Renesansa Riječke opere

Rijeka možda nije zbog opere dobila status Europske prijestolnice kulture (EPK) 2020, no ona ga svakako zaslužuje što se tiče kvalitete ponude unatrag nekoliko sezona. Sustavno gradi kvalitetan repertoar s kojim obuhvaća i poznata i manje poznata djela privlačna jednako publici i stručnjacima, gradeći neprestano veze sa svijetom. Jedna je od rijetkih kulturnih institucija u zemlji koja jednako daje prigodu ponajboljim hrvatskim pjevačima iz inozemstva da nastupe u svojoj prvoj zemlji, kao što i naše interprete raznim koprodukcijama uspješno „plasira“ na svjetsku opernu scenu. Dovoljno je podsjetiti se da je to jedino operno kazalište u zemlji koje redovito izvodi barokne opere – tamo ćemo jedino moći vidjeti Julija Cezara u Egiptu Georga Friedricha Händela ili Didonu i Eneju Henryja Purcella. S druge strane, ni partiture novijega datuma otežane skupocjenim velikim autorskim pravima riječkom opernom ansamblu nisu strane; upravo je protekle sezone u Rijeci – prvi put nakon više od dva desetljeća negdje u Hrvatskoj – izvedena neka opera Richarda Straussa, njegova modernistička i izvođački veoma zahtjevna Elektra, u kojoj je ulogom Klitemnestre briljirala zagrebačka operna prvakinja Dubravka Šeparović Mušović.

Riječani su 23. studenog 2019. prvi i posljednji put mogli vidjeti novu produkciju Carmen / Snimio DraŽen ŠokČeviĆ

Riječka opera osim što je otvorena svima koji imaju što zanimljivo i kvalitetno ponuditi, u punom jeku razvija svoj ansambl. Tek ukoliko u njemu ne nalazi kadra, zove na suradnju uvijek najprije ponajbolje hrvatske interprete iz drugih opernih gradova, a tek onda pozove u goste nekoga stranca sa svjetskih opernih pozornica. Zahvaljujući vodstvu kuće, intendantu Marinu Blaževiću, ponovno u Hrvatskoj redovito možemo čuti predivnoga bas-baritona Giorgia Suriana, kojemu je upravo on prije šest godina izborio status prvaka, te mezzosopranisticu Dianu Haller, Riječanku, prvakinju prestižne Stuttgartske opere (zbog koje su na riječku pozornicu postavljeni spomenuti Julije Cezar i primjerice Bellinijeva Norma).

HNK Ivana pl. Zajca, kazalište koje na svaku svoju opernu predstavu privlači autobuse Talijana iz Trsta, i ovu je sezonu započelo nizom glazbenoscenskih uspješnica koje su je pripremile za prestižni naslov EPK u 2020. Proteklih sezona repertoar se promišljao u ciklusima, tako je primjerice za Giorgia Suriana postavljen niz triju opera Verdija pisanih prema Shakespeareovim dramama. Verdi nikada o tim djelima nije razmišljao u smislu trilogije, a u ovoj sezoni načelo programiranja naslova donijelo je jednako „umjetni“ triptih opera iz pera Giacoma Puccinija – Madama Butterfly, La bohème i Tosca. Niz od tri naslova iz pera jednog skladatelja krenuo je premijerom Madame Butterfly 21. listopada 2019. s posuđenom scenografijom (Slaven Raos), kostimima (Juraj Zigman) i režijom (Dražen Siriščević) iz Splita, od predstave postavljene četiri godine prije u tamošnjem HNK-u. Tragičnu je leptiricu u raskošnoj produkciji (čiji su autori čak i nadmašili timski uspjeh iz 2014. na splitskom Peristilu s Verdijevom Aidom), tumačila riječka prvakinja Anamarija Knego, debitiravši u ulozi koja možda nije njezin glasovni fah, ali koju je besprijekorno svladala osiguravši čistim pjevom dodatnu dozu nevinosti i naivnosti liku petnaestogodišnje Japanke. Izvođački su trokut stilski upotpunili sjajan gostujući grčki tenor Dimitris Paksoglou kao američki časnik Pinkerton te još jedan adut Riječke opere – vrsni bariton Robert Kolar kao konzul Sharpless. Pravi pučinijanski ton predstavi pružio je izvrstan zbor i orkestar pod vodstvom vrhunskoga finskog dirigenta Villea Matvejeffa, donedavnog šefa dirigenta riječkoga HNK-a.

