Upečatljiv Šerbedžija

Rade Šerbedžija dobio je Nagradu hrvatskoga glumišta za najbolju mušku ulogu, ulogu Georgea u predstavi Tko se boji Virginije Woolf?, nastaloj kao koprodukcija Kazališta Ulysses i Beogradskoga dramskoga pozorišta i premijerno prikazanoj potkraj srpnja u okrilju tvrđave Minor na malom Brijunu, u režiji Lenke Udovički.

Snažni prikaz naličja suvremene civilizacije / Snimila DARJA ŠTRAVS TISU

Koja je tajna Šerbedžijine vrsne glume?

Pođimo od govora. Rade Šerbedžija u svim kazališnim ulogama, pa i u toj koju smo gledali u prosincu u Zagrebačkom kazalištu mladih, ima savršenu dikciju. Ima i lijep, melodiozan glas, čini se da istodobno govori i pjeva, plasirajući svoj glas kao instrument, nerijetko kao orkestar okrenut partnerima, Katarini Bistrović Darvaš kao Marthi, Milanu Mariću kao Nicku i Romini Tonković kao Honey, i publici. Šerbedžija slijedi Albeeja upotrebljavajući različite registre jezične igre, ironiju, humor, književne i političke aluzije, afirmirajući moć jezika i stvarajući verbalni tour de force.

Rade Šerbedžija i redateljica Lenka Udovički izabiru jedan od najzahtjevnijih tekstova dramske književnosti 20. stoljeća: Tko se boji Virginije Woolf? Edwarda Albeeja, napisan 1962. Dramu Who’ s Afraid of Virginia Woolf? najčešće nazivaju realističnom, predstavnicom psihološkoga realizma, premda je riječ i o psihopatološkom izrazu u konstituiranju dramskih osoba. Šerbedžija tumači sveučilišnoga profesora povijesti Georgea koji ženi, alkoholičarki Marthi, kćeri dekana fakulteta na kojemu je zaposlen i mladome paru, sveučilišnom profesoru prirodnih znanosti Nicku i njegovoj ženi Honey, sklonoj alkoholu, razotkriva njihove mračne tajne i tajnu svojega braka. Noć opijanja i ispovijedanja četvero ljudi Šerbedžija izvrsno balansira u glumi, od prividnoga papučara do čovjeka koji potpuno vlada situacijom i osvješćuje najveću traumu zajedničkoga života. Briljantan je u ogoljivanju karijerizma mladoga Nicka te u desetinki sekunde više puta zaustavlja njegove prevarantske namjere. Šerbedžija unutarnjom brehtijanskom gestom i minimalistički, mimikom pokazanom psihoanalizom, razotkriva Georgea i Marthu, koji nose imena američkoga predsjednika Georgea Washingtona i njegove žene, Nicka i Honey, bivajući i emotivno dubok u izražavanju osamljenosti i bespomoćnosti.

Poziva na preispitivanje društvenih konvencija na originalan i snažan način kojima nosi cijelu predstavu i pokreće događanje u njoj žanrovski balansirajući od komedije i slapsticka do melodrame i tragedije, crnoga humora i satire. Spajajući umjetničku i društvenu gestu, književnost i kazalište, naizgled ležerno, uvijek zaigrano i šarmantno, sjajnim osvajanjem prostora na sceni i skrivenih elemenata iza vrtnih i kućnih zrcala prikazuje događanje u sitne noćne sate raskrinkavajući lažnu idilu učmaloga malograđanskog života u gradu i na provincijskom sveučilištu. Duboko ponirući u geste i grimase suvremene egzistencije, snažno pokazuje naličje suvremene civilizacije.

Šerbedžija raspoređuje energiju precizno, pomno slijedeći tekst, partnere i režiju. U prvom činu, Igra i šala, izokreće tzv. glumu na prvu loptu, igrajući se i šaleći prikazanim bračnim napetostima, frustracijama i ideološkim opozicijama obaju parova: Geor­geov brak, razočaranje utopijom u koju su vjerovali, u suigri s ironizacijom oca nacije Georgea Washingtona, prikazuje kao projekciju na mlađi par, i brak do kojega dolazi zbog Marthine lažne trudnoće, uz priču o nepostojećem djetetu starijega para. Pjesnik Šerbedžija, nerijetko pogledavajući i prema publici i uključujući nas u svoju igru, takav život rastvara kao metaforu iskrivljenih vrijednosti. U drugom činu, Valpurginoj noći, otkriva početak cinizma profesora povijesti u odnosu na „sumrak liberalizma i humanizma“ (Vanja Matković). Uvlačeći u ples karijerista Nicka i njegove biološke teorije, osvješćuje Nickovu impotentnost, beskruploznost i amoralnu znanost, „totalitarnu budućnost“ civilizacije „plavih ljudi, glatke kože“. U trećem činu, Istjerivanju vraga, maestralno pokazuje kako kao George može držati sve konce kazališne i glumačke umjetnosti u rukama, u sceni kazališta u kazalištu u fiktivnoj nesreći zatvarajući kuću kao kavez i mišolovku bez izlaza. Nakon primirja slijedi utihnuće spavanja pokraj usnule Marthe.

Šerbedžiji je itekako poznat Oscarom nagrađen film Tko se boji Virginije Woolf? iz 1966, u režiji Mikea Nicholsa, s Elizabeth Taylor i Richardom Burtonom u glavnim ulogama. U strukturaciji i orkestraciji uloge Rade Šerbedžija sintetizira svoje dvije ljubavi i profesije: film i kazalište, kadrirajući svoje kretnje i položaje od srednjega i krupnoga plana do detalja, od čaše na šanku do podizanja čaša i boca s poda na kraju predstave.

Velik Šerbedžijin uspjeh bio je očekivan. Ali Rade Šerbedžija napravio je više od očekivanoga, u maniri jednoga od najboljih hrvatskih glumaca.

Dramaturgiju potpisuje Željka Udovičić Pleština, kostime Bjanka Adžić Ursulov, scenografiju Stefano Katunar. Iznimnu glazbu ostvaruju Davor Rocco i Nigel Osborne, a atmosfersko i psihološki naglašeno svjetlo Andrej Hajdinjak.