Pravo na svekolika čudaštva

S dilemom koja se provlači u pitanju može li knjiga promijeniti pojedinca, društvo pa i povijest – tako da ljudi postanu bolji, društva solidarnija, a povijest manje natopljena krvlju – dugo sam se hrvao, ali sam s njom i davno raskrstio. (Preciznosti radi: u tim intimnim traganjima za nekim suvislim odgovorom knjiga se javljala kao metonimija književnosti, redovito umjetničke proze.) Ne! zaključio sam rezignirano. Ne mogu knjige, nažalost, nikoga i ništa ozbiljno promijeniti; taj domet, ako i postoji, vrlo je ograničen. Ali svejedno, potaknut povremeno nekim literarnim događajima i njihovim odjecima u književnom životu, znao sam se ipak ponovo zamisliti nad tim pitanjem.

Damir Karakaš

Boris Beck

Goran Tribuson

Dino Milinović

Josip Mlakić

Tako se početkom ljeta minule godine pojavio u nas prijevod ilustrirane enciklopedije Knjige koje su promijenile povijest (izdavač Mozaik knjiga) u koju je grupa autora uvrstila osamdesetak djela, među njima i dosta onih koje ne ubrajamo u umjetničku („lijepu“) književnost. Nisu odabrane po književnim ili nekim kriterijima bliskim tome, nego po snazi utjecaja (pozitivnog ili negativnog) što su ga izvršile na društvena, znanstvena, kulturna, povijesna i druga zbivanja u svijetu (naš je izdavač dodao i poglavlje Knjige koje su promijenile Hrvatsku, koje je priredio Pavao Pavličić). U izboru se, naravno, našla i Gutenbergova Biblija, bez koje su takve edicije jednostavno nezamislive. Ali ne bih se ja, vrlo vjerojatno, u ovom tekstu osvrtao ni na knjige koje su promijenile povijest, pa ni na revolucionarne posljedice koje je proizveo Gutenbergov tiskarski stroj da ih na neki način nije ponovo dotaknula Olga Tokarczuk u svom iznimnom govoru u prigodi dodjele Nobelove nagrade za književnost (tekst govora, u prijevodu Mladena Martića, objavljen je na web-stranici Frakture).

Iskušenje novog prevrata

Interpretirajući, na tragu McLuhanove Gutenbergove galaksije, „Gutenbergov prevrat“ – kojim je priča, nakon mnogih stoljeća usmenog prenošenja, „široko posredovana pismom i na taj način fiksirana i kodificirana, te moguća za ponavljanje bez promjena“ – Olga Tokarczuk kaže da smo danas „suočeni sa slično značajnim prevratom, kada iskustvo možemo prenositi izravno, bez tiskane riječi. Više nema potrebe za vođenjem dnevnika putovanja, kada se može fotografirati i slati te fotografije pomoću društvenih mreža svijetu (…). Nema potrebe za pisanjem pisma kad je lakše nazvati. Zašto čitati debele romane ako se može uroniti u serijal? (…) Riječ je o posve drugoj dimenziji doživljavanja svijeta – koja djeluje izravno na naša osjetila.“

U svom tekstu poljska književnica govori o suvremenoj krizi priče (pri čemu bi termin priča trebalo shvatiti kao element strukture pripovjednog djela, a ne u značenju književne vrste). Uzroke toj krizi nalazi pak u razmrvljenosti svijeta, čovjekovoj otuđenosti i izgubljenosti, osjećaju da smo igračke velikih sila povijesti ili slučaja. No unatoč iznimno kritičkom, sumornom snimku književne situacije inficirane zloćudnim tendencijama, Tokarczukova smatra da je „književnost jedno od malo područja koja nas pokušavaju zadržati uz konkretnost svijeta“, a književnički um drži sintetičkim umom „koji tvrdoglavo prikuplja sve okrhke, pokušavajući od njih nanovo slijepiti univerzum cjeline“. Na kraju, na pitanje ima li književnost danas takvu snagu da pronađe „temelje za novu univerzalnu priču“, poljska nobelovka uvjereno tvrdi da ima i podsjeća u čemu je ta snaga: „Radujem se da je književnost čudesno uspjela sačuvati svoje pravo na svekolika čudaštva, fantazmagorije, provokacije, grotesknost i mahnitosti.“

