Plemenitašice i literarni čardaci

Bio je to još jedan petak, 13. Toga je dana 1881. umro August Šenoa. Pokosila ga je bolest kojoj je kumovao i katastrofalan potres u Zagrebu 1880. i Šenoin angažman kao gradskoga vijećnika na zbrajanju šteta. Upala pluća i komplikacije, uz već valjda i načet organizam, odnijele su ga u 43. godini.

Čardak-kuća u Mesničkoj 16

Na glavnom ulazu u Mirogoj kod crkve Krista Kralja skupila se toga petka šačica poklonika i krenula na šetnju od groba Augusta i Slave Šenoa do njihove posljednje zajedničke adrese u Mesničkoj 34. Na toj je kući odvajkada spomen-ploča Augustu Šenoi (da je ondje do smrti živio sa svojom obitelji), no putem sam doznala za još neke Šenoine adrese, i to od osobe koja o Šenoama zna valjda sve, a to je voditeljica Kuće Šenoa u Mallinovoj 27, gospođa Jasmina Reis. Na tim kućama nema nikakva znaka o Šenoinu bivanju u njima, pa je pouzdan podatak usmenom predajom to dragocjeniji, jer pitanje je hoće li se itko ondje sjetiti postaviti neki spomen. Šenoa je neko vrijeme živio u unajmljenom stanu na prvom katu kuće u Radićevoj (nekoć Kipnoj pa Dugoj) ulici br. 36 i upravo je ondje pisao svoje Zlatarovo zlato, s pogledom na, kako je naglašavao, Kamena (a ne Kamenita) vrata. Njegova brončana Dora Krupićeva s ključem u ruci, rad kipara Ive Kerdića, stoji na gornjogradskoj strani tih vrata od 1929. godine.

Šenoa je u magistratu bio zadužen za razne resore, pa je davao i imena gornjogradskim ulicama. Uličicu, danas stube što spajaju Matoševu s Mesničkom, a prije se zvala samo Klanac, prozvao je Klancem Grgura Tepečića, uzdara i gradskoga vijećnika iz 18. stoljeća. I ne bi to bilo ništa čudno da sam Tepečić nije bio, blago rečeno, mutan tip, no Šenoa je smatrao da je zaslužan za grad i samo ga se to ticalo, pa je ime ostalo do danas. Upravo se toga klanca drži i kuća u Mesničkoj 34 gdje je Šenoa proživio svoje posljednje dane. Kroz taj je klanac hitao kući i njegov dvanaestogodišnji sin Milan kad su mu u školi rekli za očevu smrt. Sada je ta spomen-ploča obnovljena (Šenoa na svima izgleda kao starac), a i fasada cijele kuće. O pekari u toj kući, kojoj su specijalitet bili kuhani pereci, više se ne zna.

Usprkos skelama, prašini i radovima, valjalo je zastati i preko puta kućnoga broja 16 kako bi se dobro vidjela cijela ta neobična kuća, što se s jedne strane drži Mesničke ulice, a s druge  Kapucinskih stuba. Ni one više ne vode prema kapucinskom samostanu jer ga i nema. Ta zanimljiva i nekako čudno dograđivana kuća kraj negdašnjih Mesničkih vrata, koju je gradio na gradskom bedemu kako se tko sjetio i kad bi skucao koji novčić, nazvana je Čardak. Kao vlasnici spominju se bravar Matija Krmelić i postolar Ivan Jelić. Kuća je imala i danas vidljiv drveni vanjski hodnik, ganjak, i drveno vanjsko stubište. No imala je i vrlo zanimljive osiromašene stanare koji su je uveli u hrvatsku književnost.

Šenoa je imao na brizi i zagrebačke socijalne slučajeve, pa je dvije godine prije potresa, 1878, došao s mjernikom utvrditi je li ta kuća za rušenje, jer su građani upozoravali da je opasna i za stanare i za prolaznike. U jednom sobičku na drugom katu naišao je na protagonisticu svoje kasnije pripovijetke Kanarinčeva ljubovca, Amaliju pl. Remetinsku. Starica je molila i Šenou i mjernika neka kuću još ne ruše jer ona i njezin kanarinac nemaju kamo. Mjernik je izjavio da bi kuća mogla izdržati još dvadesetak godina, a Amalija reče da ona ionako neće toliko poživjeti, pa neka je puste mirno umrijeti. Naravno, pritom je Šenoi potanko ispričala cijeli svoj život, a on ga je  uobličio u zanimljivu pripovijetku. Što pak reći za samu kuću? Ostala je neoštećena i u velikom potresu 1880, a stoji još i danas. Za dlaku je izbjegla rušenje i kad se trebala graditi nova zgrada Akademije, na tom se mjestu trebalo dizati velebno stubište, no ipak se, srećom, od te lokacije odustalo i Akademija je otišla na Zrinjevac, gdje stoji i danas. 

Čardak-kuća kao da je bila utočište onih najsiromašnijih. Nije dala štofa samo Šenoi, poslužila je i 1930-ih još jednom tipičnom zagrebačkom književniku, osjetljivu na bezimene siromašne ljude, ali dostojanstvene u svojoj neimaštini i poštenju. U njoj je živio jedan Josip, proleter bez igdje ičega, kojega je Vjekoslav Majer prozvao Pepić (u vremenu i prostoru).  Majer se s njim družio, a od Pepićevih doživljaja, ispričanih uz vino, nerijetko i koji topli obrok, satkao je nešto poput gradskoga pikarskog romana, gdje mali čovjek živi od danas do sutra, traži bilo kakav posao (jer nema toga što on ne zna raditi), nalazi ga nekako ili nikako, no premda živi u oskudici, ostaje u svojoj bijedi uspravan i ne priklanja se prijevarama i kriminalu. Majer je napisao čak dva sveska Pepićevih dogodovština (1935–1938), koje su doživjele i kasnija izdanja.

Kuća na broju 14, koja se naslonila na čardak, pružila je dom još jednom piscu i glumcu, Fabijanu Šovagoviću (1932–2001). Na toj je adresi živio od 1967. do 2001. Ondje je napisao i Glumčeve zapise (1977) i svojega Sokola (1981), u kojem je i glumio, i svoje Divane Fabe Šovagova (1996).

Odem kadšto do tih literarnih kuća, gdje više nema ni pl. Amalije, ni proletera Pepića, ni Šenoe. Uvijek bolno zirnem u nekoć bogato ukrašenu jednokatnicu na br. 10. Na ulazu prazne kuće lanac, pred njom upozorenje na opasnost od pada žbuke. Kuća se doslovno trusi. Novim je vlasnicima bila prevelik zalogaj pa propada. A sjećam se da je u njoj 1950-ih živjela moja pučkoškolska suučenica, Sanja Vernić Turanski, koja mi se izblendala iz svih zakutaka sjećanja, pa joj pamtim samo ime bez lica. Tada smo se rijetko slikali, pa će na tome i ostati. Vjerojatno je bila pl., no to je u ono poratno vrijeme bilo zazorno, pa je u školskom imeniku i izostavljeno.