Zagovaraju li neopartizanke povratak u šumu?

I dok najpotentniji dio hrvatskoga društva bježi iz zemlje zasićen ideološkim prijeporima, Galerija Nova na kraju godine zbraja aktivistička postignuća lijevo orijentiranih kolektiva te u simboličkom smislu poziva na povratak u šumu. Kako drukčije tumačiti promociju komunističke gerile 30-ih i 40-ih prošloga stoljeća kao presudnog obrasca u feminističkoj borbi za bolje društvo sutrašnjice? Pod agendom Otvorit ću vrata ravno, ravno u vatru kustoski kolektiv WHW nastoji skrenuti pozornost na partizansku revolucionarnu i kulturnu ostavštinu u Grčkoj i regionu kao katarzičnu u pogledu zacjeljivanja društvenih rana u Hrvatskoj. I sve bi to imalo smisla kada bi prosječni posjetitelj zagrebačkih galerija bolovao od amnezije te smetnuo s uma činjenicu kako su jugocrvena gerila i njezina kulturna politika bila dijelom ruskoga izvoznog proizvoda. Kako su išle godine, tako je i rastao njihov apetit za kontrolom u svim sferama života, pa tako i na skliskom terenu umjetnosti. Povijest govori da se na njemu nisu najbolje snalazili. (Ipak, činjenica je da se režimska kontrola služila sigurnosnim ventilima – djecom visokopozicioniranih činovnika socijalizma koja su diljem svijeta naprezala premise konceptualne umjetnosti. Primjeri su opće poznati, od Marine Abramović, Brace Dimitrijevića pa do Mladena Stilinovića. Njima se gledalo kroz prste kada su više-manje metaforički kritizirali bivši režim.)

Šuma kao ključna metafora

Na komornoj izložbi u Zagrebu gotovo sve je usmjereno na propagandu bivšega režima. U maniri zidnih novina u izlogu su predstavljene biografije komunističkih aktivistica, u galeriji pak mlada umjetnica (Vlatka Horvat) na TV-ekranu pjeva partizanske pjesme po sjećanju. Čak je kosu splela u pletenice kako bi i frizurom sugerirala šumsku avanturu na Balkanu. Metafora šume nije daleko ni od skupine crteža stabala posuđenih iz Hrvatskoga povijesnog muzeja, autorice Lele Čermak, inače sudionice partizanskog pokreta. Povratak u šumu skrivena je poruka i na mjestima gdje se ne spominju regionalne partizanke. Za to se pobrinula Marwa Arsanios, kulturna aktivistkinja rođena u Washingtonu, koja trenutno boravi u Beirutu. Njezin rakurs na Kurdistan pod naslovom Tko se boji ideologije? zagovara povratak u planine i šume. Umjetnica se poziva na majčino iskustvo i tvrdi da ženska zajednica može i mora razviti mehanizme otpora tradiciji muške dominacije, učeći od prirode. Filmski dokument o samodostatnosti žena u artificijelnom selu u kurdskim planinama, ekološkoj proizvodnji hrane, gradnji kuća i odgoju djece predstavljen je u prvoj od dviju večeri predavanja koje su prethodile otvaranju izložbe.

Snimila Nika Petković

Na završnom predavanju dvije su Beograđanke (Marta Popivoda i Ana Vujanović) opisivale svoj doprinos borbi koja bi aktivnom „komunalnom“ kulturom pomogla izgradnju futurističkog, transindividualnog društva otporna na zamke neoliberalnog kapitalizma. Dok je Ana podastirala svoje kompetencije u dramaturgiji i koreografiji, držeći u rukama maloljetno dijete (vjerojatno kako bi naglasila domaćinski ugođaj), paralelno je Marta objasnila svoj filmski doprinos Pejzažima revolucije. Tako, naime, njih dvije imenuju recentno istraživanje biografija žena s militantnom prošlosti. Marta je u trenutku raspada Jugoslavije imala tek osam godina, što je nije spriječilo da s nešto starijom suradnicom prije šest godina istraži simboličku pozadinu raspada diktature s licem „socijalne pravde“. Dokumentarni film Jugoslavija, kako je ideologija pokretala naše kolektivno tijelo naišao je na dobar prijem po europskim festivalima, a njegova je redateljica 2015. primila i Berlinsku nagradu za umjetnost. Spomenuti detalji, premda sporedni, labave program izgradnje transindividualnog svijeta. Pogotovo taj (program) nije izvediv mrežom autonomnih ženskih zajednica koje zazivaju neopartizansku ilegalu, uz potporu galerija tipa one u Teslinoj ulici. Transindividualnost ide drugim kanalima, koji se neće sviđati apologetima propalog režima. Možda je bolje govoriti o puzajućem transhumanom društvu mehanizmi kojega su dijelom neoliberalne agende.