Finska je (u svijetu proslavljena) dirigentska klasa nastavljena i u liku i djelu novoga ravnatelja Riječke opere, koji se riječkoj publici predstavio 9. studenog premijerom kompletno nove predstave Tosca – mladi maestro Kalle Kuusava pokazao je ozbiljan i muzikalan pristup poslu i obećao kontinuitet kvalitete u radu s ansamblom. Tu je podjela bila sasvim hrvatska: naslovnu je junakinju izvrsno izvela trenutačno najbolja hrvatska sopranistica Kristina Kolar, koja proteklih sezona intenzivno nastupa u svijetu u vodećim mladodramskim ulogama. Režije se prihvatio intendant Blažević i ponudio smjelu interpretaciju. Višestranost likova kroz različite referencije pružilo je Scarpiji Giorgia Suriana dodatnu dubinu interpretacije, a Cavaradossiju osječkog prvaka Domagoja Dorotića prigodu da svoj topli glas osunča najljepšim temama cjelokupne glazbene literature.

Treći je dio Puccinijeve trilogije bila predstava La bohème, premijerno uprizorena dvije godine prije, koja je u obnovi dobila novi zamah u pučinijanskoj frazi cjelokupnog ansambla. Iskorak iz verizma dogodio se gala predstavom 23. studenog, kada je prvi i posljednji put Rijeka vidjela novu produkciju Carmen Georgesa Bizeta, koju je njezin operni ansambl postavio prošloga ljeta u pulskoj Areni. Kako bi i idućeg ljeta sve tribine tog najvećeg hrvatskog opernog gledališta ponovno bile pune, intendant Blažević nije želio više izvedbi, čuvajući ekskluzivnost ljetne predstave. Iz nužde obrnuli su se standardi podjele na scenu i gledalište, pa je predstava stvorena „na tribinama“ smjestila jedne do drugih izvođače i publiku, često izmiješane, no scenskom rasvjetom i žarkim kostimima ipak izdvojenim solistima, zboristima i baletanima. Intendant se ipak ovdje ne izdvaja kao redatelj, već originalnu inscenaciju autorski dijeli sa svojim stalnim suradnicima za oblikovanje drugih scenskih elemenata, u ovom slučaju isprepletenih i razrađenih do detalja (Selma Banich, Sandra Dekanić, Alan Vukelić). Vrhunska glazbena izvedba kojom je majstorski dirigirao ravnatelj Kuusava pretočila se u dinamičnu predstavu bez slabosti, osuvremenjenu i privlačnu svim naraštajima publike. Bilo gdje na svijetu možemo zamisliti ovakvu Carmen (Ivana Srbljan), toreadora Escamilla (Luka Ortar) i seosku djevojku Micaëlu (Anamarija Knego) kojima se pridružio tek jedan, već ustaljeni, gost izvana, meksički tenor Luis Chapa kao Don José. Vrhunac godine EPK-a u smislu opernih produkcija očekuje se 22. veljače s Tristanom i Izoldom, što će biti prva Wagnerova opera u povijesti Rijeke, kao i još jedna praizvedba – ovaj put hrvatska – opere King Roger vodećega poljskog skladatelja 20. stoljeća, Karola Szymanowskog u koprodukciji s proslavljenim finskim međunarodnim opernim festivalom Savonlinna.