Gradske priče, 40 godina poslije

„Zavjesa se diže / reflektor se pali / u dvorani grobni muk / došli ste nas gledat’ / došli ste nas slušat’ / čuti naše pjesme zvuk.“ Stihovi iz prve pjesme na A-strani konceptualnog prvijenca Dođite na show! Parnog valjka danas odjekuju pomalo neobično. Ne zato što im je prošao rok trajanja, upravo suprotno: u onoj početnoj mladenačkoj, rebelijanskoj rock and roll-groznici Husein Hasanefendić Hus te 1976. vjerojatno nije ni sanjao da će Valjak 44 godine poslije, konkretno 18. travnja, najaviti koncert u najvećoj dvorani u gradu, Areni, potvrđujući status jedne od najpostojanijih popkulturnih institucija na ovim prostorima. Dakle: dođite na novi šou, tko zna koji po redu; razloga za mirovinu nema.

Kultni Boomtown Rats stižu u Zagreb na koncert 14. ožujka, dok će Parni valjak svoj koncert održati u travnju

Glazbeno, Dođite na show! danas zvuči pomalo naivno. Toga je Hus itekako bio svjestan. No koncem 1970-ih i poslije, osamdesetih, Valjak se konsolidirao, brzo je autorski sazrio, pa je od Gradskih priča naovamo počeo snimati mnogo bolje albume, iako se ovaj kritičar (u obranu zlostavljanog prvijenca) nikada nije slagao s općim ocjenama da je Show! potpuni promašaj. Premda ih je promućurni menadžer Vladimir Mihaljek Miha izvorno lansirao kao zagrebačku protutežu Bijelom dugmetu, Valjak se na prva dva albuma (drugi je nešto bolji Glavom kroz zid iz 1977) dokazao kao zabavna, ambiciozna, ponekad anakrona, ali entuzijastična hodajuća posveta boogieju grupe Status Quo, raskalašenom blues rocku Rolling Stonesa i svim vrijednostima zbog kojih su klinci sredinom sedamdesetih i zavoljeli električne gitare. Dodajmo tomu da je dojmljivi albumski finale Predstavi je kraj već tada razotkrio Husov instinkt za pisanje emotivnih, melankoličnih balada.

Parni valjak, izdanje iz 1979.

Štakori iz Bum-Bum grada

Valjak je na razvalinama Grupe 220 osnovan 1975. – iste godine kad su u Dublinu nastali Boomtown Rats, irski odgovor na pankersku revoluciju, predvođen budućim vitezom, skladateljem i pjevačem Bobom Geldofom. „Štakori iz Bum-Bum grada“, kako ih je veliki rock-kritičar Darko Glavan potkraj 70-ih označio u nadahnutom eseju na stranicama tjednika Polet u sklopu utjecajnoga feljtona o fenomenu punka, napokon nastupaju u Zagrebu 14. ožujka, u novoj multimedijalnoj koncertnoj dvorani Hala u Heinzelovoj ulici. Naravno, u reformiranoj i ponešto reduciranoj postavi, nakon što je Sir Bob, poput mnogih iz njegova naraštaja, zajedno s publikom odlučio obnoviti sjećanja na vlastitu mladost.

Prije negoli je postao vitez, prije Band Aida, Live Aida i socijalnog aktivizma, Geldof je predvodio Boomtown Rats, najpodcjenjeniji sastav otočkoga novog vala. Unatoč komercijalnom uspjehu engleska kritika nije ih osobito cijenila – možda zbog „provincijskog“ podrijetla ili manjka uličnog kredibiliteta, ili zato što nisu djelovali dovoljno „autentično“ i agresivno za kritičarsku elitu NME-a. Doduše, Geldofovu kredibilitetu nije pomogla ni uloga u filmu Alana Parkera The Wall zasnovanu na albumu Pink Floyda, zakletih neprijatelja svakoga pankera. Njegova mimika i vokalno fraziranje evocirali su sliku kraće ošišana Micka Jaggera, a postava Boomtown Ratsa je, na užas punk-čistunaca, uključivala saksofon. Razgrne li se sve to postpunk-šarenilo, njihova izvedba otkrivala je discipliniranu trupu pozicioniranu na pola puta između pankerskog nihilizma i melodijske perfekcije. Možda je zato njihova glazba tako uspješno položila test vremena.

