Dva dijela zbog Yalea

Uzmimo da je istinita ona da je svaki život vrijedan pričanja ili da svatko ima svoju priču. Ako i jest tako, neki životi trebaju izvanserijske pripovjedače da bi se učinili zanimljivim, dok, s druge strane, neki pripovjedači mogu relativno običan život učiniti iznimnim štivom.

Mirjan Damaška bio je najmlađi redoviti profesor na zagrebačkom Sveučilištu, vršitelj dužnosti dekana Pravnog fakulteta, a nakon Hrvatskog proljeća trajno je otišao u SAD, gdje je predavao na Pravnom fakultetu Sveučilišta Yale. Surađivao je s hrvatskim vladama u haškim procesima. Dobitnik je američkih i hrvatskih odličja, počasnih doktorata Sveučilišta u Paviji i Sveučilišta u Zagrebu. Član je Američke akademije znanosti i umjetnosti te dopisni član HAZU-a.

Profesor Damaška u autobiografiji Domovina povezuje bogat život i pripovjedački dar u knjigu koja se čita s užitkom. Najvažnije životne etape i događaje autor (uglavnom) izlaže kronološki, odstupajući od toga tek kako bi jasnije povezao određene dijelove znanstvenog rada. Životnu ispovijest počinje rođenjem u slovenskim Brežicama 1931. i ranim djetinjstvom provedenim u tom mjestu, čime kao da je od početka života bio izmješten, što je osjećaj koji će ga pratiti čitavog života.

Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2019.

Autobiografski je refleks izbjeći ono negativno u sebi, mimoići mane, loša postupanja i poraze. Čitatelj ne može znati koliko svaki autor, pa tako i Damaška, sakriva, ali kao putokaz može služiti koliko je toga autor spreman izložiti, čak i kad govori o stvarima u kojima je stručnjak. Poput događaja s početka karijere kad je bio imenovan disciplinskim tužiteljem Sveučilišta u Zagrebu i nije imao snage odbiti zahtjev za pokretanjem postupka protiv studenata koji su kritizirali komunistički režim jer bi to moglo značiti kraj njegove sveučilišne karijere. Štoviše, piše kako mu je pred očima bio očev primjer koji se iz načelnih razloga dva puta odrekao karijere i kako još osjeća moralnu nelagodu što tada nije dao ostavku na taj položaj. No, iako vjeruje da nije poput oca, naslijedio je nešto njegova. Živopisno opisuje situacije u kojima je iskazivao buntovništvo. Pred čitateljem nižu se zanimljive situacije poput one kad je, nakon prvoga povratka iz SAD-a, kao dekan 1970. maknuo Titovu sliku iz zbornice Pravnog fakulteta i umjesto nje objesio sliku središnje sveučilišne zgrade koju je naslikao njegov učitelj slikanja Fedor Vaić. Ili, kako je bio protiv toga da Mika Tripalo postane profesor pa je unatoč naredbi Smiljka Sokola, čelne osobe fakultetske partijske organizacije, da odredi dan kad će ostali profesori doći na fakultet kako bi ga upoznali, tajnici rekao da Sokolu javi kako to ne dolazi u obzir jer se protivi sveučilišnoj tradiciji.

Autorov život, osim pravom i ljubavi prema supruzi, obilježen je i politikom (premda se njome nije izravno bavio) te raspolovljenošću. Iako njegov prvi odlazak (1970) nije vezan uz politiku već priliku koja mu se pružila u obliku jednogodišnjeg stručnog usavršavanja na pensilvanijskom Pravnom fakultetu, i tu je politika uplela prste – prije puta pozvan je u Udbu, gdje je morao obećati da se neće javljati tastu koji je živio u Italiji, jer u suprotnom više nikad neće dobiti vizu.

U SAD i pensilvanijski Pravni fakultet vraća se 1965. na poziv dekana da tamo godinu dana bude gostujući predavač. Nešto prije isteka, Damaški je nadohvat ruke bilo ono što bi se moglo nazvati američkim akademskim snom – ponuđeno mu je stalno radno mjesto. Odbio je zaključivši zajedno sa suprugom da se ne mogu otrgnuti od rodnog kraja. Nakon toga ponude mu da ostane godinu dana kako bi razmislio, a zatim i stalno zaposlenje, koje ovaj put prihvati. Tu se može shvatiti naslov Domovina, koji je mogao biti bolje odabran, jer autorove su emocije, intelekt i spisateljski talent iznad pojma koji se prečesto koristi bez dubljeg smisla. No domovina za Damašku nije nešto deklarativno – nakon raskošnog domjenka koji je u njegovu čast tom prilikom održan u dekanovoj kući, on se u noći probudi, a pred zoru probudi i suprugu kazavši joj da se vraćaju kući.