Kada dvije „kulturne radnice“ iz Beograda, poput većine sudionika zagrebačke izložbe, pristaju na režim rezidencija od Pariza do Čilea i šire, pristale su na kanale kojima se nadzire kultura, upravlja njezinom produkcijom i slično. Pristale su na lažnu autonomiju, birokratske procedure i kulturu lišenu metafizičkog kompleksa kojim se liječe anomalije – prije svega individualne rane, a potom i društvene. (Na mreži YouTubea moguće je pogledati TV-portret Marte Popivoda. U oči upadaju dva detalja. Fotografija Josipa Broza u njezinu beogradskom studiju, inače obvezna kulisa bivših državnih ureda. Drugo je niz asocijacija na belgijskog slikara Renéa Magrittea, koje prethode različitim sekvencama njezine karijere. Nadrealistički apsurd bi, premda generiran iz TV-studija, bio primjerenija optika za filmski pejzaž o militantnoj partizanki koji je u sirovoj formi predstavljen zagrebačkoj publici. Primjereniji nego Picasso i kubizam koje je redateljica navela tijekom predavanja. Na magičnom nadrealizmu osobnu je povijest bilježila meksička slikarica i ljevičarka Frida Kahlo, sličnim su se jezikom pariški situacionisti opirali društvu spektakla, dok je Picasso izraubani simbol kapitalističke razmjene u društvu bez okusa i mirisa.)

Propaganda bivšega režima

Duboko u podrumu Galerije Nova spomenute su neoumjetnice predstavile dvama videoradovima s istom temom – prvog ubojstva u karijeri militantne Sonje Vujanović. Prvi je dokument performansa za Slovensko mladinsko gledališče u Ljubljani, drugi je studija za memoarski film o staroj partizanki. Prvi je koreografiran krutom logikom stisnute šake i patetičnim stilom komunističkih recitala, drugi je dosadan niz šumskih krajolika (opet je šuma ključna metafora) u kojima bi logika kubizma i Picassova slikarstva trebala osvježiti optiku filma i povijesnu gerilu približiti mlađoj publici. Obrazovana na eksperimentalnom filmu Marta Popivoda je, čini se, previdjela kinorakurs Dzige Vertova. (Ruski bi model bio znatno ekonomičniji nego Španjolčev, kako povijesno tako i medijski.)

Logika akademije koju su prije godinu dana osnovale WHW-ovke fokusirana je na zavođenje mlađe populacije novim medijskim i marketinškim modelima, u svrhu promocije propalog režima i njegovih više-manje pokojnih aktera. Akademija je dio školske mreže „nezavisnih“ udruga čiji programi forsiraju asimetrično društvo i kulturu. Asimetrično u smislu prekomjernog ljevičarenja te u konačnici brisanja svega što miriše na kreativnost individualnoga tipa. U toj perspektivi suvišni su i metafizički arhivi prošlosti i urbana psihogeografija na način pariških situacionista krajem 50-ih. Uvodno predavanje o partizanskoj fotografiji u Teslinoj održao je Davor Konjikušić, zvijezda novog aktivizma i novinar Novosti koji je na licu mjesta pokazao kako stvari doista stoje. Kao istraživač partizanske ostavštine opravdao je profil mladog znanstvenika koji zadovoljava birokratske kriterije neoliberalnog društva. Kao fotograf „umjetnik“ prisvojio je fotografiju majke s djetetom Žorža Skrigina, garnirao je patetičnom pjesmom Skendera Kulenovića o majci u revoluciji te pokazao da se na tom terenu ne snalazi najbolje. Kod većine izloženog materijala u galeriji, pa tako i na tom mjestu, fale statisti ili duboki sadržaj s one strane predloška ili galerijskih seansi. Njegov je aranžman jednodimenzionalan, za jednokratnu uporabu, slično zidnim novinama u izlogu, i dijelom je WHW-statistike o feminizmu kao pokretačkoj snazi novoga društva i nove kulture.

Kolektiv iz Tesline na kustosku je scenu ušao izložbom-agitacijom u povodu 152. obljetnice Komunističkog manifesta. Dok je 2000. u Meštrovićevu domu bilo sporadičnog, umjetničkog otpora crvenoj doktrini, feministički revolt znatno je brutalniji – u Teslinoj su trenutno širom otvorena vrata propagandi komunističke gerile. Jedan tekst za izložbu u „džamiji“ potpisao je Charles Esche – tada još nije bio ravnatelj muzeja u Eindhovenu. U njemu drži kako bi se autonomna scena morala osloboditi utjecaja kustosa, ako doista želi biti izvan liberalne kontrole. Za to nema šanse u Teslinoj pa je priča o novom kolektivizmu samo niz uputa za proizvodnju groteski. Kako drukčije opisati izložbu kojom dominiraju tekstilni proizvodi, seansa u počast grčkih partizanki ili pak Žilnikov filmski teatar iz 1977. U njemu je srpski redatelj uz pomoć seoske zajednice na groteskni način rekapitulirao njezin otpor, kako njemačkom fašizmu tako i privrednoj reformi. Slavoj Žižek, filozof i sakupljač komunističkih viceva, također je dao obol WHW-proslavi Komunističkog manifesta. On rado citira Marxovu frazu o ponavljanju povijesti – „prvi put kao tragedije, drugi put kao farse“ – što je skriveni, možda nedovoljno osviješten moto aktivizma u Teslinoj. Paradoksalno je to što je feministička shizma na koncu pretvorena u galerijski dućan s tekstilnom robom. Još je bizarnije to što se ona (shizma) promovira kao krajnja mjera futurističke zajednice – nespojive s logikom spolne diktature.