Sve su ideologije prolazne, a ljudi ostaju

Homo Pharos. Čovjek svjetionik. Pojmom koji je za svojega profesora skovao Dino Milinović najlakše je opisati glasovitoga hvarskog arheologa Marina Zaninovića. Uz devedeseti rođendan (18. siječnja 1930, Velo Grablje), ali i zbirku pjesama Hrid u moru (Hvar), objavljenu 2019. u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Hvaru, razgovarali smo sa slavljenikom, arheologom i pjesnikom. Objedinio je Zaninović, baš kako je i Aleksandar Durman želio, oba mučenička poziva, istražujući riječima i rukama ilirsku, hvarsku i hrvatsku prošlost. I nije čudno ni da mu je zagrebačka adresa Aleja pomoraca 5, gdje uz more knjiga s devetoga kata pokušava nazrijeti hvarske horizonte, uz budnu pozornost kćeri Mirjam i sina Vjekoslava. Supruga Marija (Maja) Zaninović, dugogodišnja viša lektorica na Odsjeku za talijanistiku i Katedri za talijanski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, preminula je 2016.

Snimio Borna Filić / PIXSELL

Marin Zaninović više pripovijeda o drugima, a manje o sebi, sjajnom mladom plivaču i trkaču, diplomi i doktoratu, predavanjima iz antičke provincijalne i ranokršćanske arheologije, sve također na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Ususret Hrvatskom proljeću bio je predsjednik Hrvatskoga arheološkoga društva. Antička i ilirska pitanja, parcelizacija zemljišta, ali i duhovnost odnosa s helenskom i rimskom kulturom, osobito na istočnoj obali Jadrana, trajne su teme Zaninovićevih istraživanja i napokon objavljenih stihova. Dobitnik je niza nagrada, i onih za životno djelo, ali Hrid u moru zapjenjena stoji kao poseban greben i gotovo u jedno stapa mladog i starog Zaninovića. Jer i on o povijesti čovječanstva pripovijeda kao da se sve odigralo nedavno, i kao da je bio svjedokom. Svjetioničarski barem.

U čemu je tajna i privlačnost otoka?

Rođen sam na otoku Hvaru. Otočani su ljudi posebne psihe. Opkoljeni su morem i treba doći do kopna. Golema je uloga otoka u cjelokupnoj civilizaciji, uostalom, i europska je započela na otoku Kreti. Ne osporavajući druge otoke, u Hrvatskoj su najvažniji Krk, Brač i Hvar. I Korčula je također dala istaknute ljude.

Zašto je Hrid u moru tek 2019. „porinuta“? U njoj su, naime, vaše mladenačke pjesme.

Želio sam nastaviti niz hvarskih pjesnika. Hanibal Lucić prije pet stotina godina napisao je pjesmu Jur nijedna na svit vila, ona je i danas rado čitana i jedna od ljepših renesansnih pjesama. Imao sam poetske i književne poticaje u dječačkim danima, Marina Sabića, Antu Tresića Pavičića, Cvitu Škarpu, Antuna Šoljana, pa i Marina Franičevića... Moja nona, rođena 1858, osam godina prije Viške bitke, učila me da ako u jednoj obitelji ima tri dugoživuća naraštaja, gotovo se preskaču tri stoljeća. To pomaže usmenoj predaji. Zamislite ranije generacije koje nisu imale pisma, kao što su druidi, keltski svećenici, tamo gdje se sve učilo napamet.

Pjesme ste i čuvali druidski, one su desetljećima čekale, dulje i od Marulićeve Judite. Kao da i pet stoljeća poslije valja čekati pogodno vrijeme za objavu.

