Poezija – dubinska igra duše

U ostavštini Zvonimira Baloga (1932–2014) nađen je literarni dragulj – esej Pjesnici ludovi,  spis koji žanrovski i spoznajno upotpunjuje obiman opus tog pisca nudeći moguće putokaze za njegova nova čitanja i promišljanja. Autor se dao u potragu za odgovorom na pitanje što je poezija, okruživši ga brojnim potpitanjima, npr: odakle poezija dolazi, čemu služi, čime se služi, što čine pjesnici, kako ih opisati, tko gospodari jezikom pjesme i sl. Esej se sastoji od tri komplementarne cjeline: „Poezija kao slatko ludilo“, „Potraga za nukleusom poezije“ i „Poezija dakle ne želi definiciju!“.

Čar je u traženju

Kako i dolikuje čovjeku koji najprije sebi, a onda i ostalima, pokušava objasniti što je čitav život zapravo radio, Zvonimir Balog temi pristupa ozbiljno, s neskrivenom predanošću i strašću. Od prvih redaka knjige njegovo izlaganje obilježavaju živ dijalog s prethodnicima i lucidni komentari. Pjesnici su, piše, oduvijek njegovali „drukčijost, što namjerno, što nesvjesno“, predstavljali se kao netko drugi, prikazivalo ih se kao proroke nesvjesne svojih riječi, kao osobe pod utjecajem božanskog zanosa, kao duševne bolesnike, sjajne nesretnike, njihova se genijalnost povezivala s ludilom, pomaknutost s nadahnućem i kreativnošću, neuroza s napretkom. Budući da su sami pjesnici rado prihvaćali takve ‘dijagnoze’, Balog ustvrđuje da bi se moglo govoriti o poetitisu, specifičnoj bolesti koja posjeduje energiju  za magijski čarobni preokret koji bolest pretvara u zdravlje, žalost u radost, prolaznost u vječnost.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2019.

Balog traga za definicijom poezije u spisima pjesnika, filozofa, psihijatara, teoretičara i kritičara. Kako najviše vjeruje pjesnicima, uglavnom navodi i komentira mišljenja lirskih kolosa, ali i određenja koja su nastajala u pojedinim epohama i razdobljima (antika, renesansa, moderna) ili su ih pak iznjedrile različite poetičke prakse (nadrealizam, simbolizam, futurizam). Referira se na kolege od Helade do svoga doba, uz ostalo na Sapfu, Arhiloha, Heinea, Schillera, Goethea, Baudelairea, Valérya, Miltona, Bretona, Rimbauda, Appolinairea, Eliota, Chara, Šimića, Ujevića, Pounda, Krležu, Wordswortha, Gotovca, Borgesa. Raspon definicija kojima se nastoji približiti enigmi poezije kreće se između egzotične dosjetke i filozofičnog osporavanja smisla definicije. Dosjetkom se primjerice poslužio američki pisac švedskih korijena Carl Sandburg ustvrdivši „Poezija je zumbul i biskvit“, što je Balog popratio napomenom „To znači: malo sna, malo jave.“ Filozofičan je pak bio T. S. Eliot koji je zapisao: „Definicija poezije, i kad bi bila moguća, ne bi ničemu služila, ne bismo znali što s njom uraditi.“ Na kraju svoje duhovne pustolovine, Balog se složio s Eliotom zaključivši da poeziju doista nije moguće definirati. Uz važan dodatak: činjenica da je „nešto nemoguće ne daje nam pravo na odustajanje (…) čar je u traženju. Idemo dalje!“ Da je tome uistinu tako, najbolja su potvrda artikulirani stavovi o poeziji koje je Zvonimir Balog izricao tragajući za njezinom definicijom. Po svemu sudeći, on poeziju shvaća kao istinsku pustolovinu duha, kompleksnu tvorevinu koja dubinski određuje čovjeka, kao diskurz koji neprestano propituje temelje egzistencije, svijeta i jezika. Ili, njegovim riječima:

