Jedinstvena monografija o položaju hrvatskoga jezika u BiH

U izdanju Školske naklade u Mostaru objavljena je monografija Hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini u javnoj komunikaciji od 1945. do danas autorice Marije Musa. Knjigu koja obaseže 533 stranice teksta recenzirali su Marko Samardžija, Mile Mamić, Ljiljana Stančić i Mario Grčević.

U predgovoru autorica ističe da su nepovoljne društvene, političke i socioekonomske prilike u Bosni i Hercegovini rezultirale sustavnim zakidanjem prava i nijekanjem jezične posebnosti Hrvata unatoč tomu što su na zakonodavnoj razini bili ravnopravni s drugim narodima u toj državnoj zajednici. Osnovna je zadaća monografije, koja se temelji na sociolingvističkome pristupu, prema autoričinim riječima iz uvoda, istraživanje položaja hrvatskoga jezika u javnoj komunikaciji u Bosni i Hercegovini od 1945. do danas.

Mario Grčević, Katica Krešić i Marija Musa na predstavljanju knjige u Mostaru

Rezultati istraživanja potvrdili su autoričinu pretpostavku o isključenosti hrvatskoga jezika iz službene – javne komunikacije od 1945. do 1990. godine i pretpostavku o različitu odnosu javnih službi prema hrvatskoj standardnojezičnoj normi nakon devedesetih godina 20. stoljeća. Zapazila je i izrazitu neodgovornost javnih službi na svim razinama pri objavi tekstova na hrvatskome jeziku na mrežnim stranicama državnih i općinskih tijela odnosno javnih ustanova (niz gramatičkih i leksičkih odstupanja od norme) nakon 2002. godine, unatoč tomu što je te iste godine donesena odluka o konstitutivnosti triju naroda na prostoru cijele BiH, a time i odluka o ravnopravnosti triju jezika. Slična je praksa utvrđena i u novinarsko-publicističkome stilu.

Kontinuitet i dosljednost u uporabi hrvatskoga jezičnoga standarda utvrđeni su jedino u vjerskim publikacijama Dobri pastir i Kršni zavičaj. Od 1990. do 2005. situacija je bitno drukčija i u društvu i u jeziku pa se tako primjerice tiskaju posebna izdanja Slobodne Dalmacije i Večernjega lista za BiH „s rubrikama iz gospodarskoga, društvenoga, političkoga, kulturnoga i drugih vidova života na tome području“, a u Mostaru na hrvatskome jeziku do danas izlazi Dnevni list. Dok u javnim RTV-servisima (RTRS, FTV i BHT) hrvatski jezik nije ravnopravno zastupljen, u dnevnicima RTRS-a „nije zastupljen jer je Hrvata na području Republike Srpske vrlo mali broj“, a „informativni programi FTV-a i BHT-a, pak, svoju jezičnu politiku temelje na načelima prijeratnoga razdoblja pa je i jezik u njihovim dnevnicima neprepoznatljiv – tzv. miks-jezik koji bi trebao zadovoljiti komunikacijske potrebe različitih naroda“. Autorica zaključuje da „hrvatski narod u Bosni i Hercegovini želi i treba imati svoje javne ustanove koje bi promicale kulturu i jezik hrvatskoga naroda (…) što se jamči Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (članak 10) svim slobodnim europskim narodima“.

Izd. Školska naklada, Mostar, 2018.

Zasluge franjevaca
Bosne Srebrene

Prvo od tri središnja poglavlja monografije, naslovljeno Tradicija i suvremenost, sadržava dva potpoglavlja. Prvo se bavi zaslugama franjevaca Bosne Srebrene u standardizaciji hrvatskoga jezika, „počevši od Matije Divkovića, preko Martića, Jukića i Kraljevića pa sve do onih koncem 19. stoljeća“, a drugo nominacijom jezika i statusom hrvatskoga jezika u 19. stoljeću i prvoj polovici 20. stoljeća – autorica se osvrće na najvažnije odluke o promjeni naziva i statusa službenoga jezika i pis(a)ma na području današnje Bosne i Hercegovine.

Drugo poglavlje, Položaj hrvatskoga jezika u javnoj komunikaciji u Bosni i Hercegovini od 1945. do 2005, obuhvaća također dva potpoglavlja. U fokusu je prvoga javna komunikacija i jezična politika, a drugoga sociolingvistički okvir u periodizaciji povijesti hrvatskoga jezika. U drugome se potpoglavlju kronološki prikazuju jezična politika i nominacija jezika u Bosni i Hercegovini u trima razdobljima (1945–1967, 1967–1973. i 1973–1990), razlike hrvatskoga i srpskoga jezika te sociopolitičke i kulturne prilike u Bosni i Hercegovini od 1990. do 2005. Autorica podsjeća na najvažnije događaje, zaključke i odluke iz područja jezične politike i nominacije jezika u svakome od navedenih triju razdoblja (npr. Peti kongres jugoslavenskih slavista održan sredinom rujna 1965. u Sarajevu, Pismo sedmorice književnika objavljeno u sarajevskom Oslobođenju 29. siječnja 1971, Mostarsko savjetovanje održano od 22. do 24. listopada 1973) te navodi razlike hrvatskoga i srpskoga jezika na (morfo)fonološkoj, morfološkoj, naglasnoj i leksičkoj razini, objašnjava ih i detaljno oprimjeruje, a potom se usredotočuje na sociopolitičke i kulturne prilike u Bosni i Hercegovini od 1990. do 2005, odnosno na jezično zakonodavstvo i službene jezike, osvrće se na nazive jezika i status hrvatskoga jezika, posebice u županijskim zakonima o osnovnom i srednjem školstvu, na položaj hrvatskoga jezika u javnim medijima i na pravo na nacionalne medije.