Riječ je o stjecaju okolnosti. Mnoge pjesme napisane su prije Hrvatskoga proljeća. Ono što se nije smjelo izražavati prozom, pokušavalo se poezijom. Pjesma je zračenje čovjekova mozga i srca, u tom spoju rađa se poezija. Zbog nacionalnoga sadržaja nisu smjele biti objavljene u vrijeme nastanka. Vjerojatno bih završio na Golom otoku. Poznata je Bijela knjiga Stipe Šuvara u suradnji s Goranom Babićem, gdje su navedena imena književnika opasnih po tadašnji javni red. Istina, bilo ih je više s istoka nego sa zapada bivše države. Mjerena je svaka riječ. Tko to nije proživio, ne može shvatiti.

Cenzura je univerzalna u svakom dobu. Kako je onda uopće došlo do objelodanjivanja zbirke?

Moja pokojna supruga bila je skromna žena i ne bi se složila s objavljivanjem. Rukopis sam stavio u ladicu koja je stajala zatrpana knjigama. Arheološkom muzeju u Splitu darovao sam 2500, a zagrebačkom 2200 knjiga. Kada sam napokon raskrčio prostor, ukazala se crna bilježnica s pjesmama. Kći Mirjam, gimnazijska profesorica hrvatskoga jezika, prva ih je pročitala, rekla da su dio moje osobnosti i da ih je poželjno objaviti. Kako živimo u slobodnijem vremenu, odlučio sam ih objaviti, netko će možda čitati za stotinu godina, osobito moji Hvarani. Riječ je o hridima, uvalama, svi otočani shvatit će poeziju.

Stihovi su živjeli u vama zajedno s akademskom karijerom.

Osjetio sam potrebu za poezijom. Pjesme napisane prije šezdeset godina funkcioniraju i danas. Mnogi ih čitatelji hvale, ne iz puke kurtoazije, već im se sviđaju. Sretan sam što mi je 1957. pokojni pjesnički velikan Josip Pupačić u Krugovima objavio pjesmu. Autor glasovite Dobrojutro more tim je činom i meni priznao pjesništvo. Osjetio je Poljičanin iz Slimena istu geografsku situaciju i emociju. Zašto su ostale pjesme doživjele sudbinu čekanja, eto, razlozi su bili osobne i političke naravi. Evo primjera iz pjesme Hvar 6. veljače 1510. u kojoj su, među ostalim, stihovi: „Čitavi kaptol u ornatu / Molio je milost, /A njegova svjetlost knez / Bje tako ponizan. / Nad svima/Krist / je krvlju plakao.“ To se u ono vrijeme nije smjelo tiskati.

Danas je lakše objaviti, ali s utjecajnošću poezije već je teža priča. Nekada je bila važna. Vaši uzori i profesori prenosili su tu ljubav.

Slušao sam kako je mladi Grga Novak pisao pjesme. Sjedio je s Antunom Gustavom Matošem u Kazališnoj kavani. Objavljivao je poeziju u časopisu katoličke omladine Luč. A poslije se priklonio masoneriji. Jednom sam ga upitao kako je došlo do preokreta, a on je odgovorio: „Razlog je bio da se jednom tjedno sastanemo bez žena.“ Duhovit čovjek. Drugom prilikom zanimalo me kada će objaviti memoare. „Ono što želim napisati ne mogu, a ono drugo me ne zanima“, odgovorio je.

Je li zbirka poezije oporuka pjesnika i arheologa Zaninovića, nad kojim je nona bdjela čitavoga života?

Nema oporuke. Napisano je, i stoji kao svijet za sebe. Svaka pjesma ima život.

Zašto je mnogim Hrvatima često bilo potrebno ići po mišljenje kod Miroslava Krleže? Spominjete njegov esej o još živućem Ljubi Wiesneru, čije vam Pjesme iz 1924, kupljene za tri dinara, i danas stoje kod uzglavlja.