„Kad govorim o poeziji, ne mislim na pjesmuljke koji slave floru i faunu, običaje i povijesne zgode, i kojima je najviša vrijednost rima, ritam i zvučnost, već mislim na poeziju kao ekstrakt, kao sukus, kao dubinsku igru duše s kojom se igraju bogovi. Poezija nisu riječi, poezija je ono iza njih, njihova aura, plazma u kojoj se duh riječi osjeća na svome.“

Balogov
esejistički glas

Čitatelj eseja Pjesnici ludovi na trenutke se osjeća kao da u rukama ima kakav razbarušeni leksikon koji kružno, skokovito, fragmentarno supostavlja različita mišljenja ne bi li ih natjerao da se prepletu i otkriju nešto što dotad nije rečeno. Esejistički glas Zvonimira Baloga izvire iz barem triju vrela:  erudicije, koja oblikuje temu i organizira izlaganje,  kritičke svijesti, koja se očituje u lucidnim postavkama i neočekivanim izvodima te ludičke imaginacije, koja nedovršivim jezičnim igrama izrazito aluzivno i evokativno zahvaća i razvija temu. Balog je rijedak esejist: u njegovu su govoru združeni zatravljeni čitatelj, ozbiljan mislilac, čovjek s izoštrenim kritičkim nervom i ironičar. On ne pristaje na neosviješteno i nejasno pojašnjenje, ne umiruje ga dosjetka, ne plaši neproničnost filozofičnih rečenica. Taj autor prosijava tuđe misli i rečenice dok u njima ne nađe esenciju. Od svih definicija koje navodi najviše mu se svidjela Herderova prema kojoj je poezija materinski jezik ljudskog roda. Biranim riječima govori o stavovima M. Krleže i B. Miljkovića, hvali Mađerovo intuitivno razumijevanje prirode poezije. Kada se međutim ne slaže sa stavovima kolega postaje polemičan, ironičan, nerijetko i ciničan. Primjerice razvijajući tezu da su pjesnici odvajkada tretirani kao mahnite osobe ili čak luđaci, Balog citira među ostalim sljedeću Pascalovu sentenciju: „Genijalnost graniči s ludilom, i ludilo je toliko rašireno među genijalnim ljudima da bi čovjek zdravoga razuma bio upravo normalan među genijalnima.“ Nakon citata rasplamsava se prigodna polemička vatra. Balogu je sporna ideja da genijalnost graniči s ludilom. Replicira Pascalu: „Pa što ako graniči? I Albanija na moru graniči s Italijom, pa nije Italija.“ Ni veliki Goethe nije ostao pošteđen Balogove poruge: „Goethe kaže: ‘Tko želi razumjeti pjesnika, neka ide u zemlju pjesnika.’ Drugim riječima: ako želite doznati nešto o životu embrija u materinoj utrobi, odite u materinu! Ili: ako želite doznati nešto o životu poslije smrti, umrite!“ U povodu Šoljanove mladenačke recenzije Mađerovih pjesama ustvrđuje da taj autor govori prepotentno, da „konstruira rečenice koje nisu bez prave patetike što je pripisuje svom starijem kolegi“, da „želi ostaviti dojam sveznadara“ a pritom je sam veoma površan. Itd.

Polemika s kritičarima

Posebna tema, koja se razvija na marginama eseja Pjesnici ludovi, Balogov je odnos prema tumačima poezije. On relativno često inzistira na tezi da kritičari i teoretičari ne uspijevaju proniknuti u bit svog predmeta, ponuditi definiciju poezije, pojasniti njezine učinke. Takvi stavovi samo potvrđuju relativno rašireno mišljenje među pjesnicima da su kritičari i analitičari poezije nadmene neznalice koje banaliziraju njihov posao, iskrivljuju mu smisao i dosege, ljudi koji tobožnjom učenošću prikrivaju nemoć da kažu bilo što relevantno o stihovima nad kojima nastaju njihove analize i recenzije. Među ostalim Balog konstatira:

– „(…) kritičari i teoretičari, obično su duboki i nerazumljivi, nemoćni su da prodru u nukleus poezije“.

