Vrli novi kantautorski svijet

Podvuče li se crta ispod minule godine, postaje očito da scenom i dalje dominiraju snažne (kant)autorske osobnosti, osobito one ženske. Primjerice, Irena Žilić jedna je od najcjenjenijih pripadnica onoga što su prije koju godinu nazivali novim valom ženske kantautorske scene (Nina Romić, Queen of Sabe, Lovely Quinces, Luce). Irena Žilić lani je objavila tri bitna singla – EWO, Defeats i Tremor – kojima je djelomično potvrdila globalni potencijal, održavši prije toga i nastupe s trip-hop i pop-atrakcijom Morcheeba. Njezin novi materijal znakovit je otklon od kantautorske akustike prvih radova prema kompleksnijim elektroničkim teksturama. To je nedvojbeno pozitivan signal želje za istraživanjem i skladateljskom evolucijom, a u svrhu ostvarivanja vlastitih zamisli. Irena Žilić pritom je očito spremna ostati u sjeni, barem kad je u pitanju široka publika. No možda će joj se kreativna hrabrost isplatiti na dugi rok – za dolazeće mjesece kantautorica najavljuje još opsežnije aktivnosti.

Njezine žanrovski usporedive angloameričke kolegice imaju mnogo manje problema s osvajanjem šire publike, a osobito kritike. To potvrđuje već i letimičan pogled na brojne liste najboljih izdanja koje potkraj godine sastavljaju urednici i kritičari najuglednijih svjetskih publikacija. Spomenimo tek tri ilustrativna primjera.

Perjanica novog vala ženske kantautorske scene
Irena Žilić

Na površinu zbivanja lani je zasluženo isplivala Natalie Mering, multiinstrumentalistica, skladateljica i blistava pjevačica koja se potpisuje pseudonimom Weyes Blood, što je modificirana inačica naslova istoimenog prvog romana Flannery O’Connor iz 1952. Opisujući svoje stvaralačke postupke, Natalie Mering koristi zgodno sročenu sintagmu „nostalgični futurizam“. I doista, sadržaj na njezinu posljednjem ostvarenju Titanic Rising (najbolji album prošle godine po uglednom glazbenom mjesečniku Uncut) smješten je između topline soft-rocka i okrutne modernosti, nostalgične sjete i pogleda prema naprijed, iskrene sentimentalnosti i hladnog intelekta. Glazba pritom pulsira začudnom vrstom ljepote. Spoj Boba Segera i Enye? Ta usporedba, koju autorica, opisujući vlastitu estetiku, ponavlja napola u šali, utemeljena je. Ali tek djelomično. Weyes Blood prije zvuči poput besmrtne Karen Carpenter, samo još sofisticiranije, s posebnim eksperimentalnim začinima, ali barem jednako elegantno. I, dakako, prilagođeno distopijskoj američkoj realnosti.

Na istom retrofuturističkom tragu funkcionira i drugi primjer moderne ženske kantautorske snage: neumorna, uporna i neslomljiva Lana Del Rey. Nakrcan sanjivom i minuciozno produciranom glazbom u sporom i još sporijem tempu, njezin šesti album Norman Fucking Rockwell! još jednom razotkriva duboko poznavanje popkulturne povijesti, ali i unikatnu, potpuno originalnu viziju – nešto poput dekadentne, elegične, postmodernističke verzije Kalifornije iz ranih 1970-ih. U skladbi Hope Is a Dangerous Thing for a Woman Like Me to Have – But I Have It Lana Del Rey aludira na poetiku Sylvie Plath. U pjesmi The Greatest referira se na popkulturne ikone iz prošloga stoljeća, na Dennisa Wilsona i Beach Boyse, te na Bowiejev rani klasik Life on Mars. Srećom, nije riječ o onome što Amerikanci nazivaju name-dropping (o ispraznom razmetanju slavnim imenima kako bi se pojačao dojam vlastite važnosti). Lana Del Rey jest sve ono što su joj njezini klevetnici na početku karijere nijekali: inteligentna i sofisticirana glazbenica koja evocira izmaglicu urušenih posthipijevskih snova, ali iz nove, ironične, novomilenijske perspektive. Klavir kao središnje aranžmansko uporište Lane Del Rey i Natalie Mering argument je u prilog tezi da „organska“ kantautorska glazba još nije rekla zadnju riječ – upravo suprotno.

