i zbrku kolodvora, čas pijani bauljaju, čas se smiju i pjevaju, čas govore o precima na fotografijama i samoubojicama koji se u flešbekovima pojavljuju i šetaju između njih.

U tom prostoru života željezničara i njihovih sudbina, stvarnosti i snomorije, pijanstva i trijeznosti, uspomena i sjećanja, smijeha i plača odvija se groteska koja nadilazi dramu zaposlenika željezničke postaje te prerasta u dramu životnog (be)smisla; u brige za sudbinu vlastitih egzistencija i egzistencija njihove djece, koja iz stvarnosti današnje vinkovačke štajge i besperspektivnosti Slavonije odlaze u svijet.

Predstava imponira dramskošću i umjetničkim dosezima. Glumci Vladimir Andrić, Matea Marušić, Miroslav Čabraja, Selena Andrić, Ivica Lučić, Vedran Dakić, Matko Duvnjak Jović i Zorko Bagić uvjerljivo i dojmljivo živjeli su brojne likove koje je publika nagradila dugotrajnim pljeskom. Svemu su pripomogli kostimi Jasminke Petek Krapljan, glazba Igora Valerija i svjetlo Tomislava Kobije.