Galaktički štit

 

SKLOPLJENA
FONTANA

Pišem pjesmu

Nudim joj

livade stisnute među obzore

Preskočene sutone

Rastvorene magle koje pretrčavaju

Preko željezničkih tračnica

Zakopčano drveće i usamljene ulične svjetiljke

Komemorativne večeri i neistraženo vrijeme

Topot konjskih kopita i kihanje kašljave kiše

Razbješnjeli ton uvrijeđenog kontrabasa

Riječi koje se ne znaju vratiti u piščevu glavu

Imenicu koja uzgaja lica, drskost da prijeti zidovima

Ne, nije to vrijedno papira

Sve brišem

Ponovo pišem pjesmu

Dajem joj

Sve ulice koje imaju dvije lijeve strane

Dane koji se tako brzo izmjenjuju

Da su zbunili i godišnja doba

Raskokodakana popodneva i zakržljale večeri

Dopuštam joj da mijesi more kao tijesto

Da kao oluja premlati sve krovove i pomete sve ulice

Da plaši krezube zvijezde

Neka stanuje u zamjenici i neka raspolovi sve minute

Kalendare neka pošalje u mirovinu

Ali ni to nije vrijedno utrošenog vremena

 Sve brišem

Opet pišem pjesmu

Darujem joj melodioznu jutarnju svjetlost

Sunčeve zrake da ugriju promrzle ljudske nutrine

Vodoskoke, jata galebova i rosne paukove mreže

Nudim joj zagrebačku bezvremenost i malološinjsku gustu borovinu

Toplinu vinodolskih ljeta i upornost konavoskih cvrčaka

Nudim joj mostarski mir

Da bude kao leptir kao uspavano dijete kao vjerovanje

Da bude kao ljubav i neka se zove smijeh

Neka bude mali dio punoće i neka stanuje u meni

Neka bude kao sklopljena fontana

Što

Ne znaš kako izgleda

sklopljena fontana?

PREPOZNAVANJE

Prepoznao te lik iz ogledala

Dok si ludovala s leptirima

Prepoznala si se i sama

Pa sad ispraćaš drumove

Dodiruješ se u dubinama

Glibovima štrikaš granice

Natkriljuješ svoje nespokoje

Neiskustva gomilaš

Upisuješ se u godine

Sadiš u gredice

Kao kiša

u kolebljivo grgoljenje

po olucima

Pogledom ispraćaš lađe

Po pučini bereš slutnje

Tužaljku skladaš trpljenju

Ostvaruješ svjesnost

Dok Sunce spremaš na spavanje

I gledaš svoj san

Slika je sve lošija.

GDJE JE GRANICA

Nisi kazala gdje ti je granica

A omeđena si odsanjanošću

Iskoračanim šetnjama

Dvodimenzionalnom stvarnošću

I mijenama

Nedozrele riječi si ugurala

U kutiju za cipele

Da ne ostave svoju vidljivost na papiru

Zaboravljaš da si samo stanka

Samo jedna od mogućnosti

Obljubila si svoj lik u ogledalu

Spremila si sve u slike po zidovima

Na lijevoj si strani

Držiš se čvrsto za okvir

Da ne ispadneš

Pružaš ruke

Vješaš pogled na prozor

Očekuješ mećavu

A sviće sa zapada

Neočekivanje ti je dopustilo

Da ucrtaš u globus svoje granice

I da kompasu pozajmiš svoj smjer.

IMA VREMENA

Još nisi načisto

Na koju stranu valja krenuti

Izravnala si dlan

Ucrtavaš u njega linije

Gubiš se u uzdahu

Primi se posla

Još ima vremena

Zameteni su u snijegu

Nečiji koraci

Valja ih identificirati

Lik ti je urastao u krošnju

Bitak zaoran u brazdu

Bliža si od sebe

Dalja od daljine

Vode stenju iznad oblaka

Provlačiš se kroz njih

Kao svjetlo kroz mrak

Radost odbacuje zadnju sumnju

Ljudska je

Tvoja je

Odlaziš s rasplesanim vjetrom

Na istok i na zapad

Kao opsjena si

Jer nisi načisto sama sa sobom

Jesi li učiteljica tai-chija

Svrgnuta princeza

Ili majstorica ikebane

Možda porculanski konj

Pobjegao s prozora

Vinodolskog apartmana

Kvrgavi morski volak

Ili uzbibani riječni plankton

Daj

Odgonetni se.

OTKRIĆE

Grmi

Oblaci se sudaraju

Ti kotrljaš nakane

Ulijećeš u gužvu

Kapljice te tješe

Preskačeš raspukline

Između jutra i večeri

Otkrivaš težinu svoje sjene

Zakapaš krajolik

U iznenađen pogled

Ploviš kroz grad

Sa spuštenim jedrima

Neboderi ti se ugibaju

Tražiš svoju adresu

Prolaziš pored ljudstva

Ideš ka odrastanju

A kosti već porozne

Kosa osijedjela

Isplahnulo te susretanje

A susrećeš se na svakom uglu.