Krleža je planina, veliki hrvatski književnik. Njegova ideologija, to je već druga stvar. Imponirao je. Za Dantea nitko ne pita je li bio gvelf ili gibelin. U vrijeme Prvoga svjetskoga rata zbivanja u Rusiji bila su iščekivanje pravednijega društva. Bio je to iluzorni idealizam koji se pretvorio u nešto posve suprotno. Karl Marx prorokovao je revoluciju u industrijskim zemljama, a ona se dogodila u zemlji s najviše seljaka. Svi su bili zaneseni. Ima i rusofilstva u svemu tome. Čitao sam knjigu Stjepana Radića Moderna kolonizacija i Slaveni iz koje se mnogo može naučiti. Smiješna su bila vojna nastojanja da se osvoji Rusija, jedina zemlja koja se nikada nije širila prekomorski, već uvijek kopnenim putem. Bio je prisutan idealizam, treba shvatiti vrijeme u kojemu je Krleža bio na Vojnoj akademiji u Moskvi. Pa i Ivan Meštrović je radio Lenjinov kip. Sanjalo se pravedno društvo. Ali njega nema na kugli zemaljskoj, niti će ga biti.

Kako kao načitan čovjek, znanstvenik, pjesnik, poimate mijene vremena?

Prijevod poslovice s latinskoga jezika glasi: „Vremena se mijenjaju, mi se mijenjamo u njima“. Ne mijenja se ništa. Ljudi su uvijek isti. Ajde, mijenja se tehnologija. U Tukididovu Peloponeskom ratu čitatelj upoznaje kako su i tada palili vinograde, maslinike, pšenicu. Bila je opća glad. Uvijek ista priča. Čitava povijest sastoji se od ubijanja i klanja. Ljudi uvijek vole, mrze, zavide.

I sjećaju se. Kakav je bio Hvar vašega djetinjstva?

Hvar je bio radićevski otok. Apsolutna većina glasala je za Hrvatsku seljačku stranku. Pamtim kako se pjevala pjesma protiv Stojadinovića i Jevtića: „Mislio je da će ti majski zbori dati njemu pravo da Hrvate mori...“ Imao sam šest godina, šest žandara s bajunetama išli su na narod. Pobjegao sam sa strane u ulicu s osjećam da mi je srce u hlačama. Tada sam prvi put pojmio kako vlast funkcionira. Žandari su bili Srbi iz okolice Benkovca. Čitao sam novine, otac ih je redovito primao. Mi smo se bojali Italije, jer je Benito Mussolini imao velike brodove.

Hrvatska i njezina povijest stalno su prisutni i u vašim stihovima.

Papa Ivan VIII. je 879. godine uputio pismo knezu Branimiru: „Blagoslivljam tebe i hrvatski narod“. Papa je moralna i politička činjenica u Europi toga vremena. Konačno, Karlo Veliki postao je car po papskoj krunidbi. Mi smo bili narod već u ono vrijeme. Nije Hrvatska nastala 1991, već je postojala od osmoga stoljeća.

Ali uvijek pod tuđom kapom.

Hrvatski sabor sve je vrijeme funkcionirao. Diktiralo se drugdje, ali autonomija je postojala. Turci nikada nisu došli u Zagreb, Peštu su osvojili, a zamalo i Beč 1683, kada je poginuo Juraj Križanić. Drugi papa koji nas je priznao, Ivan Pavao II, učinio je to iako je cijela Rimska kurija bila protiv toga. Čekali smo jedanaest stoljeća. I zato me boli kada se papa Franjo, sporeći blaženoga mučenika Alojzija Stepinca, dodvorava Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Nečuveno. Poznato je da je ubijeno šestotinjak katoličkih svećenika i redovnica u Drugom svjetskom ratu, mnogi su bili proganjani tijekom komunizma. Komu je to potrebno dokazivati?

Njemačkim prijateljima znam reći da smo mi gledali Sofokla na Hvaru dok su oni trijebili buhe u svojim kožusima. Isto je i s Talijanima / O sudbini Europe danas odlučuje sedam, osam bankara i političara

Rimskom prvosvećeniku i Vatikanu, očito. Jeste li imali problema s obavještajnim službama u bivšoj državi?