„Možda se moraš vratiti kući, samo kako bi shvatio da se moraš vratiti“, rekao mu je dekan.

Tom prilikom kod Damaške se javlja podijeljenost koja će ga stalno pratiti – s jedne strane kvalitetniji profesionalni život, a s druge, kaže autor, privrženost zavičaju i tamošnjem životnom stilu, ali i promjena političke klime nakon pada Rankovića, kad mu se čini da je došao kraj boljševičkoj varijanti komunizma zbog čega su ga zagrebački znanci uvjeravali da će moći pridonijeti liberalizaciji Sveučilišta, a možda čak i utjecati na donošenje republičkih zakona.

No Amerika je Damaški bila suđena. Nakon sloma Hrvatskog proljeća opet napušta Hrvatsku i odlazi u zemlju u kojoj će ostati do starosti. Između tri ponude – Berkeleyja, Harvarda i Yalea – odlučuje se za Yale i na njemu gradi karijeru, doguravši do titule sterling-profesora. Osim što američke godine čine više od polovice njegova života, to su i godine u kojima doživljava zrelost i profesionalni razvoj pa stoga ne čudi što je to prevladavajući dio knjige, a diskurs iz kojeg pripovijeda onaj uspješnoga profesora i pravnog stručnjaka, koji trajno pati za rodnim krajem. Damaška taj habitus ne skriva, uspješno pritom izbjegavajući zamku dociranja. Također, kao što u knjizi emotivno iskazuje ljubav prema domovini, tako ne prešućuje ni ono manje lijepo. Piše o posjetu predsjednika Tuđmana i njegovoj želji da Pravni fakultet Yalea recenzira Nacrt Ugovora o Jugoslavenskoj Konfederaciji (Savez Jugoslavenskih Republika) na što dekan pristane uz uvjet da se upravo on pobrine za njegovu izradu. Zbog hitnosti ga je sastavio u četiri dana i poslao ga u Zagreb, ali nikad nije dobio odgovora. Razočaranje je prisutno i kad opisuje suradnju s Ministarstvom pravosuđa uz poznate haške procese, pogotovo u postupku protiv generala Gotovine, Markača i Čermaka, kad nakon raznih peripetija na molbu premijera Sanadera piše dva podneska koje zatim netko izmijeni prije nego što ih pošalje u Haag, kao i uz njegovu ostavku na mjesto voditelja hrvatskog tima podnijetu elektroničkim pismom na koju mu nikad nije odgovoreno, da bi u novinama pročitao izjavu ministrice Vesne Pusić da ga je Vlada smijenila s dužnosti.

Damaška piše i o novoizabranom predsjedniku, a tadašnjem premijeru Milanoviću, s kojim se sastao u New Yorku kako bi mu izložio male izglede u tužbi protiv Srbije i kako bi bilo dobro s time upoznati javnost, ali tek što mu je Milanović održao desetominutno predavanje o Pelješcu, a on počeo temu o kojoj je htio govoriti, u sobu su došli ljudi iz osiguranja s porukom da ga čeka supruga kako bi otišli u šoping.

Knjiga je ovo koja je mnogo više od jedne autobiografije. Ona je svjedočanstvo vremena, u kojoj autor pišući o sebi piše i o drugima i to s nezahvalne pozicije nekoga tko je iz Hrvatske otišao. Raspolovljen na dva dijela, onaj emocionalni koji ga vuče natrag i onaj razumski koji ga od odlaska čitavog života drži u New Havenu, u intelektualno poticajnoj okolini, Damaška, osim što ljeta redovito provodi u domovini, stalno barem jednim okom gleda u zavičaj, često onaj kojeg više nema, prisjećajući se mirisa i okusa, boja i slika, koje je doživljavao s balkona u zagrebačkoj Amruševoj ulici.

Otputovati znači malo umrijeti, francuska je uzrečica koje se prisjeća pišući o konačnom odlasku 1971. Nakon čitanja ove knjige, koju autor piše neopterećen bilo kakvim odnosima, s poštovanjem prema svima, ali iznoseći sve što ga tišti, ostaje pomisao kako je riječ o zavidnoj karijeri, ali i životu čovjeka koji je svakodnevno umirao jer je čitavog života bio na putu s kojeg se želio vratiti.