BACI SOL U VJETAR

Kada se umore valovi

U njima će se

Okupati more

Objesi ga na lovorovu granu

Ili ga prostri u hlad

Ispod česvine

Da se ne skupi odviše

Da se ne izobliči

Nemoj mu reći

Da je jutro otišlo u potragu

Za ribama i školjkama

Otresi sol s njega

Baci je u vjetar

Boju prenesi na platno

Širokim potezima kista

Prelakiraj da ne izblijedi

Miris mu vrati u svoj dah

Bistrinu pretoči u zjenice

Zamoli ružmarin

Da dovrši tvoje započeto djelo

Da te uroni u potonulo more

Zvona u predvečerje

Zatvaraju se

Usamljeno stablo košćele te gleda

Glava ti je na koljenima.

POKUŠAJI

Pokušala si oblikovati rijeku

Dati smjer vjetru

Količinu kiši

Virove jezeru

Vrtloge moru

Visinu stablu

Otvorenost rukama

Stabilnost odluci

Trajnost sjećanjima

Boju lišću

Jestivost plodovima

Miris jasminu

Zajedništvo ljudima

Ljubavi ritam

Pokušala si premostiti vjekove

Zagrliti razdoblja

Osloboditi leptire

Straha od vatre

Iako znaju da će im ona

Spržiti krila

Svašta si pokušala

A završila si u pjesmi.

UGLAZBLJENE
RAZLIKE

Zatravila te ljubav

Njen si uznik

Kao plankton

Lebdiš kroz prostor

Ljubiš raskrižja

Osluškuješ dalekosti

Opsjednuta si njima

Na nekoj ljetnoj pozornici

Glumiš izumiteljicu

Riječima spajaš

Zaobljeno i koščato

Zbrajaš šavove

Rukave

Dugmad

Remenje

Istrošene đonove

Prelomljene zrake

Slomljene nokte

Na bijeli stolnjak

Postavila si pitanja

Nabadaš njima

Zagrljaje i osjećaje

S početka pjesme

Spajaš  sjene

I uglazbljuješ razlike

Loviš ih kao punoglavce.

ZAKLJUČAK

Koliko je tajni

U orahovim ljuskama

U vjeveričjem gnijezdu

Koliko cvrkuta u raširenim stablima

Crtajući put za sjećanje

Zvijezde cvjetaju kao ljubavnice

Tebe mijesi  radost

Valja kao lavinu

Piše kao poeziju

Dok pleteš trajanje

Za isprošene osmijehe

Pospremi se već jednom

U rezervni život

Vrati srce u njedra

Presvuci se u dodir

Znaš li ili ne znaš da

Ni jedno blagostanje

Nije zavazda

Prije nego uzneseš svoje breme

U anoreksične detalje

Sa sličica iz naftalina

Skloni se u zaključak.

KRHKO JE ZNANJE

Počinje sniježiti

Još ništa ne znaš

Hladno je

Trljaš ruke

Ostavljaš otvorena

Neka nerješiva pitanja

Distanciraš svoj pogled

Pripremaš se za drugu stranu

Za nepoznate pute

Tuđe invalidne riječi

Na štakama se prevlače

Od jednog do drugog uha

Dvojbeno značajne

Davno je već rečeno

Kako je znanje krhko

Svejedno

Mnogo toga se vidi

I kad se svjetla pogase

Čitaš Čehova

Hessea i Maupassanta

Rješavaš križaljke lijevom rukom

(a nisi ljevak)

U kupaonici radiš grimase

A vani sniježi ...

SANJAM

Grlim prostranstva

Oko mene klisure i brazgotine

Stoljeća vidim sa svim svojim umovanjima i stihovanjima

Duboki mrak me uhvatio u svoju mrežu

Dišem dahom dalekih mora

Idem a nimalo nisam bliže nekom cilju

Preda mnom vrata koja ne vode nikamo

Pitam se koliko je vremena ostalo

Koliko mi ostaje sati, dana, ljeta

Minute kišnim suzama plaču

Otvaram oči

Najbolje sve to što prije zaboraviti

Oči zatvaram

Opet sanjam

Razodjevenu noć zoblje mjesec

U ritmu galopirajućeg vremena njiše se jablan

Na grani mu stari mačak hipnotizira vrapčića

A tamo negdje jedan leut

Reže more na dvije sjajne kriške

Ispod pak mladi cipal snubi ušatu

Prenem se i sve slike se razlete kao neuhvatljiva magla

I jablanova krošnja i more i leut i ptice i ribe

Otvaram oči

Ni to nije vrijedno sjećanja

Zatvaram oči

Snovima se opet predajem

Ispred mene livade umotane u proljeće

Ljudi posuti suncem

Boje  kaplju sa svih strana

Kazaljke još nisu počele odbrojavati prolaznost

Teku plahosti i vode me u široka korita bistrih rijeka

Koja sve imenuju i sve vraćaju

U prvotna cjelovita stanja

Gdje nema nepovjerenja ni otuđenosti i iluzija bez pokrića

A svijet ima svoj oblik

Jedna misao uza me  samuje

Miriši na mir

Na dostojanstvo

Ne neću otvarati oči da ne nestane sva ta lijepost ...

Dođi i uđi u moj san.