Ne smiruju se geopolitičke igre na Bliskom istoku

Šest, sedam dana početkom siječnja svijet je zgroženo gledao eskalaciju napetosti na ionako nemirnu Bliskom istoku. U nizu sukobljavanja Sjedinjenih Država i Islamske Republike Iran došlo je do izravnoga borbenog kontakta, što se nije dogodilo od Islamske revolucije 1979. Od američkog napada na Narodne mobilizacijske jedinice, šijitske milicije koje jedva potpadaju pod središnju iračku vlast u Bagdadu, preko prosvjednika koji su upali u Zelenu zonu i opsjedali američko veleposlanstvo, pa do smrtonosnog atentata na iranskog generala Kasema Sulejmanija i čelnike iračkih šijitskih milicija i napokon do iranskog protuodgovora lansiranjem raketa na američke baze u Iraku, vijesti su postajale sve pesimističnije. No čini se da su te napetosti ipak splasnule i da su trezvenije glave prevladale i u Washingtonu i u Teheranu. Amerikanci su uveli dodatne sankcije Iranu, istovremeno pružili ruku suradnje osobito na području borbe protiv terorističkih organizacija, a Iranci su izjavili da je osveta izvršena uništavanjem američkih baza. Pao je i ukrajinski avion, navodnim pogrešnim lansiranjem rakete, iako kuloari šuškaju da je taj napad likvidirao obavještajce koji su djelovali po Iranu. Stvari se na neki način vraćaju normali. No nakon ovog događaja malo što se može nazvati normalnim, ukoliko se neki standardi međunarodnih političkih odnosa ne učvrste.

Svijet prosvjeduje protiv mogućeg rata u Iranu nakon američkog napada i atentata na iranskog generala Kasema Sulejmanija / Utrecht Robin / ABACA / PIXSELL

Geopolitička igra na Bliskom istoku nikako da se smiri. Cilj joj je nekoliko važnih postavki. Prva je ona lokalna, unutrašnje promjene u pojedinim zemljama. Zov za promjenom prisutan je najmanje od tzv. Arapskog proljeća 2011, kada su građani ustancima srušili mnoge diktatore i režime koji su zapravo smetali velikim silama. S odlaskom Hosnija Mubaraka u Egiptu, Muamera Gadafija u Libiji, Alija Saleha u Jemenu i Ben Alija u Tunisu nije se mnogo toga promijenilo: Libiju, Jemen i Siriju zahvatili su razorni vjetrovi građanskog rata, u Egiptu se uspješno vratila vojna autoritarna vlast, a slično se događa i u Alžiru, makar s maskom građanske vlasti. U Iranu nije došlo do sličnog ustanka zbog drukčijeg shvaćanja građanstva i slobodnijega građanskog djelovanja (Iran je jedina zemlja Bliskog istoka gdje se ne zna tko će dobiti iduće izbore), ali je upravo veća (iako i dalje ograničena) sloboda medijskog i civilnog djelovanja dovela do povećanja ogorčenosti s neuspjesima i netransparentnošću vlasti. Ipak, zbog snažna socijalnog populizma i razvijenog osjećaja za domoljublje, Iranci neće rušiti politički sustav Islamske Republike, pa se ne može očekivati revolucija takva tipa.