Napisao sam u jednom seminaru da je Hrvatska enciklopedija počela izlaziti u Banovini Hrvatskoj, u Kraljevini Jugoslaviji. To nije bila ustaška, već hrvatska knjiga. Netko je to pročitao i prijavio me. Moj kolega kninski Hrvat Dušan Jelovina obranio me, inače bih letio s fakulteta ili išao na Goli otok. Bila su takva vremena. Drugom prilikom, na pisanu pritužbu da sam hrvatski nacionalist, profesor Milan Prelog pismo je bacio u koš i tako me poštedio daljih neugodnosti.

Kažete u nekoliko navrata u zbirci poezije: „moj Narod i ja“. Što za vas znači narod?

Narod smo i nas dvojica, i svi oni dečki koji su išli u kratkim hlačama i tenisicama braniti svoj narod u Vukovar i druge hrvatske gradove. Hrvatski narod je u Domovinskom ratu ubijan, raseljavan. Hrvat sam po rođenju. Povezuje nas jezik, umjetnost, tradicija. Kao narod došli smo već 642. Salona je bila opustošena. Hvar je bio poluprazan otok. Dolazili su pojedini rodovi, muškarci na konjima, žene i djeca u kolima. Još su bile prohodne rimske ceste u dolinama rijeka. Hvar je bio podijeljen u četiri dijela, preci moje supruge, Gazarovići, bili su među vlasnicima otoka. Nekada sam bio njezin kolon, poslije je ona postala moj, znao sam joj dobaciti u šali.

Što je specifičnost hrvatskoga komunizma u odnosu na ostale narode, što ih je izdvajalo?

Hrvatski komunisti bili su najprije komunisti, pa tek onda Hrvati. Srbi su najprije Srbi, pa onda komunisti. Tako i Talijani, Rusi. A Komunistički manifest je knjiga koja širi mržnju, jer piše da proleteri najprije moraju ukloniti sve svoje neprijatelje kako bi se izgradilo novo društvo. Ista je stvar i s himnom radničkoga pokreta Internacionale. Sve su ideologije prolazne, a ljudi ostaju.

Je li Hrvatska morala predugo čekati?

Čekali su i drugi. Evo Katalonci čekaju tisuću godina. Oni su potomci Vizigota, prisutni su tamo od petoga stoljeća. Mi smo stari europski narod, imamo svoje natpise. Lijepo stoji: „iuvatus munere divino dux Croatorum“. U svakom narodu imate postotak onih koji pljuckaju po njemu. Mnogi su i apatridi, nemaju osjećaj svoje države, ili ih nitko nije učio tomu, ili ne razmišljaju dovoljno.

Statistike govore da se ljudi iseljavaju iz mediteranskih zemalja, a sve više naseljavaju sjeverne rubove Europe. Što se to dogodilo da polarno svjetlo privlači više od mediteranskoga sunca?

Nikada nisam želio ići na sjever, ako ne računam neostvarenu želju vidjeti rt Nord­kapp. Ljudi odlaze iz gospodarskih motiva, jer riječ je o uređenim društvima. Ali i tamo se mnogo pije alkohol, pola godine je magla, mrak. Slobodni su otići. Europa djeluje kao jedna država. Poznajem Hvaranina koji s obitelji živi u Norveškoj, ali ne govore hrvatski. Bit će mi žao ako dođe na rodni otok, a da mu potomci neće znati ni beknuti hrvatski. Čovjek sreću mora tražiti u sebi. Ona je stvar trenutka i nitko je ne može darovati.

Kako danas biti glasan, znajući da su mogućnosti izražavanja šire, ali i raspršenije? Kao da su i (auto)cenzure tiše, neprimjetnije.

Pojedinac koji ima nešto reći jest državnik. Imamo političare i državnike. Političari su oni koji gledaju svoj džep, a državnici su oni koji misle na narod koji vode. Može li što promijeniti jedan pojedinac? Teško, ali ako se organizira, ako dobro govori, ako ima karizmu, onda može prodrijeti. Franjo Tuđman je unatoč svim kritikama bio državnik. Napadaju ga, a malo tko je pročitao njegove knjige. Danas vladaju tehnologije. Potrebno je detaljno i mnogo čitati radi informiranja, ali i stvaranja vlastitoga mišljenja.

