Geometrijski oblik svijeta

Na drugoj zagrebačkoj izložbi mlade slikarice Dorotee Bagarić pojavio se novi ciklus kreativnih nastojanja umjetnice – kubizam u ranoj formi, nastojanja da se svijet svede na geometrijske oblike, osobito uglatih i oštrih obrisa. Kvadrati, pravokutnici, piramidalni i polukružni dvodimenzionalni plošni oblici, pomaknuti u formatu platna i gustoga namaza akrilika u različite kompozicijski maštovite odnose, s ponekom sugestijom prostora u dubini, ili uletom florealne životne forme listova i cvijeća. Odmak od njezinih početnih radova u slikarstvu svojevrsni je istraživački put umjetnice kao i uporno ispitivanje mogućnosti u području postpostmodernističkih poljana, gdje je sve moguće.

Hlad, 2017.

S prvom izložbom, koju je predstavila zagrebačkoj likovnoj publici u galeriji Hrvatske paneuropske unije 2014, pojavila se kao osebujna maštovita mlada umjetnica uronjena u nadrealistički svijet slika koje prikazuju zdvojne sumorne osjećaje čovjeka u megalopolisima Amerike, gdje je boravila i studirala. Linija i nadrealni oblici izrazili su svu osamljenost ljudskoga bića izgubljena u neprirodnim nakupinama milijunskih gradova. Zastrašujući prizori kovitlaca nedovršenih građevina, bez ljudi, kao masa betona i željeza, slojevito su i darovito odrazili psihološko stanje ne samo umjetnice nego i čovječanstva.

Znakovit je životni i umjetnički put kojim se dosad kretala umjetnica Dorotea Bagarić. Rođena u Novoj Gradiški, nakon svjetskih putovanja odlazi studirati na Akademiju likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu, gdje postiže magisterij. Možda je prostor Širokoga Brijega – ne samo geografski nego i povijesno ljekovito pustinjački, gdje je nebo bliže zemlji, gdje su dobro i zlo oštrom crtom odijeljeni i gdje vlada kreativna tišina obilježena strašnim martirijem – prostor sam po sebi katarzičan. Tako je Široki Brijeg osim mjesta svetosti postao i mjesto ljepote koju stvaraju mnogi umjetnici, a čuva Galerija. I unatoč davnom sotonskom nastojanju da se Široki Brijeg izbriše s lica zemlje, on je postao okupljalište Božjih nastojanja, topos kreativne mašte kao drugog oblika vjere u Spasitelja.

Našoj umjetnici Dorotei Bagarić ponudio je dom i imaginaciju novoga smjera, nešto smirujuće u tvorbama kojima će ona iz umjetničke kaotične nadrealnosti pronaći izlaz u strogom kubističkom redu, iako ne posve lišenu drhtaja i pomaknutih ploha. Svijet se razlomio u kompozicijama zatvorenih linija, jasno odijeljenih, pojačanih tamnijim tonovima, cjelovit i nedjeljiv kao drago kamenje brušeno da se zrake lome u nijansama boja. Koloristički rukopis još je prigušen, ali otvara se osobito zelenim i crvenim kontrastima, plavim i blijedim oker komplementarnim udarima i najavljuje otvorenost vedrini i naklonu prema kromatskim vrijednostima boja. Još ima mnogo površina zemljanih tonova, krotkih prilaza stvarnom u smeđem. Novi je znak pojava usađenih vegetabilnih formi koje omekšavaju apstrakciju i predstavljaju barem dio veličanstvene prirode Stvoritelja.

Teško je reći nešto novo u likovnoj umjetnosti, ali uvijek postoji mašta koja stvara originalni rukopis unutar postojećih danas posve disperziranih prostora, bezgraničnih mogućnosti artizama. Važno je da se umjetnički kreativni napor uloži u djelo i dodirne i gledatelja. Osobno bih odabrala minijaturu Dimenzija, gdje se crveni vrtlog spušta ili odlazi nekamo i ostavlja zemlju. Kao poruka!