Naravno, najšira publika upoznala ih je zahvaljujući globalnom uspjehu hit-singla I Don’t Like Mondays s trećeg albuma The Fine Art of Surfacing iz listopada 1979. – pjesmom koja je nadahnuta pokoljem u osnovnoj školi u San Diegu iz siječnja iste godine. Maloljetna ubojica Brenda Spencer na novinarsko pitanje zašto je pucala na ljude odgovorila je: „Iz čiste zabave. Ne volim ponedjeljke.“ Grupa je tada već bila u kreativnom zenitu. Gledano u retrospektivi, prethodno ostvarenje Tonic for the Troops još je impresivnije jednostavno zato što je funkcioniralo kao idealan spoj novovalnog senzibiliteta i kvalitetnog mainstream rocka. Album je sadržavao i izvrsnu skladbu Rat Trap – prvu irsku rock-pjesmu koja je završila na vrhu ljestvica u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Uspoređivati Parni Valjak i Boomtown Rats samo zbog činjenice da će se koncertno ukazati zagrebačkoj publici ovoga proljeća na prvi pogled nema osobita smisla. Moglo bi se zaključiti da im je glazbeno podrijetlo različito. Geldofovi korijeni su u punku, dok je Valjak proizašao iz posve drukčije, classic-rock i prog-rock tradicije, koju je punk u drugoj polovici 70-ih bezuspješno nastojao izbrisati s lica zemlje. No čak ni to nije cijela istina: na trećem albumu, Gradske priče (1979), koji se često smatra prvim pravim primjerom njihove autorske zrelosti, Hus se – zahvaljujući poznanstvu i suradnji s Johnnyjem Štulićem – priključio novom valu isporučivši nekoliko uvjerljivih primjera uglazbljenog urbanog realizma (na primjer Ulične tuče). S druge pak strane podloga Boomtown Ratsa uvijek je, barem dijelom, bila u dosluhu sa soul i rhythm & blues tradicijom.

Valjkov uglazbljeni
urbani realizam

No danas, kad su supkulturne podjele izgubile na važnosti i postale gotovo irelevantne, na površinu izlaze stvari koje povezuju gotovo sve izvođače stasale u tom razdoblju. Njihova koncertna karizma proizlazi iz toga da su odavno, kako je to sročio jedan engleski publicist, prerasli status rock-benda i postali prokušani rock-brend: kupujući ulaznicu, publika „otkupljuje“ komadić vlastite mladosti, uz podsjetnik da uistinu postoje dobri razlozi – utkani u autorski rukopis – zbog kojih je neka grupa, za razliku od ostalih, uspjela opstati unatoč svim izmjenama tržišnih pravila, ukusa i trendova. Usto, više nije riječ samo o glazbi. Boomtown Rats najavljuju novi album, Citizens of Boomtown, prvi nakon 1980-ih, ali publika će ionako doći zbog arhivskih klasika iz prvih godina karijere, poput Looking After No.1, She’s So Modern, Like Clockwork ili (osobito šarmantne) Diamond Smiles – a o Mondays da i ne govorimo.

Geldofove zasluge, dakako, natkriljuju glazbu. Uoči zagrebačkog nastupa službeno je najavljen kao „jedna od značajnijih osoba u povijesti popularne glazbe, sudionik punk- i new wave-scene, umjetnik, vitez, aktivist i filantrop, nositelj ordena Reda Britanskog Carstva koji mu je dodijelila kraljica Elizabeta“. Nekadašnji pripadnik novovalne underground-scene, Geldof je danas, poput mnogih suvremenika (uključujući, na domaćem terenu, Valjak), dio popkulturne aristokracije te ustrajno pronosi duh epohe u kojoj je rock „značio mnogo za tako mnogo ljudi“. U vrijeme moderne digitalne i fragmentirane kulture taj se pothvat doima poput kakve bajke za odrasle – no možda je to razlog više da joj se veselimo.