Hrvatska ima bogato antičko nasljeđe. Što vama, poslije svih tih godina, znači antika i što je donosila hrvatskoj prošlosti?

Božica sretnoga slučaja Tihe, ili istoimeni grčki pojam koji znači slučaj, okolnost, riječ je koje nije bilo do helenizma. Pojavila se tek nakon Aleksandra Velikoga. Veliki grčki historičar Polibije, kada nije imao odgovora na pojedina pitanja ili zagonetke, rekao bi da Tihe ima ulogu u tome. Tako je bilo i s Petrom Zrinskim, čije je geslo bilo „Samo sreća, ništa drugo.“ Nikola Šubić, pak, govorio je „Vincere aut mori“ (Pobijediti ili umrijeti), dočim u trogirskoj katedrali na grobnici Pavla Šubića III. iz 14. stoljeća stoji da je bio „štit Hrvata“.

Hrvatska je tradicija trajna, ali je tragedija što je izgubila elitu u najvećim bitkama, kao i posljedicama zrinsko-frankopanske urote.

U Krbavskoj bitci 1493. pobijeno je cjelokupno hrvatsko plemstvo. Aristokracija je u svakom narodu imala svoju funkciju. Bilo je naravski i raspikuća, ali i pametnih i odgovornih ljudi. Jer su bili gospodarski neovisni, mislili su na narod i državu. Točno, izgubili smo i Petra Zrinskoga, jednog od najbogatijih ljudi svojega vremena. Imao je veze po cijeloj Europi. Pokvareni car Leo­pold Slavoniju je darovao Turcima, naravno da su se hrvatski plemići pobunili protiv toga. Ban Emerik Derenčin nije ni čekao pomoć i Turci su ih pobili. Hanibal Lucić posvetio je Robinju Derenčinu i riječima slobode. Neka se ne zaboravi, Vladislav Menčetić u 16. stoljeću piše: „Od ropstva bi davno u valih potonula Italija, o hrvatskijeh da se žalih more otmansko ne razbija.“

Prošlo je 1600 godina od smrti svetoga Jeronima, 526 godina od Krbavske bitke, gotovo 450 od pogubljenja Zrinskoga i Frankopana, ili, evo, još godinu dana pa tri desetljeća hrvatske samostalnosti. Što je danas s Hrvatima?

Mi smo mali europski narod, ali i jedan od najstarijih u suvremenoj Europi. Njemačkim prijateljima znam reći da smo mi gledali Sofokla na Hvaru dok su oni trijebili buhe u svojim kožusima. Isto je i s Talijanima. Tri, četiri stoljeća tukli smo se s Turcima, a mogli smo ih pustiti na Apeninski poluotok pa da se oni bakću s njima. Po nekim biološkim procjenama, da nismo ratovali s Turcima, koji su uzimali djecu za janjičare, Hrvata bi bilo oko dvadeset milijuna. Danas sve odlučuju Nijemci, Francuzi i Englezi. Ni Talijane, kojih ima šezdeset milijuna, nitko ne zove.

I kada se odmaknemo od predsjedanja Vijećem Europske Unije na pola godine, golem je problem demografsko izumiranje hrvatskoga naroda.

Bijela civilizacija općenito nestaje. U dvanaest knjiga Proučavanje povijesti britanski povjesničar Arnold J. Toynbee nabrojao je 22 velike, nestale civilizacije. Svaka je imala svoj uspon, rast i pad. Naša, indoeuropska civilizacija ide prema dolje.

Zbog podjela, migracija, ratova?