Lana Del Rey izravno je utjecala na osamnaestogodišnju Billie Eilish, koja je, međutim, fenomen posve drukčijeg karaktera. Onomu tko nije čuo njezinu glazbu teško je predočiti „ukupan paket“ koji glazbenica iz Los Angelesa nudi vojsci mlade publike. Uz sadržaj njezina debija When We All Fall Asleep, Where Do We Go? teško je prišiti oznaku retro; riječ je o tjeskobnoj, ali poticajnoj postadolescentskoj glazbi na razmeđu elektropopa, razlomljenih dance i hip-hop potisaka i minimalističkih melodijskih fraza koje su istovremeno jezovite i neodoljivo privlačne. Je li riječ o „tehnologiziranom“ gothic-rocku za 21. stoljeće, teško je reći. No njezine poštovatelje, među kojima su i slavna imena u rasponu od Davea Grohla iz Foo Fightersa do Julie Roberts (!) ionako ne brinu žanrovske etikete. Kvaliteta pjesama kao što su Bad Guy i Bury a Friend ekscentričnoj glazbenici osigurala je čak šest nominacija za predstojeći Grammy – i naslov „žene godine“ časopisa Billboard.

Iako je iz nekoliko primjera teško izvlačiti opće zaključke, očito je da se trend jakih ženskih kantautorskih pojava nastavlja, u mnogočemu nadmašujući muške suvremenike (to je još očitije u segmentu „čistog“ komercijalnog r&b-synth-popa kojim vladaju Ariana Grande, Lady Gaga...). S druge strane, Cate Le Bon, Sharon Van Etten, Britanny Howard i Angel Olsen tek su neka indie-imena koja se pojavljuju u kritičarskim osvrtima na najbolju glazbu u proteklih dvanaest mjeseci.

Nova 2020. ne bi trebala biti ništa manje uzbudljiva. Lana Del Rey u idućim mjesecima najavljuje još jedan, novi i sasvim drukčiji projekt, White Hot Forever, ali tu je – gledajući u najširem smislu – mnoštvo drugih projekata, uključujući turneje. Bruce Springsteen sprema se na svoju europsku turneju na kojoj će promovirati posljednji solo album Western Stars – raspjevanu, samotnu odu izgubljenoj, romantiziranoj Americi i njezinim svakodnevnim, malim antijunacima. Hoćemo li ga uskoro vidjeti i u našoj blizini? Još je teško prognozirati, no zato je posve izvjesno da su organizatori petnaestog izdanja INmusic festivala (22–24. lipnja) „bukirali“ grupu The Killers, multiplatinaste anglofile iz Las Vegasa, potom kalifornijsku art-metal postavu Deftones, te – na osobito zadovoljstvo publike s istančanijim ukusom – majstora suvremenog eklekticizma, Becka Hansena. The Killers dolaze u sklopu promotivne turneje za novi, još neobjavljeni album Imploding The Mirage. Deftones također pripremaju novi materijal, dok Beck – koji se tijekom tridesetogodišnje karijere okušao u svim postojećim žanrovima, od nježnih folk-balada i psihodeličnog bluesa do hip-hopa i synth-­popa – stiže s recentnim studijskim albumom Hyperspace, koji je nadahnut prekidom dugogodišnje bračne veze s glumicom Marissom Ribisi. Ukratko, sudeći prema prvim naznakama, godina u koju smo za koračili mogla bi biti barem jednako raznolika poput prošle.