Ima li i (mala) hrvatska književnost snage o kojoj govori Olga Tokarczuk i možemo li se i mi radovati da smo sačuvali pravo na „svekolika čudaštva“? Kakva je u tom pogledu bila hrvatska prozna scena 2019? Mislim da je naša proza lani bila žanrovski, poetički i stilski raznolika, u cjelini vrlo solidna, bolja od prethodne. Dala je nekoliko vrlo kvalitetnih ostvarenja, uz niz knjiga koje tek pokoji lošije riješeni detalji dijele od tih najboljih. No prije nego što kažem koju riječ o knjigama koje su me najviše privukle svojim vrijednostima ili nenadanim rješenjima, podsjetit ću čitatelje na pisce i knjige koje su tijekom godine nagradila stručna povjerenstva, dakle nešto objektivniji sud nego što je sud pojedinca.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti dodijelila je dvije nagrade: prvo je u travnju Nagradu HAZU-a za književnost dobio Ratko Cvetnić za roman Blato u dvorištu (Mozaik knjiga), a na samom kraju godine Književnu nagradu Stipana Bilića-Prcića koju dodjeljuje Zaklada HAZU iz fonda koji joj je ostavio taj hrvatski iseljenik dobila je književnica Julijana Adamović za roman Divlje guske (Hena com). VBZ-ova nagrada za najbolji neobjavljeni roman godine uručena je u Rijeci crnogorskoj književnici Olji Knežević za roman Katarina, Velika i Mala.

Stručno povjerenstvo tportala najboljim romanom proglasilo je Put u Gonars (Profil) Nikole Petkovića, a godišnju nagradu Vladimir Nazor za književnost dobio je Ludwig Bauer za roman Muškarac u žutom kaputu (Fraktura). Dvije nagrade za književnost dodijeljene su na Danima Mirka Kovača u Rovinju: u konkurenciji mladih autora nagrađena je Kristina Gavran za roman Gitara od palisandra (Disput), a nagrada za najbolji roman u 2018. pripala je Josipu Mlakiću za Skicu u ledu (Fraktura). Na natječaju Večernjeg lista za kratku priču Ranko Marinković prvu nagradu dobila je Ivana Šojat, drugu Zoran Malkoč, a treću Luko Paljetak.

Goranu Tribusonu uručene su 26. listopada dvije nagrade za roman Otac od bronce (Mozaik knjiga): najprije u Koprivnici Fran Galović za najbolju knjigu na temu identiteta i zavičaja, a potom u Zaboku Ksaver Šandor Gjalski za najbolje objavljeno prozno djelo u Hrvatskoj. Na 25. Danima Josipa i Ivana Kozarca u Vinkovcima knjigom godine proglašen je roman Jasne Horvat OSvojski (Ljevak). Nagradu HDP-a Janko Polić Kamov, koja promiče književnu izvrsnost i inovativnost, dobio je Borivoj Radaković za roman Hoćemo li sutra u kino (VBZ). Bilježim i jedinu – koliko znam – nagradu dodijeljenu lani za zbirku priča: nagrada publike Libar za vajk u Puli pripala je Maši Kolanović za knjigu Poštovani kukci i druge jezive priče (Profil).

Ezop i Marul,
šumovi oko Karakaša

Na ovom letimičnom popisu nalazi se dobar dio od onoga najboljeg što je ponudila hrvatska produkcija između dvaju Interlibera. A evo sada i mog osobnog izbora pet najboljih romana (abecednim redom njihovih autora).

Može li se napisati biografski roman o Ezopu, i to takav da zvuči zanimljivo, uzbudljivo, literarno uvjerljivo? Ako ste načistu da se o grčkom basnopiscu zna vrlo malo, a i to malo nije pouzdano – čak ni to je li on povijesna osoba – teško da biste povjerovali u takvu mogućnost. Ali eto, baš je takav roman, naslovivši ga Posljednja noć velikog pripovjedača (Leykam), napisao Boris Beck. Kao autentično dijete svoje književne epohe, postmodernizma, Beck je upotrijebio literarnu domišljatost i našao prvorazredan rudnik romaneskne građe – u Ezopovim basnama. Rizičan eksperiment, lijepo iznenađenje.

