Legendarni scenograf

Teško je vjerovati da Charlieja više nema. Drago Turina napustio nas je u noći sa 17. na 18. siječnja u svome stanu, kući ljudski toplih scenografskih snova i maštanja na Tuškancu u Zagrebu. Iza jednoga od najboljih scenografa koje je Hrvatska ikad imala, ostao je cijeli kazališni muzej skica, slika, videozapisa, igračaka, nacrta, stotine scenografija, more realiziranih i zamišljenih projekata i impresivna monografija koja pokazuje svu veličinu talenta. I sjećanja na samozatajnoga, duhovitoga i dragoga čovjeka koji je živio život punim plućima, volio ga i stalno mu se grčevito vraćao u pokušaju da zaustavi vrijeme i zadrži dječački ludizam. Charlie kao drag čovjek, kao Charlie Chaplin kojega je obožavao, kao C. Brown. Uglavnom je stvarao u tišini, noću, bio je zaljubljenik kazališta, glazbe, filmova, sporta, knjiga, stripova, u zadnje vrijeme aktivniji slušač glazbe i gledač filmova, s tek ponekim odlaskom na kazališnu predstavu. Teško je nabrojiti sva kazališta u kojima je radio, predstave za koje je kreirao scenografije, kao i sve redatelje s kojima je nesebično dijelio svoje nadahnute, originalne i avangardne ideje. Čovjek ispred svoga vremena, homo creativus, homo technicus, homo theatralis u posljednje je vrijeme kreirao igračke i cijeli svoj opus vrlo pedantno digitalizirao, jednako precizno kako je radio i kao scenograf u ZKM-u, u HNK-u u Zagrebu, u Dramskom kazalištu Gavella, u Zagrebačkom kazalištu lutaka, s Glumačkom družinom Histrion, na Dubrovačkim ljetnim igrama, na kojima je posebno dojmljivu scenografiju napravio za Shakespeareova Hamleta na Lovrjencu unutar kojega je na kamen bez vezivnih sredstava, precizno i čvrsto instalirao drvenu konstrukciju kao sugestiju Globea i „razglavljenoga svijeta“...

Drago Turina rođen je Virju, 6. svibnja 1943. Već u osnovnoj školi u Koprivnici počeo je stvarati stripove, nerijetko pod pseudonimom Giovanni. Srednju školu i fakultet završio je u Zagrebu. Od ranog djetinjstva okružen šumama i veličanstvom prirode, studirao je strojarstvo i brodogradnju, koje mu je, uz očev posao željezničara i stalna putovanja s petero braće i sestara te početke u studentskim kazalištima, usmjerilo kreativnost prema igrivosti u konstrukciji, stvaranju posebnih mehanizama u kazalištu, potrebu za kreacijom kazališnih svjetova.

Drago Turina (Virje, 1943 – Zagreb, 2020)

Likovnim izrazom i kazališnom scenografijom bavi se od 1964. i 1965. stvarajući impozantne ili minimalističke prostore dramskih predstava, opera i mjuzikala. Ostvario je više od 250 scenografskih remek-djela u kazališnim kućama, na televiziji i filmu.

U HNK-u u Zagrebu stvorio je scenski prostor Krležina Puta u raj, izgradio pozornicu peripatetične šetnje ego – alter ego u Marinkovićevu Kiklopu i u gledalištu, kreirao i scenografije za predstave Timon Atenjanin, Majka Courage i njena djeca, Ero s onoga svijeta; Kraljevo. U Dramskom kazalištu Gavella potpisuje scenografije predstava Dantonova smrt, Večeras improviziramo, Na Tri kralja ili kako hoćete, Richard II. i Henry IV, Amadeus, Sokol ga nije volio, u Teatru &TD Dioklecijanovu palaču, Romancu o tri ljubavi, Muhe, Opasne veze, u ZKM-u Smrt Stjepana Radića, u Komediji O’Kaj, Gubec-beg, Gričku vješticu, Jadnike, u HNK-u u Splitu Hrvatski Faust, u HNK-u u Rijeci Legendu o svetom Muhli. Radio je i u Mariboru, Novoj Gorici, Sarajevu, Beogradu, Trstu, Brnu. Predavao je scenografiju na Akademiji dramske umjetnosti.

Na filmu djeluje manje, ali ostvaruje izvrsne, simbolične scenografije: Mirisi, zlato i tamjan, Timon, Izbavitelj.... Dobitnik je istaknutih nagrada i međunarodnih priznanja: Zlatni vijenac, Sterijina nagrada, Zlatna arena, Srebrena medalja Praškoga kvadrijenala, Marul, Nagrada hrvatskog glumišta.

Izlagao je u Zagrebu, Novom Sadu, Pragu, Tokiju, Šangaju, Torontu (World Stage Design). Bio je ULUPUH-ov dugogodišnji član, od 1969, emeritus Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost, a Nagradu ULUPUH-a za životno djelo dobio je 2018.

Za bliske prijatelje bio je i ostao trajno, simpatično i nježno povezan, uvijek s neočekivano lucidnim pozivima, porukama, crtežima i pričama na inspirativnim druženjima. Umjesto na kavi i razgovorima poslije svake naše predstave bili smo u Koprivnici na njegovu ispraćaju. „Vrnul se bum makar v lesu,/ il nek Dravu sim donesu. / Z dravskim peskom me pokrijte, / z dravskom vodom poškropite. / Igral sem, / i igral bum do smrti,/ tu navadu ne bum dal zatrti.“