Svašta u ničemu ili ništa u svačemu

Otkako je u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu intendantica Dubravka Vrgoč, svakog 30. prosinca odlazeće godine pred znatiželjnom i trpeljivom haenkaovskom publikom premijerno se izvede neki dramski komad. Tako je otišle 2019. izvedena predstava Idiot, po romanu velikog Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga, u dramskoj adaptaciji, scenografskoj opremi i režiji ruskog redatelja Vasilija Senjina, kojega će se publika sjećati po naslovu predstave, a ne po izvedbi.

Ponovilo se što se u HNK-u godinama ponavlja: uporno nastojanje da se inaugurira takozvani novi teatar – neka nova teatarska poetika, koja se svodi na loše scensko govorenje i vizualni spektakl – kojemu je primarni cilj svidjeti se potrošačkom (ne)ukusu, ne biti istinski, iskonski, otjelovljeni teatar. U konačnici ne biti umjetnički kazališni sadržaj, kojim bi glumci uspjeli doprijeti do publike, i one kojoj svaka haenkaovska predstava nije genijalna.

Predstava donosi zaplet i kronologiju dvaju ljubavnih trokuta / Snimila MARA BRATOŠ

Tu vrst odbijanja publike i razumijevanja teatarskog iskona demonstrirao je Vasilij Senjin, redatelj pretenciozne ambicioznosti, koji se do sada u četiri predstave režirane u Hrvatskoj – dvije u ZKM-u, jedna u GDK-u Gavella i jedna u HNK-u u Varaždinu – pokazao nedoraslim zahtjevnim umjetničkim projektima. Posljedica spomenutoga je i predstava Idiot, kojom nije samo još jednom demonstrirao manjak talenta, nego i višak talenta za upropaštavanje dramskosti velikoga Dostojevskog.

Olakotna okolnost redatelju i upravi HNK-a, ako je žele iskoristiti, može biti ne samo Senjinova ambicija da osuvremeni i na svoj, umjetnički siromašan, način interpretira junake Dostojevskoga, nego genijalnost Dostojevskoga, njegov vrstan roman koji u sebi sadrži ljudski svemir i anticipira sve ono što redatelj Senjin nije bio kadar pretočiti u predstavu, što suvremeni čovjek vidi i osjeća, ali često to ne umije osvijestiti i mislima izraziti. Najčešće zbog straha da se ne zamjeri licemjernom, konzumerističkom čovjeku koji je smetnuo s uma ljubav, dobrotu i žrtvu; dakle, kristolikost vidljivu neiskvarenu, moralnu, bogobojaznu čovjeku.

Predstava počinje u prostranoj otrcanoj palači, visokih prozora i vrata, koji će u drugom dijelu predstave visjeti ponad prostora izvedbe, nad kojim će stidljivo bdjeti veliki sivobijeli krug glumeći Sunce i Mjesec, koji tijekom Senjinove predstave znakovno podcrtava sadržaj i mijene drame. Scenografija i dojmljivi kostimi Doris Kristić aludiraju na salon 19. stoljeća, ali nema ni traga ničemu što je dovelo do erozije društva i ljudi toga društva, nema sadržaja ni ozračja koji su duboko utkani u roman Dostojevskoga.

Senjin je predstavu zamislio i ostvario kao zaplet i kronologiju dvaju ljubavnih trokuta; u prvom dijelu predstave između Nastasje Filipovne, Parfjona Semjonoviča Rogožina i kneza Miškina; a u drugom, kao rasplet, između Aglaje Jepančine, kneza Miškina i Nastasje Filipovne. Samo od zamisli do realizacije zamišljenoga u kazališnoj umjetnosti počesto je nesavladiv put, između zamišljenoga i realiziranoga često zjapi dramska praznina, kakva je dominirala Senjinovim Idiotom.

Predstava teče bez emotivnih amplituda i velikih dramskih ekscesa, a kada se mjestimice povremeno i pojave, režija ih sputa i ublaži nekom formalnošću. Čak i ubojstvo Nastasje u predstavi je prikazano simbolički, Rogožinovim ritualnim polaganjem na odar, praćeno nedramskim napjevom. Općenito, cijeli je odnos Nastasje i Rogožina bez strasti, žučljivih svađa i nereda, bez poticaja koji bi pripremili zločin.

Senjin je, umjesto na dramskosti sadržaja i unutarnjoj drami glavnih aktera, na potenciranju dramskih silnica, ustrajavao na površnosti dramskih situacija; na izvanjskosti, manifestnosti i estradnosti, na stereotipnosti likova, a ne na njihovoj dramskoj slojevitosti i dubini koja skončava tragično. Ali ne i kulminira Rogožinovim ubojstvom Nastasje, kao u Dostojevskoga.

Jadranka Đokić kao Nastasja Filipovna – u Dostojevskoga ljepotica, žrtva razvrata i tragični lik – Senjinu je tek kapriciozna i osvetoljubiva protagonistica koja iza sebe ostavlja nered. Aglaja, kako ju je predočila Lica Anić, stalno je žurila da iz sebe istrese riječi bez sadržaja. Rogožin u interpretaciji Bojana Navojca kontinuitet je njegovih uloga – u HNK-u većinom glavnih – u kojima osim bauljanja pozornicom, skrivanja pogleda i mumljanja ne nudi unutarnji sadržaj.

Spominjem samo protagoniste jer se ponajviše u njima, u njihovim karakterima i dramama, zrcali kristolikost kneza Miškina, kako ga je napisao Dostojevski. Miškinova vjera u dobro i ljubav iliti njegov idiotizam – današnjem čovjeku malo razumljiv, teško prihvatljiv i naivan – u srazu s takvim oponentima nikako nisu mogli od Miškina stvoriti uvjerljiv lik, pa i tamo gdje je njegov interpret Luka Dragić dokučio prostore unutarnjeg sadržaja, njegove unutarnje pukotine i praznine epilepsije.

U tri sata, koliko traje Senjinov Idiot, malo se vidjelo od Dostojevskoga, a dosta od kreativne nemoći redatelja i ansambla, u kojem je bilo glumačkog truda. Ali taj trud u predstavi nije dopro do publike, koja je tijekom izvedbe napuštala predstavu.