Damir Karakaš nije pisac od jučer i nije prošao lak put do romana Sjećanje šume i Proslava (Naklada OceanMore), kojima je dosegnuo punu literarnu zrelost i uvrstio se među naše najbolje prozaiste. Nažalost, njegove se knjige često čitaju površno ili pogrešno, ili ostaju nepročitane. Potpisujući kritiku Proslave prije nekoliko mjeseci u ovom listu, napisao sam da je taj čudesni roman remek-djelo dosadašnjeg Karakaševa opusa i da je događaj u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Nemam tomu što dodati.

Roman Dine Milinovića Marulov san (Hrvatska sveučilišna naklada) svojevrsni je hommage „ocu hrvatske književnosti“ i humanističkoj kulturi renesansnog Splita, a dodatni motiv autoru za pisanje bila je skora obljetnica – pola milenija od prvog izdanja Judite (2021). Osim toga autor svoj roman vidi kao jedan od oblika Marulićeva „oživljavanja“ i učvršćivanja u kolektivnoj memoriji. Naravno da ti plemeniti poticaji ne bi sami po sebi bili dovoljni da Milinović nije uspio, u okvirima postmodernističke poetike, doista oživiti i individualizirati svoje likove, vrijeme i atmosfere i naći poveznice s dobom u kojem živimo.

Pripovijedajući o ratu u Bosni i Hercegovini, s fokusom na hrvatsko-bošnjački sukob, Josip Mlakić ispisao je u protekla dva desetljeća neke od najboljih stranica suvremene hrvatske antiratne proze. No oni koji poznaju njegovo stvaralaštvo znaju da je taj opus tematski, žanrovski i stilski vrlo raznolik i fleksibilan. Upravo takva Mlakića, s njegovim svekolikim literarnim iskustvom, majstora narativnih strategija, izbora pripovjedačke pozicije i žanrovskog preoblačenja (krimić → ratna proza → distopija), susrećemo u njegovu velikom romanu Skica u ledu.

Kroz atmosferu mutnih zbivanja i bezvlašća u provincijskom gradu uoči početka Domovinskog rata Goran Tribuson provlači neobičnu ljubavnu priču glavnog junaka svog opsežnog romana Otac od bronce te opisuje njegov problematični odnos s ocem, od kojeg se udaljava mučen nedoumicom je li i on bio među onima koji su ubijali četrdeset pete bez suđenja. Taj strah pred pitanjem o očevu moralnom integritetu vodi protagonista ka univerzalnoj spoznaji o tome kako procjenjivati etiku ratnih pobjednika: u ratu nije važna samo pobjeda nego i to kako se do nje dolazi. Roman je neumivena slika društva (i glavni junak je u nekim situacijama antiheroj), a u sudbinama Tribusonovih likova ogledaju se najosjetljivija pitanja intime i važna pitanja vremena.

Dopisujem još nekoliko romana koje sam čitao s uživanjem: Sfinga (VBZ) Veljka Barbierija, Južina (Fraktura) Nebojše Lujanovića, Anđeo smrti (Naklada Pavičić) Darka Oreškovića, Opijum za narod (Ljevak) Vladimira Stojsavljevića. Evo na kraju i nekoliko zbirki priča u kojima sam nalazio – u nekima manje, u drugima više – niz sjajnih tekstova ostvarenih u kraćim formama: Doručak za Bič (Durieux) Marija Brkljačića; Malešne (Fraktura) Miroslava Kirina; Poštovani kukci i druge jezive priče Maše Kolanović; Prispodobe (Naklada Jesenski i Turk) Antuna Paveškovića; Gradske kćeri (MH – Ogranak u Požegi) Vlade Rajića; Treći život druge violine (VBZ) Marine Šur Puhlovski.