Francekov kolač i rjeđi grah

Franjo je bilo prvo muško ime s kojim sam se susrela. Neko vrijeme mislila sam da je i jedino, jer se u kući drugo nije ni spominjalo. Franjo su mi se zvali i tata i djed. Kad spominjem ime Franjo, ne mislim ni na kojeg uglednika: ni na prvoga hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana,  ni na sadašnjega papu Franju, kojeg ću ipak zvati standardnim oblikom toga imena, a ne lokalnim (npr. Frane), jer ni njegove prethodnike nisam zvala drukčije nego standardno: Ivan Pavao II. ili Ivan XXIII. (a ne Ivek Pavlek II. ili Ivica XXIII). Naravno, neće mi prvo pasti na pamet ni Franjo Rački, prvi predsjednik tada novoutemeljene Akademije, a ni ime kojega glumca, književnika, pjevača, zaslužnika, npr. Franjo Majetić (pa ni ime njegova lika, Franje Šafraneka iz filma Tko pjeva, zlo ne misli), Franjo Kuhač, Franjo Krežma, Franjo Kuhar, Franjo Dijak, Franjo Marković, Franjo Bučar, Franjo Kuharić, Franjo Petrušanec, Franjo Paulik, a pogotovo ne Franjo Tahi, dugo literarno prikazivan kao tlačitelj seljaka (a povjesničari rekoše i drukčije). Uza sve te (i još tolike preskočene i/ili zaboravljene) poznate javne osobe, ime Franjo za mene nije javno nego je u najdubljoj intimi roditeljskoga i bakinsko-djedovskoga doma. Nije nikakvo čudo što se i moj tata zvao Franjo kad se tako zvao i djed. Bio je običaj da prvorođenac naslijedi očevo ime, pa tako ni moj tata kao najstariji sin nije mogao dobiti ni jedno drugo. Javljalo se ono u oblicima Franja, Franjuška i Francek, ovisno o tome tko mu se obraćao (a njegove omiljene suhe štangice pamtim samo kao Francekove kolače).

Zašto o Franji pišem u siječnju, kad sav normalan katolički svijet zna da je spomendan sv. Franje Asiškoga, najpoznatijega nositelja toga imena, u listopadu (4. listopada), a i prije ovoga „mojeg“ Franje ima još jedan, Franjo Ksaverski, 3. prosinca, dok se naš smjestio u siječanj, Franjo Saleški? U siječnju su i dida i tata slavili imendan. Zašto baš taj Franjo? Zato što je i opet nekoć bio običaj da se imena djeci ne daju po kojem svecu unatrag nego unaprijed, pa su rođendani mojih predaka (19. prosinca, odnosno 17. siječnja) odredili i njihov imendan. Doduše, ni tu nije ostalo sve onako kako sam bila navikla, njihov smo imendan slavili 29. siječnja, no i u katoličkom  kalendaru događaju se neke promjene, pa su toga sveca premjestili na 24. siječnja. Nije jedini koji je pomaknut. Premda se ime Franjo vodi kod nas kao često, ono je bilo češće u prošlosti nego što je danas. Sjećam se da se ni među mojim suučenicima nije baš isticalo. Imali smo samo dvojicu, Franju Kalana i Franju Rittera, zvanog Feri, a jedno bazanje Mirogojem pokazalo mi je da je Feri već pokojni. I prvi mi se nakon škole izgubio. Tu je još profesor matematike, František (Franjo) Nedela, i nacrtne geometrije, Franjo Kuštrak. Žensko ime Franjica, Francika, Franciska još je rjeđe, no danas prodire modernija verzija i muškog i ženskog imena: Franka, Franko, Fran, a u priobalju Frane je odvajkada

Smatra se da je prvi nositelj tog imena bio Franjo Asiški, no i njem. Franz bio je poznat još od Franaka. Sv. Franjo Asiški prvotno se zvao Giovanni Bernardone. Neki misle da je ime Francesco dobio zbog pjevanja provansalskih (francuskih) pjesama, jer je u mladosti bio pustopašan mladić, pa mu ni pjevanje trubadurskih pjesama zacijelo nije bilo strano, a neki kažu da ga je tako prozvao otac jer je volio Francuze, svoje trgovačke partnere. Ipak, čini mi se da je u  priči o imenu važnija i od pjevanja pjesama i od poslovnih partnera bila majka, Francuskinja, a ime i znači Francuz, pripadnik franačkoga plemena, koje je nakon propasti Zapadnoga Rimskog Carstva vladalo Galijom, a ona je obuhvaćala današnju Francusku i Njemačku. Etimolozi misle da je ime toga plemena izvedeno iz starofr. riječi franz, slobodan. Skrivena su značenja toga imena favoriziran, realističan, ambiciozan, nestašan, jednostavan, okretan.

Franjo Asiški (1182–1216) rođen je u trgovačkoj obitelji. Time se u mladosti i sam bavio. No rat u obližnjoj Perugi uozbiljio ga je, pa je napustio sva imanja i osnovao red franjevaca (Ordo Fratrum Minorum, OFM), koji po sv. Klari ima i žensku verziju franjevki, klarise. Glavno je obilježje franjevačkog reda sklonost prema siromaštvu. No kako to obično biva, kad nešto previše naraste, javi se želja za odvajanjem od matice, pa su se tako 1517. franjevci podijelili na konventualce i opservante, a iz sličnih razloga 1528. odijelili su se kao samostalan red i kapucini. Svi su se franjevci nazivali braćom (fratri), pa se za lat. frater (brat, fratar) počela od 15. stoljeća rabiti kratica fra, koja dolazi uz ime (fra Petar) ili uz ime i prezime (fra Filip Grabovac). Piše se bez točke iza sebe (usprkos pogrešnu javnom natpisu u imenu zagrebačke Martićeve ulice, gdje piše da se ulica zove Fra. Grge Martića; ni upozorenja riječju i slikom na tu pogrešku nisu urodila ispravkom). 

„Naš“ Franjo Saleški rođen je 1567. u obiteljskom dvorcu Salesu u Savoji, a umro je 1622. u Lyonu. Od 1602. bio je ženevski biskup, a 1610. osnovao je s Ivanom Franciskom de Chantal red od Pohođenja Blažene Djevice Marije. Patron je katoličkoga tiska i crkvenih pisaca te redovničkih zajednica salezijanaca i salezijanki. Već sam rekla kako su i zašto moji preci potpali pod njega: nisu ga izabrali ni kao zaštitnika gluhonijemih, kao što ni sv. Franju Asiškog ne bi birali zbog trbušnih bolesti, čireva, glavobolje ili kuge, nego je presudan bio dan rođenja i mjesto toga sveca prema tom podatku.

Već sam rekla da me mamino ime Mira podsjeća na krumpir-salatu. Ni Franjo ne prolazi bez takvih asocijacija. Podsjeća me na rijetko varivo od smeđega graha. Moja intimna poveznica s precima dok jedem.