Degradacija muškosti i ljudskosti

Psihološka horor-drama Svjetionik drugi je dugometražni igrani film (su)scenarista i redatelja Roberta Eggersa, koji je pozornost filmofila privukao već svojim prvijencem, hororom Vještica iz 2015. U tom se naglašeno atmosferičnom ostvarenju, koje se s određenim pretjerivanjem, ali ne posve bez osnova, uspoređivalo s filmovima Terrencea Malicka, Eggers predstavio kao filmaš sjajan u radu s glumcima, pedantan u kreiranju dojmljiva vizualnog prosedea te sklon obradi intrigantnih tema. U konkretnom slučaju pretjerane religioznosti u kontekstu mnogoboštva iliti panteizma, kao i propitkivanju kulta obitelji, što sveukupno dovodi do gušenja individualnih sloboda, a naposljetku i do gubitka razuma. U poetičnom ali i subverzivnom djelu Eggers se pozabavio i motivom sotonizma, koji u obiteljskom okruženju uništava muškarce i djecu, a koji se, u kontekstu oslobađanja žene patrijarhalnih i bračnih okova, može interpretirati i kao arhifeminizam. Svjetionik je impresivnom crno-bijelom fotografijom za Oscar nominirana Jarina Blaschkea snimljeno ostvarenje koje nose izvrsni glumački nastupi odavno dokazana karakternog glumca Willema Dafoea i sve zanimljivijeg Roberta Pattinsona. Dok je Dafoe već etabliran kao glumac u likovima koje tumači sposoban podnijeti najveće psihofizičke izazove i torture, ponajviše u Scorseseovu Posljednjem Kristovu iskušenju i Von Trierovu Antikristu, u Svjetioniku njegovim stopama ide i Pattinson. On je nedvojbeno hrabar i sve očitije vrlo darovit histrion koji spremno pristaje na tjelesno i duševno zahtjevne role, kao da se degradacijom ljudskosti i fizičkim patnjama kroz koje prolazi u naslovima poput Rovera, Paklene noći i ovog djela želi dokazati kao glumac sposoban i za najzahtjevnije i najteže transformacije. A ono što likovi koje tumače Dafoe i Pattinson prolaze u Svjetioniku uistinu jest psihofizička tortura, priča o padanju u ludilo dvojice svjetioničara, mladog Thomasa Howarda (Pattinson) i sredovječnog, a izgledom i starog Thomasa Wakea (Dafoe).

Dvojicu svjetioničara glume Willem Dafoe i Robert Pattinson

Od trenutka kad stignu na svjetionik započinje priča o njihovu otklizavanju u ludilo, a borba za svjetlo na neizbježno falusoidnim konotacijama obilježenu svjetioniku negdje na pučini borba je za posljednje ostatke razuma. Falusoidna simbolika svjetionika neizbježna je i zbog sukoba muškosti dvojice ravnopravnih protagonista, ujedno jedinih glumaca, uz Valeriiju Karaman, koja se u vizijama mlađeg Thomasa pojavljuje kao sirena koja navješćuje zlu kob. Dok Thomas Wake, čije se prezime može interpretirati i u značenju budnosti pa i bdijenja, kao stariji svjetioničar ima formalnu zapovjednu pa i ljudsku nadmoć, tj. dominaciju nad Howardom kao mladim i neiskusnim, mladić se neprestano pokušava oteti njegovoj dominaciji. Obojica pritom kriju određene tajne iz prošlosti, pa ćemo doznati da mlađem Thomasu Howardu to i nije pravo ime, a njihov je sukob s jedne strane frojdijanskim konotacijama snažno obilježen obračun za dominantnu muškost na prostorno ograničenu području, koje je k tome šibano olujnim vjetrom i kišom, a s druge je strane značenjski višeslojan dvoboj u svrhu ostvarivanja vladavine nad svjetlom. Vladavina nad svjetlom jest i vladavina nad razumom, a zahvaljujući fascinantnom vizualnom prosedeu i crno-bijeloj fotografiji postupni gubitak razuma obojice likova, a osobito mlađeg i neiskusnijeg Howarda, dočaran je sugestivno i uz dojmljivu gradaciju tjeskobnog i horor-ozračja.

U filmu su uočljivi brojni tematski i izvedbeni utjecaji, od Kubrickova Isijavanja preko klasičnih horora s Borisom Karloffom do ranih Hitchcockovih i Wellesovih filmova, a likovi obojice svjetioničara kao da su sišli sa stranica Melvilleova Mobyja Dicka, pri čemu je Wake prispodobiv kapetanu Ahabu a Howard Ishmaelu. Psihofizička degradacija ljudskosti i muškosti dočarana je maestralno, s odmakom prema groteski i nadrealizmu, a u cjelini je riječ o i na idejnoj i na izvedbenoj razini vrlo provokativnu filmu, koji gledatelje osvaja nelagodom i mrakom.