Sretno novo ljeto – s domaćim notama

Glazba je jezik koji je istovremeno i poseban i univerzalan. Postoji niz dokaza za tu tvrdnju, a jedan od najjasnijih je bečki Novogodišnji koncert, koji u duhu Beethovenove Devete simfonije i pripadnoga Schillerova teksta povezuje milijune diljem svijeta. Nije tajna da je Novogodišnji koncert Bečkih filharmoničara iz Musikvereina i u nas uveo naviku i običaj da prvoga dana u novom ljetu ne samo gledamo uglađeni koncert nego i pohodimo koncertne i kazališne dvorane. Već je uhodana tradicija postao i domaći novogodišnji koncert Tamburaškog orkestra Hrvatske radiotelevizije, na kojem šesnaest momaka pod ravnanjem šefa dirigenta Siniše Leopolda djelima domaćih i stranih skladatelja unosi radost u prvi dan nove godine, možda i više nego veliki bečki brat. Da se radi o lokalnoj tradiciji koja se apsolutno naslanja na koncert Bečkih filharmoničara, odaje naslov Valceri, polke i druge špelancije. Naslov novogodišnjega koncerta Tamburaškog orkestra HRT-a na izvrstan način oslikava program koji nas već gotovo dvadeset godina zabavlja prvoga dana u godini: valceri i polke asociraju na monarhijski sjaj i duh iz Musikvereina, ali da publika ipak neće čuti kopiju bečkog koncerta, svjedoči germanizam špelancije, koji potvrđuje srednjoeuropski, ali ipak domaći štih koncerta. I tako i treba biti, jer je posljedica stoljetnih tijesnih veza Austrije i Hrvatske poseban srednjoeuropski duh koji, uz germanske elemente, ipak počiva na domaćoj osnovi.

Novogodišnji koncert Tamburaškog orkestra HRT-a počiva na bečkoj tradiciji sa širokim repertoarom  / Izvor GLAZBA HRT-a

A baš onako kako ne bi trebalo biti bilo je u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog 30. prosinca na koncertu naslovljenu Filharmonijski bal. Ne mislim pritom na vrlo pristojno muziciranje Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem šefa dirigenta Austrijanca (!) Danzmayra, nego na jednoličan i nemaštovit izbor programa u hrvatskoj sredini, koja je i sama dala zvijezde bečke operetne scene. Da nije riječ o balu, jasno je svakomu tko je ikada bio na pravom balu, pa ostaje pitanje zašto koncert koji je po svim svojim elementima preslikana kopija onog iz Musikvereina nosi takav pretenciozan naslov. Očito su organizatori nespretno htjeli objediniti dvije bečke tradicije, jednu koncertnu, koja nam je poznatija, i drugu balsku, koja u našoj sredini nije tako popularna kao u staroj prijestolnici. Sve bi to bilo u redu da je brojna zagrebačka publika barem po jednoj jedinoj skladbi koncerta, a ne bala, mogla zaključiti da smo u Zagrebu, a ne u Beču. A baš su zahvaljujući stoljetnoj isprepletenosti Zagreb i Hrvatska plodno tlo za koncert s domaćim špelancijama u bečkom duhu. Ne bi li bilo bolje da se na programu „bala“ našla i uvertira neke Zajčeve operete, koji je punih sedam godina bio u žarištu bečkog operetnog života i živio i skladao uz bok velikog Straussa? Ako su organizatori inzistirali na Straussu, zašto umjesto Egipatskog marša nismo čuli Jelačić-marš? Nije li Filharmonijski bal u Lisinskom idealna prilika da se baš u Zagrebu izvede neka uvertira oca bečke operete Franza von Suppèa, koji je prije dvjesto godina rođen u Splitu, a odrastao u Zadru? Usput rečeno, ako je Novogodišnji koncert Bečkih filharmoničara na program uvrstio Suppèa, zašto to nije napravila zagrebačka kopija?

Kao kontraargument ne može poslužiti ni činjenica da je večer prije u istoj dvorani održan koncert na kojem su nastupili drugi ansambli (Simfoničari HRT-a i Akademski zbor Ivan Goran Kovačić) i solisti, koji su izveli program sastavljen od djela domaćih autora. Organizatori Filharmonijskog bala jednostavno su propustili priliku ukazati na bliske glazbene i civilizacijske veze dviju susjednih sredina. 

Ukratko, program koji na nemaštovit i neosviješten način preslikava bečki brend na domaći teren, koji je i više nego plodno tlo za bečki koncert s hrvatskim elementima, svjedoči o nepoznavanju i nerazumijevanju vlastite glazbene tradicije, koja pršti od poveznica s Austrijom. A da je publika najbolje reagirala na ono što je dio zagrebačke sredine, potvrđuju najveće ovacije koje su dobili domaća glazbenica na početku karijere, dobitnica nagrade Mladi glazbenik godine, i član Filharmonije koji s novom godinom ide u mirovinu. Aplauzi koje su zaslužili naši glazbenici ne mogu se usporediti s mlitavim pljeskanjem u ritmu Radetzky koračnice s kraja koncerta, pardon, bala.

Zato je sva sreća da imamo Valcere, polke i druge špelancije, koji počivaju na bečkoj tradiciji novogodišnjeg koncerta, ali koji u svakom trenutku daju do znanja da smo na domaćem terenu, ove godine u varaždinskom Hrvatskom narodnom kazalištu. Maestro Leopold, koji je i ove godine oblikovao program, uvrstio je djela s mnogo šireg repertoara. Tako su Lidija Horvat Dunjko i Miljenko Đuran izveli dva Kálmánova dueta u hrvatskom prepjevu, kako su se čuvene operete svojevremeno i izvodile na našim pozornicama. Uz Straussov Proljetni valcer mjesto na programu našao je i skladan Zimski valcer domaćeg skladatelja srednje generacije Dubravka Palanovića, a posebna poslastica bila je prva točka koncerta, Varaždinska uvertira maestra Leopolda. Središnji dio koncerta pripao je sjajnim mladim glazbenicima – već čuvenom duu Hojsak & Novosel, koji su zasjali u jazz-obradama Blaža Lengera, i kvartetu mladih međimurskih glazbenika Scifidelity orchestra, koji, osim što nastupaju u nekadašnjem glavnom gradu Hrvatske, „v Varaždinu na placu imaju i pajdašicu“. Uzavrelu atmosferu dodatno je podiglo troje vrhunskih glazbenika, pijanisti Kristina Bjelopavlović Cesar i Matej Meštrović te udaraljkaš Borna Šercar, koji zajedno nastupaju pod imenom Meštrović & Expresto, a već tradicionalno mjesto na repertoaru našla je polka Na saoniku češkog skladatelja s vukovarskom adresom s početka 20. stoljeća Dragutina Hruze. Večer bi bila potpuna i bez Gorana Karana, koji je koncertu dao estradni moment, a šlag na torti bila je Radetzky-koračnica, ali u obradi za tamburaški orkestar uz sjajnoga Bornu Šercara koji je muzicirao – na bocama.

Božić i Novu godinu svatko je čestitao na svoj način. Ali one čestitke koje su originalne i specifične, sročene tako da su upućene samo jednoj osobi ili obitelji, mame osmijehe na lice i ostaju u sjećanju mnogo duže od standardnih formulacija. Neka ta misao bude vodilja za oblikovanje programa blagdanskih i svih ostalih koncerata u novoj godini.