Planine nizine Orient Expressa

Na željeznički kolodvor u Slavonskom Brodu stupio sam prvi put samo koju godinu nakon svjetske premijere filma Ubojstvo u Orient Expressu, snimljena 1974. u režiji Sidneyja Lumeta, s Albertom Finneyjem u glavnoj ulozi belgijskoga detektiva Herculea Poirota.

Filmski Slavonski Brod u Alpama

Znam, nikada neću sresti glumce iz uzbudljivoga putovanja, niti će oni spoznati jutarnju neugodnost kada sam s roditeljima ostao čamiti na brodskim peronima, zbog kondukterskoga pijanstva i višekratnoga uzvikivanja „Vinkovciii“. Umjesto očekivanoga Bosuta u daljini se nazirala Sava, a toplina kolodvorske čekaonice pokušavala je ugrijati neobičnu zabunu. Nasjedanje na povik zavarao je pospanu noć i nas bunovne presjeo stanicu ranije iz panonskoga vlaka. Potkraj sedamdesetih godina prošloga stoljeća nije bilo kioska s non-stop radnim vremenom, trgovačkih centara u blizini željezničkoga kolodvora, jedino su dimnjaci industrijskih giganata velsovski ispuštali plinove u trajno zagađen zrak. Brod na Savi mijenjao je imena, države, limove iznad kolosijeka, ali udisanje kisika s mješavinama drugih plinova bio je neriješeni problem.

One brodske zore, ukotvljen do dolaska sljedeće kompozicije koja će nas prevesti u željeni slavonski grad uz Krnjaš, smušeno sam sklanjao krmelje s očnih kapaka, slušajući rasprave oca i majke tko je kriv za slijepu poslušnost čovjeku u pariško-plavoj uniformi, nepovjerenje u kartu Jugoslavenskih željeznica, postavljenu između dvije hodničke pepeljare, na kojoj jasno piše da prije Vinkulje vlak mora stati i obaviti svoju nuždu pod vinorodnim brežuljcima, nevidljivima u sitan sat, onaj u kojem svaka ulična svjetiljka djeluje kao da upravo ulazimo u stanicu konačnoga odredišta. Mamurnom putniku i ono najmanje seoce s ponekim prigušenim svjetlom izgleda poput velegrada, samo neka se vlak što prije zaustavi i otpravi nestrpljive putnike prema izlaznim vratima.

Srećom, tijekom našega putovanja nije se dogodilo kazneno djelo. Alkoholizirano službeno lice možda bi, da se čovjeku bakće s takvim stvarima, zaradilo stegovni postupak od strane mjerodavnih tijela JŽ-a. Nezanimljivo za pokojnu autoricu snimljenoga romana Agathu Christie, nezamislivo i za moje roditelje.

Ono što je preživjelo, točnije povezalo dva različita slučaja jest opisani osjećaj nelagode pred nepoznatim, odnosno neželjenim predjelima. Još živa, majka svih kriminalističkih romana mogla je tijekom snimanja bdjeti nad Lumetovim umjetničkim djelom, nadzirati Finneyjevu glumu, ne sluteći da će godinama poslije David Suchet na još uvjerljiviji, pa i neponovljiviji način utjeloviti ljubitelja čokolade s nadnaravnim radom sivih ćelija. Vjerovala je Agatha, valjda, scenaristu Paulu Dehnu, direktoru fotografije Geoffreyju Unsworthu, kostimografu Tonyju Waltonu. Svi su oni, kao i glavni glumac, bili nominirani za prestižnu nagradu Oscar, a svoj treći kipić osvojila je velika Ingrid Bergman za sporednu ulogu Grete. Vjerovala je Agatha i producentima Johnu Brabourneu i Richardu Goodwinu, jer sve se one 1974. činilo vrhunski napravljenim filmom koji u dva sata i jedanaest minuta raspleće ubojstvo američkoga poduzetnika Samuela Ratchetta.

Nisam Poirot, ni Agatha Christie, ali značajan detalj ostao je u meni prilikom premijernoga gledanja dugog putovanja Orient Expressa, tog najpoznatijeg prometala između Istanbula i Pariza. U jednom trenutku, naime, umorni putnici zateknu se s pogledom na snježna brda, ispunjena golim drvećem, stvarajući dojam da su na barem tisuću metara nadmorske visine. Sjetio sam se velebitskih vrleti, svjestan da dalmatinsko-bosanska unska pruga nikako ne priliči krajolicima koji putnici upoznaju tijekom jugoslavenskoga dijela sve uzbudljivije avanture.

„Nalazimo se kod Slavonskoga Broda“, uzvikne jedan od Agathinih likova, točno prema scenariju i blizini otkrivanja ubojice, ali tako netočno i daleko s obzirom na izgled industrijskoga grada u Slavoniji. Gledatelj je bio običan dječak, siguran da, ako i kojim slučajem sniježi, nema planina i takvih visina u brodskoj ravnici. Sve i da vlak prolazi samim Brodskim Stupnikom, neusporedivo je s Velebitom i zavojima koji izviru prema svim osumnjičenicima za ubojstvo.

Ako su svi junaci izmišljenoga vlaka istodobno i krivci za kolektivno ubojstvo, svatko iz svojih razloga, sličnom premisom su i autori cjelovečernjega filma pridonijeli smiješnoj zabuni, vjerojatno neprimjetnoj izvan Slavonskoga Broda. Što da se radi, kada nitko od njih nije u ranim danima morao kondukterskom pogreškom sići u noćnim satima, ogledati se pustim kolodvorom, osluškujući klopotanje odlazećega vlaka, dok sjeverac ulazi ispod kaputa, a klonuli putnici otvaraju staklena kolodvorska vrata.

Tamo gdje ništa nije izmišljeno, gdje nema planina, ni snijega u blagoj zimi, tamo gdje se noževi koriste više za svinjokolje, manje za američke biznismene. Zaslužio je Brod na Savi precizniji kadar, prigušen dimom, zaslužio je zoru u kojoj izranja Ingrid Bergman s Oscarom i kaže nešto kao: „Oprostite, scenske kulise znaju zavarati i one najbolje!“

Gostoljubivost kolodvorskoga osoblja obuhvatit će crnu kompoziciju, Sava ćudljivim vrtlogom sa šefom stanice pozdravljati filmsku ekipu, pozivajući ih da s jednim dječakom i njegovim roditeljima pričekaju uz sendvič i kavu u termosici. Jer nema aparata za napitke, nema mobilnih telefona, nema e-narudžbi, već samo analogni, nizinski, zadimljeni Slavonski Brod. Bez ubojstva.