Hrvatski jezik neravnopravan
na televizijama

Treće, najopsežnije poglavlje, Položaj hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini u administrativnome i novinarsko-publicističkome stilu, podijeljeno je u četiri potpoglavlja. U prvome potpoglavlju, Standardni jezik i višefunkcionalnost, autorica podsjeća na bitne značajke standardnoga jezika te se usredotočuje na višefunkcionalnost kao jednu od njegovih odrednica i obrazlaže zašto se u knjizi posvećuje velika pozornost administrativnome i novinarsko-publicističkome stilu.

Drugo potpoglavlje, Položaj hrvatskoga jezika u administrativnome funkcionalnom stilu, bavi se raščlambom prikupljene građe različitih podstilova administrativnoga stila (u literaturi ih se navodi pet: zakonodavno-pravni, društveno-politički, diplomatski, poslovni i personalni). Kao izvor poslužili su tekstovi objavljeni u službenim glasilima na području Bosne i Hercegovine, a prikupljena je građa razvrstana prema periodizaciji u četiri razdoblja (1945–1967, 1967–1973, 1973–1990. i 1990–2005), a potom su iscrpno raščlanjene leksičke, morfološke i sintaktičke značajke.

 U trećemu potpoglavlju, Položaj hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini u novinarsko-publicističkome funkcionalnom stilu autorica sustavno i pomno raščlanjuje jezične osobitosti tekstova objavljenih u Oslobođenju i Slobodi, leksičke, fonološke i morfosintaktičke tijekom četiriju razdoblja, jezik vjerskih publikacija (kalendari Dobri pastir i Kršni zavičaj) i jezične značajke tekstova Dnevnoga lista, dok se u četvrtome potpoglavlju. Jezik javnih RTV servisa, utvrđuje „položaj hrvatskoga jezika u informativnim dnevnicima RTV servisa“. Raščlanjeno je po šest dnevnika RTRS-a, FTV-a i BHT1 emitiranih od 1995. do 2005. Izdvojene su „jedinice koje pripadaju općem leksiku jednoga od triju službenih jezika u Bosni i Hercegovini, zatim neki žurnalizmi, internacionalizmi i posebno nazivlje“, a autorica se osvrnula i na neka ekspresivna sredstva svojstvena televizijskomu novinarskom žanru te zaključila da „hrvatski jezik u usporedbi s bošnjačkim i srpskim nije ravnopravno zastupljen u programskoj politici tih televizija“, odnosno da „uporaba jezika na televiziji izaziva ogorčenje Hrvata jer hrvatski jezik u tome mediju ne samo da nije ravnopravan, već je diskriminiran; u Republici Srpskoj povlašten položaj i potpunu dominaciju ima srpski jezik, a u Federaciji Bosne i Hercegovine u istome je položaju bošnjački jezik“.

Neizvjesna budućnost

Oslikavajući položaj hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini u posljednjih sedamdesetak godina, monografija Hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini u javnoj komunikaciji od 1945. do danas vrijedan je prinos hrvatskomu jezikoslovlju. Taj plod višegodišnjega rada iscrpno i argumentirano prikazuje jezičnu situaciju u Bosni i Hercegovini, u kojoj su Hrvati jedan od tri konstitutivna naroda, a hrvatski jezik jedan od tri službena jezika. Autorica je, kako se ističe u recenziji pok. akademika Marka Samardžije, sustavno raščlanila opsežnu građu pozorno prikupljenu iz reprezentativnih pisanih, a dijelom i iz govorenih izvora na leksičkoj, morfološkoj, sintaktičkoj i frazeološkoj razini, zahvaljujući čemu „sada raspolažemo provjerivim dokazima za argumentiran razgovor o iznimno nepovoljnu položaju hrvatskoga jezika“ u službenoj javnoj komunikaciji u toj državi. Iscrpna raščlamba vrela i sekundarne literature rezultirala je spoznajama koje su popunile veliku istraživačku prazninu, ukazale na niz specifičnih problema kada je riječ o položaju hrvatskoga jezika u BiH, ali i nagovijestile potrebu promišljanja o njegovoj budućnosti u zemlji u kojoj se prema popisu stanovništva iz 2013. godine 15,43% stanovnika izjašnjava Hrvatima.

 Autorici valja odati priznanje na sustavnu, ustrajnu i studioznu znanstvenom radu, kao i na uloženu trudu pri prikupljanju opsežne građe raščlanjene u ovoj monografiji za kojom će nedvojbeno posegnuti ne samo sociolingvisti i jezikoslovci koji se bave jezikoslovljem, osobito novijom poviješću hrvatskoga jezika, nego i širi krug zainteresiranih čitatelja (nefilologa) koji se zanimaju za povijest i položaj hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini, u kojoj su Hrvati konstitutivan narod, a hrvatski jezik službeni jezik ravnopravan s drugim dvama službenim jezicima.