Opet se potrebno vratiti unatrag. Na unutarnjem planu, Jugoslavija je u Titovu režimu do 1953. bila s Golim otokom kao Sjeverna Koreja. U Sjevernoj Koreji danas živi 400 tisuća stanovnika u koncentracijskim logorima. Dvije Koreje, isti narod, dvije ideologije. Sjetimo se dvije Njemačke, Zapadne i Istočne. Egipat je propao, Asirija, Hetiti, Sumer, to su povijesne činjenice. Za pedeset godina bit će dvije milijarde stanovnika u Africi. Ako pedeset milijuna tamošnjih stanovnika jednom dođe na obalu Maroka, tko će ih zaustaviti? Za pola stoljeća Europa će biti ili crni ili arapski kontinent.

Što danas mogu učiniti europski lideri?

O njezinoj sudbini odlučuje sedam, osam bankara i političara. Ono što dogovore, to se provodi. Dvije su glavne ideologije; Macronov melting pot o spajanju Europe kao cjeline i suverenistička struja koja negira odricanje od svoje države i svojega naroda. Klimatski i biološki teško je predvidjeti sva zbivanja, ali za hrvatski narod ne vjerujem da može biti dobro. Može se naći pojedinac ili skupina koja će stvari kanalizirati, ali sumnjam.

Bilo sa srećom! Kažete. To je davni grčki pozdrav, čitamo ga na lumbarajskoj psefizmi, najstarijemu spomeniku pismenosti na hrvatskome tlu… Je li to ono najvažnije što smo naslijedili od Grčke, pismo? Ili, možda, demokracija?

Potrebno je čitati antičke pisce. Koraci u Splitu koraci su istovjetni onima koje su imali i rimski carevi. Neistraženo je sve što se događalo u antici. A za istraživanja je uvijek premalo novca, ili su intervencije s viših instanci. Tacit, Ovidije, Juvenal, Vergilije, Svetonije Trankvil, to je literatura koju je nužno proučavati. Ilijada i Odiseja osnova su naše civilizacije započete s Homerom. Jer svi narodi imaju spjevove. Hrvatska ima Ivana Gundulića i Ivana Mažuranića, Srbi Kraljevića Marka, Francuzi Pjesmu o Rolandu, Španjolci imaju El Cida, Englezi Miltonov Izgubljeni raj i Tennysona, Islanđani sage... Koga narodi danas poštuju? Ratne junake i pjesnike.

Volio bih da je tako, ali nisam siguran.

U Londonu je najviši stup onaj koji prikazuje admirala Nelsona, pobjednika nad Napoleonovom flotom kod Trafalgara. Shakespeare je također na svakom uglu. Kod nas je kip bana Josipa Jelačića na središnjem zagrebačkom trgu, a nedaleko su spomenici pjesnicima Petru Preradoviću i Tinu Ujeviću. Ma i Krleža je kao hrvatski nacionalist napisao Balade Petrice Kerempuha. Znam, on je bio purger koji je volio komoditet, ukrcao se na brod revolucije i „zdravo“. Nemojmo zaboraviti kako ga je nakon smrti supruge Bele dolazio tješiti pater Ivan Golub, jer ih je povezivala Križanićeva linija. Sve je isprepleteno.

Isprepleteno, na kraju razgovora, pada mi na um pakrački liječnik Ivan Šreter, koji je 1984. pacijentu napisao „umirovljeni časnik“ umjesto „penzionisani oficir“. Nadam se da će njegov časni grob biti ubrzo otkriven, da ga neće vaše kolege arheolozi pronaći za stoljeće ili dva.

Mučen je i ubijen, iako je bilo dogovoreno da će se za tri srpska liječnika razmijeniti doktora Šretera. Zastupnik u Hrvatskom saboru Milorad Pupovac vjerojatno zna istinu, ali nema političke volje da se istraži Šreterov slučaj koji i danas boli Hrvatsku. Sve je poznato. Kao što je i jasno da su „osloboditelji“ Zagreba 1945. morali biti Srbi s Kočom Popovićem umjesto Hrvati s desetim korpusom i Ivanom Šiblom.

Čega ste najsvjesniji uz devedeseti rođendan?

Koliko malo toga znam. Jer netko misli da sve zna, a meni je jasno koliko još toga treba pročitati i spoznati.