– „Kritičari govore o dugoj i kratkoj pjesmi, o teškoj i lakoj, o arhaičnoj i modernoj, o tonskoj i grafičko-vizualnoj, o narativnoj i mutavoj, o poučnoj i etički problematičnoj, o erotskoj i asketski suzdržanoj, o barokno razbarušenoj i klasicistički minimalističkoj, o narodnoj i umjetničkoj (kao da narodna nije umjetnička), o poeziji staroga Egipta, Kine, Indije, Grčke, Rima, o poeziji Engleske, Španjolske, Njemačke, Francuske… a malo je bilo pokušaja da se nađe zajednički nazivnik za pjesmu bez atribucije, koja nije ničija, nego samo svoja.“

– „Kritičari se radije bave sintaksom, jezikom, stilom, koketiraju s citatima, prave paralele, traže sličnosti i dodire s drugima, zamagljeno mudruju.“

Kako je vidljivo, Balog tumačima poezije spočitava neambicioznost, nepotrebno i zamagljujuće fragmentiranje predmeta, skrivanje iza vanjskih podataka, činjenica i citata nauštrb pokušaja otkrivajućeg čitanja. Naposljetku ironično primjećuje da svaki pučkoškolac zna tko je od pjesnika završio u ludnici, na giljotini, tko je homoseksualac, a tko samoubojica – to je „poduka koja se više bavi pjesnikom, a manje pjesmom. Pored tehničke razložbe, kopanje po krvožilnom sustavu autora glavni je dio oficijelne naobrazbe diljem svijeta. Mnogi takve priče nazivaju studijem književnosti.“ Čini se da esejist Balog pribjegava uvriježenoj antitezi koja sučeljava kreativce i nekreativce, tj. koja pod imenom pjesnik zamišlja samo iznimne umjetnike riječi, a pod imenom kritičar samo razmetljive brbljivce koji rado govore o onome što ne razumiju. Takva je antiteza asimetrična i varava. Uza sve drugo, ona recimo zanemaruje činjenicu da su iznimni pjesnici često upravo i iznimni kritičari poezije. Uostalom, hrvatska kritika pjesništva teško bi bila zamisliva bez kritičkih priloga A. G. Matoša, A. B. Šimića, T. Ujevića, Z. Mrkonjića ili H. Pejakovića.

Balogove invektive prema kritičarima može se čitati i kroz prizmu recepcije njegova pjesništva. Iako je autor opsežnog i raznolikog lirskog opusa, najprije je prepoznat i uglavljen kao dječji pjesnik, kao takav interpretiran, preporučivan, uvrštavan u antologije i udžbenike. Takva je kritička slika, uz rijetke iznimke, obnavljana pri pojavi svake nove njegove zbirke. Većina tumača u toj je poeziji uvijek htjela čitati samo infantilnost, nonsens i bezazlene igre riječima. Tek se u zadnje vrijeme javljaju kritičari koji ističu da je Balogova lirska dionica dobrim dijelom samosvojna i domišljena, gdjekad vedra a gdjekad mračno duboka, tj. da je njegov glas jedan od intrigantnijih lirskih glasova hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća.

Esej Pjesnici ludovi nedvojbeno upućuje na kompleksnost Balogova pjesničkog jezika i dubinu njegove lirske filozofije. U njemu susrećemo zainteresiranog tragača, živog čitatelja, svojeglavog tumača pročitanoga, pisca koji ne preza od žestokih ocjena, naglih sudova i trenutačnih bljeskova. Završimo s jednim od tih bljeskova, koji je podjednako usmjeren prema vremenu i ljudima nesklonim poeziji: „ne ‘zija’ poezija u svoje glupo ‘p’, nego glupi ‘ljud’ bulji u svoje zamagljeno ‘lj’ i ne vidi ništa“.