O prolaznosti i zabludi

Jedna od tema koje su zapaženije uskovitlale prašinu u povodu najnovijega cjelovečernjeg igranoga filma barda Martina Scorsesea jest ta da je realiziravši Irca pod produkcijskim okriljem američkog internetskog pružatelja medijskih usluga Netflixa Scorsese u određenom smislu izdao kinematografiju. Desetljećima istaknut borac za restauriranje starih filmova i usrdnu brigu za očuvanje i tehnološki pravilno pohranjivanje novosnimljenih, isto tako i zapažen pobornik filmskoga kao kolektivnog doživljaja, u kinu, s drugima, ispred velikoga platna, Scorsese nedvojbeno jest jedan od uzora, moralnih vertikala djelatnoga poštovanja filmofilije u klasičnom obliku. Činom pristanka da svoj novi film snimi za Netflix, producenta koji svoje uratke primarno prikazuje na malom ekranu, u očima nezadovoljnika iznevjerio je ideale za koje se zalaže.

Izvanredni Robert De Niro i Joe Pesci

Možda nažalost, a možda tek mudro usvojivši činjenicu da su razvoj i dostupnost digitalne tehnologije u 21. stoljeću naprosto doveli do neizbježne promjene, nove paradigme u načinu proizvodnje, distribucije i konzumacije audiovizualnih djela, uključujući i gledateljske navike, Scorsese u pratećim intervjuima pojašnjava da, između ostaloga, jednostavno nije imao izbora. Taj filmski projekt, temeljen na publicističkoj knjizi Čuo sam da bojite kuće (I Heard You Paint Houses, 2004) Charlesa Brandta, pokrenuo je na poticaj Roberta De Nira još 2007. No unatoč ugledu slavnoga dvojca, svi su ih producenti odbijali. Tek ih je Netflix objeručke prihvatio i, kako potvrđuju i Scorsese i De Niro, dao im posve odriješene ruke u stvaralačkom pogledu. Uz to, suprotno uobičajenoj praksi, Netflix je udovoljio njihovoj želji da troipolsatni film (Scorsesejev najdulji) nakratko bude prikazivan i u kinima. 

Iako se ponovno bavi svijetom američkog organiziranoga kriminala, Scorsese – prema scenariju Stevena Zailliana – ovdje ne nudi dinamičan, uzbudljiv, silovit koloplet događaja i svakom oku odmah vidljivih redateljskih bravura kao što je to činio u obljubljenim Dobrim momcima (1990) i remek-djelu Casinu (1995), svojim najznamenitijim ostvarenjima o sprezi mafije i idealu američkog sna svojstvene sam-svoj-majstor (self made man) poslovnosti. Cjelina nije bogata ni prštavom energijom napetosti kakvom Scorsese jedinstveno elektrificira većinu svojih radova. Možebitno sukladno trećoj dobi u kojoj se nalazi (rođen je 1942), Irca je oblikovao kao razmjerno mirnu mješavinu sage, epa i kronike odmjerenoga, pomalo elegičnoga tempa koja – postoje uporišta i za takvu interpretaciju – ponajprije počiva na razmišljanjima o prolaznosti.

Ono što kod Scorsesea volimo i od njega, kao stilista i celuloidno-digitalnog filozofa, očekujemo, očituje se ovdje u nekonvencionalnom, maštovitom i djelotvornom razlamanju linije pripovijedanja na nekronološki razmještene odsječke, u pozornosti posvećenoj pojedinostima što osnažuju dojam vjerodostojnosti opisanoga svijeta i vremena te u intenzivnom, oštroumnom i znatiželjnom zanimanju za karaktere i njihove odnose, vazda dijelom nedokučive i neobjašnjive postupke ljudskoga bića kojemu neka mušica, samostvorena zabluda ili fantazija, odvojena od razuma i njihova uobičajenoga sustava djelovanja, u nekomu trenutku ključno, često i kobno,  preokrene život. 

U ovom je filmu skorsizijevski zabludjeli lik zbiljska osoba, James Jimmy Hoffa (1913–1975), dugogodišnji (1957–1972) predsjednik moćnog američkog sindikata Međunarodnog bratstva vozača kamiona, čije su tijesne veze s mafijom sudski dokazivane i osporavane. Slično kao Sam Ace Rothstein u Casinu, izvanredan vođa i organizator kojega su narav i promišljeno donošenje dobrih odluka zasluženo doveli do visokih pozicija, Hoffa – zanesen osjećajima i iskrivljenom slikom sama sebe – odbija shvatiti i prihvatiti da je njegovo vrijeme prošlo. Umjesto da se povuče ili korakne na stranu – što bi nekoliko godina prije i sam procijenio kao najrazumnije – te nastavi razmjerno ugodno živjeti izvan svjetla glavnoga reflektora, Hoffa uporno tjera po svome. Rothsteina je to, prije neizbježne degradacije, odvelo u nepotrebne nevolje, a Hoffu će dovesti do pogibelji.

Hoffu snažnom prisutnošću oživljuje Al Pacino, naslovni lik Irca, pripovjedača Franka Sheerana onostranom staloženošću obremenjuje Robert De Niro, a Joe Pesci izvanredno dojmljivo utjelovljuje izvana baršunastog, iznutra čeličnog Russella Bufalina, koji drži konce zavidnom sigurnošću.