Stilom do savršenstva

Kad je grički top gromoglasno prepolovljivao dan 25. studenog, a prosvjetarski se prosvjed usijavao do vrhunca, mala se i probrana skupina okupila u prostorijama Društva hrvatskih književnika kako bi u svečanom i dostojanstvenom ozračju obilježila stotu godišnjicu rođenja velikog, danas pomalo zaboravljenog i zanemarenog hrvatskoga književnika Mirka Božića.

Božić Mirko, Izvor Leksikografski zavod Miroslav Krleža

Svojevrstan uvod održanom skupu označio je i nedavni izlazak Znamenja. Izbora iz proze Mirka Božića što ih je Antun Pavešković priredio kao posljednji doprinos dimenzijama, ali ne i značajem Maloj knjižnici DHK-a i na 267 stranica izborom iz ponajboljih njegovih novela i radiodrama suvremenosti omogućio novu razinu promatranja i iščitavanja važnosti Mirka Božića u kontekstu hrvatskoga književnog kanona. Njegovo se značenje u oblikovanju hrvatskoga kulturnog identiteta ne može sagledati jednostrano jer Božić je, osim kao „jedan od najznačajnijih hrvatskih pisaca čije je djelo najdublji izraz kraja iz kojeg je poteklo“, kakvim ga je na posvećenom mu okupljanju opisao Ivan Bošković, važan i zbog svojeg bogatog i raznorodnog djelovanja u kulturi. Bio je direktor Drame zagrebačkog HNK-a (1952–1954), od 1955. urednikovao je književnim listovima Kulturni radnik, Literatura, Književnik i tjednikom Telegram, a od 1965. do 1969. preuzima najvažniju ulogu u HNK-u i njegova je intendantura upamćena kao vrijeme jedine sveobuhvatne građevinske obnove i rekonstrukcije zgrade.

Božićevu stvaralačku slojevitost prate i netom izdanja Znamenja pa Bošković hvali uvrštavanje Božićevih gradskih tema, romana Svilene papuče, novela Kipić i Djevojka i hrast, „koja zaslužuje mjesto u svakom skrupuloznijem izboru i antologiji“. Kroz njih se, kao i kroz egzistencijalistički dramatičnu priču Znamenja, oblikuju Božićeve „slike trajne aktualnosti, a sva zaokupljajuća pitanja realizirana su postojanom sviješću o književnosti kao jednom od najplemenitijih načina humaniziranja čovjeka, od najsvjetlijih strana do najtamnijih dubina“. S tim u skladu Bošković ističe kako je, premda smatran piscem cetinskog kraja, Mirko Božić ponajprije pisac ženskih likova, nositeljica zavičajnog i nacionalnog narativa, te kako nitko sinjski kraj nije onom ženskom podvrgnuo tako duboko. Ta je nova, istovremeno teorijska i čitateljska paradigma, produbila i čitanja Mirka Božića iz perspektive akademika Tonka Maroevića, koji, istaknuo je, o Božićevu radu može čitateljski posvjedočiti, ali ne želi teoretizirati, a kako, kao čitatelj, ranije nije u potpunosti osvijestio žensku liriku Božićevih djela, održani je skup ocijenio vrijednim doprinosom u razumijevanju rada književnika čije „riječi eruptivne snage, nevjerojatnih jezičnih majstorija i leksičkog bogatstva, riječi s pokrićem, iskustvom i skromnošću“ ocjenjuje „znakom piščeve slutnje nečeg većeg i višeg, što se nalazilo iza onog nužno realističnog u njegovim prozama“.

„Mirko Božić je uvijek imao smisla za kontekst, za društvene odnose, ali ispričane iz perspektive pojedinca, žrtve. Uvijek se htio založiti za dobru stvar i snaći kao čovjek zainteresiran za književnost. Bilo je malo ljudi takve snage i takve čestitosti“, zaključio je Maroević, a njegov zaključak slijedio je i priređivač, Antun Pavešković, kontekstualizirajući današnju nevidljivost opusa Mirka Božića, nepovoljnika svakom društvenom režimu. Ipak, zaključio je, ovakva su događanja i ovakva izdanja znak da pisca čiji je stil bio izbrušen do savršenstva ipak otkidamo od zaborava.