Prevoditeljska širina kojoj nema ravne

Književno je prevođenje, dobro je poznato svakomu tko se u njemu makar i jednom okušao, slojevit posao. Na prvoj je razini najvažnije održati točnost, poznavati kontekst i poštovati stil izvornika, dok će samo iznimna vještina i istančani osjećaj za krhku finoću jezika rad prenijeti u višu sferu, gdje prevođenje postaje umjetnost, a izniman opus Mate Marasa školski je, gotovo enciklopedijski primjer prevoditeljeve metamorfoze u pravog umjetnika riječi. Matica je hrvatska stoga 19. prosinca dostojno, kolokvijem održanim u povodu Marasova, 2. travnja proslavljena, 80. rođendana zaključila bogatu i plodnu godinu.

Mate Maras jedan je od naših najvećih prevoditelja / Snimio MIRKO CVJETKO

Već na samu početku okupljanja glavni se urednik Matičinih izdanja Luka Šeput osvrnuo na iznimnu veličinu i važnost Marasova prevodilačkog opusa. Doista, kao da je tu činjenicu imao na umu Marasov sin Marko, i sam prevoditelj. S mnogo ljubavi i duha osmislio je i na jednom plakatu okupio „Marasovu momčad“: sedamnaest najboljih od gotovo 170 prevedenih djela. „Za svoj je rad višestruko nagrađivan, od Velike nagrade Francuske akademije pa do Nagrade za životno djelo Josip Tabak. Zapanjuje širina Marasova prevodilačkog zahvata, u dijakroniji i sinkroniji. Malo je prevoditelja tako uspješno i u slobodnom i u vezanom stihu, ali najbolje je prijevode ostvario u metričkom stihu, kojim je pokazao vrhunsko poznavanje ritma, akcentuacije i formi hrvatske versifikacije“, istaknuo je Šeput zaključivši kako bi u drugim kulturama za prevođenje tolikog broja knjiga s različitih jezika (jer Maras prevodi s engleskog, talijanskog, francuskog, španjolskog, rumunjskog i makedonskog) bilo potrebno i nekoliko prevoditelja, što Matu Marasa čini „stupom kulture kakvih je sve manje“.

Kako obilježiti 80. rođendan takve književne i kulturne veličine? Premda je Petra Mrduljaš, posluživši se parafrazom iz Shakespeareova 106. soneta kazala kako udivljenje što ga prema Marasu valja iskazati nadilazi jezikom ostvarenu hvalu, posjetitelji su ipak mogli čuti mnogu i dostojnu, prijateljsku i suradničku pohvalu. Sama je Petra Mrduljaš u lucidnoj i slikovitoj analizi njegova umijeća Marasa, zbog „unošenja svjetla u najzakučastije dijelove strogo zamršenih djela s kojima se hvata u koštac“ nazvala lučonošom. Poput rudara spušta se kroz okno i u škrinji jezičnog blaga traži izgubljene riječi kako bi čitatelju osigurao bolje razumijevanje, a kada ih ne može pronaći, on riječi, poput kovača, kuje. Akrobat je i plesač s nevjerojatnim osjećajem za ritam, a sve što čini postavlja u službu čitatelja jer, naposljetku, on je zaljubljenik u književnost donkihotovskih namjera.

Akademik Tonko Maroević u svojem je sistemskom pogledu Marasov prevodilački opus neraskidivo isprepleo s njegovim dvama studijima; kazališna ga je režija učinila autorom koji se skriva iza mnogih maski, dok mu je studij matematike usadio u svakom njegovu djelu prisutnu organiziranost zbog koje su njegova djela sačuvala „koherenciju kakvu nije lako u prijevodima sačuvati“. Ne umanjujući njihovu kvalitetu, Maroević je izrazio žaljenje što je Maras, vođen egzistencijalnim pitanjima, u prijevodni diskurs zagazio 7 ili 8 godina prekasno jer „njegov bi opus sigurno bio i za dvadesetak knjiga bogatiji“, a ta se kvaliteta ogleda i u realizaciji Shakespearea, gdje Maras „poštujući forme, traži uvijek nova rješenja, dijagonalne načine prevođenja vezanog stiha i pokazuje mogućnost ovladavanja svim zahtjevima forme“.

S tom su se tezom, svatko iz svojeg kuta, složili akademik Boris Senker, ocijenivši Marasovu „prevoditeljskom širinom kojoj nema ravne“, a njegove prijevode Shakespearea „slobodnijima po versifikacijskom pristupu, slobodnijima u interesu teksta i prenošenja ne mreže koju kroje stihovi već onoga što se u njima govori, kako se govori i kako se postavlja na sceni“ i profesor Karlo Budor prema čijem je sudu Marasov prijevod Pjesme o Cidu „savršen i teško mu je naći premca u drugim jezicima“, a takvu je vrsnoću postigao služeći se „obrascima nalaženim u hrvatskoj zavičajnoj poeziji, a tu, u poštivanju strukture, dolazi do izražaja i njegova matematička osnova“. Rezultat je pitkost i prijemljivost Marasova teksta, kojemu ipak nije mnogo oduzeto od njegove arhaičnosti pa Budor samo sa žaljenjem zaključuje kako je tek vremenski rascjep u kojem je objavljena razlog što ne može konkurirati za važnu španjolsku prevoditeljsku nagradu.

Iako održani kolokvij nije imao pretenzija dati sveobuhvatni prikaz Marasova djela, upućeni su i dobro pripremljeni referati postavili naglaske na neke aspekte njegova rada i kao takve bit će ih nemoguće zaobići u budućim refleksijama, možda već nakon novoga prijevoda Dantea što ga je, u povodu skorašnje 700. obljetnice velikanove smrti, najavio književni tajnik MH Božidar Petrač.