Regionalni i globalni aspekt

Druga razina geopolitičke igre jest ona regionalna, gdje se nadjačavaju Iran, Saudijska Arabija, Turska i Egipat, uz mnoge dodatne interese manjih država. Koji je iranski interes u tome? Islamska Republika od početka se gradila kao država koja bi trebala biti simbol ili uzor drugim revolucionarima, ali ne kao država koja će aktivno pomagati druge ustanke, napose u arabijskim petromonarhijama. (Zlo)rabeći identifikacijske poveznice kao što je predanost šijitskom islamu, Iran širi utjecaj u Iraku, Libanonu, Siriji, ali i nekim zemljama Perzijskog zaljeva kao što su Bahrein, Kuvajt ili sama Saudijska Arabija, kako bi stvorio tampon-zone oko sebe i prenio svaku vrstu sukoba protiv svog odabranog puta na tlo tuđe zemlje. Upada pritom u oči da Iran nije zabrinut zbog kršenja suvereniteta zemalja u kojima se „šire vrijednosti“, pa vojne strukture poput Brigade Kuds imaju čak zakonsku priliku djelovati izvan granica Irana. Istovremeno, u Teheranu se žale na djelovanje drugih političkih i vojnih struktura u njihovu susjedstvu, što je doista quid pro quo sustav. No smisao učvršćivanja partnerstava nije zajedništvo za ideološke probitke, već za sigurnost i energetski interes. Ono što je jordanski kralj Abdulah II. jednom nazvao „šijitskim lukom“, opisujući prijetnju koju ostvaruje linija od Irana preko Iraka i Sirije do Libanona, jest iranski pokušaj oživljavanja negdašnjeg Arapskog plinovoda i naftovoda kojim bi se iranska fosilna goriva nesmetano i sigurno mogla dopremati do sirijskih i libanonskih luka na obali Sredozemlja. Opasnost od moguće blokade izvoza nafte i plina iz Perzijskog zaljeva kroz Hormuški tjesnac dovoljno je velika da Iran stalno traži alternativu. Jednu takvu alternativu platila je Indija, koja je uložila u kapacitiranje iranske luke Čabahar u Indijskom oceanu, čime se učinkovito izbjegava Hormuz ili bilo koja druga blokada. No Iranci žele i krak prema Europi.

Treća razina geopolitičke igre na Bliskom istoku jest ona globalna i odvija se u srazu američke unipolarne sile i želje za multipolarnim svijetom. Ovdje se prelamaju projekcije moći SAD-a, Rusije, Europske Unije ili njezinih pojedinih zemalja, a sve više i Kine, Indije, pa i nekih drugih zemalja. Najava američke politike izolacionizma nakon izbornog uspjeha Donalda Trumpa i pobjeda rusko-tursko-iranske opcije u Siriji dovoljno su jasan pokazatelj svjetske multipolarnosti, što se dodatno ističe alternativnim savezima i bilateralnim partnerstvima koje bliskoistočne zemlje ostvaruju s Rusijom. Pritom valja čestitati Donaldu Trumpu na iskrenosti jer je on prvi predsjednik SAD-a koji je odbacio tvrdnju da su SAD partner Saudijske Arabije zbog nafte i plina, već zato jer Saudijci kupuju američko oružje i time jačaju američko gospodarstvo. Interes SAD-a nije ni širenje demokracije, što je bio eufemizam iza kojega su se krile američke vojne baze posvuda u regiji. Naprotiv, interes američke politike jest hegemonija za gospodarski probitak te projekcija sile na globalnoj razini kako bi se svi koji ne pridonose američkoj viziji ekonomskih odnosa mogli suočiti sa sankcijama ili borbenim djelovanjem. Razvoj tehnologije i osamostaljivanje pojedinih zemalja u tom su smislu velika prijetnja američkom hegemonskom interesu, o čemu svjedoči i negativna kampanja protiv Huaweija. Da nas prisluškuju s pomoću tehnologije, to nam je već svima znano; ali ne prisluškuju nas samo Kinezi ili Rusi!

Postupak bez presedana

Pojedini razlozi protiv američkog ubojstva iranskog generala pitanja su legalnosti toga čina. Riječ je o presedanu, taj čin ima obilježja ratnog zločina i kršenja međunarodnog prava kao i protuustavnog djelovanja jer predsjednik Trump nije dobio dopuštenje Kongresa za postupak koji sliči objavi rata. Brigada Kuds, kojoj je general Sulejmani bio zapovjednik, dio je Islamske revolucionarne garde, specijalne jedinice unutar vojske međunarodno priznate države. Još u travnju Pentagon je stavio Revolucionarnu gardu na popis terorističkih organizacija, čemu bi ekvivalent bio staviti američke marince na nečiji popis terorista i proglasiti legitimnim ciljati njihove zapovjednike. Ukoliko se prijeđe preko tog čina, onda se prešutno dopušta mogućnost da se dijelovi bilo koje legalno ustrojene vojne postrojbe unilateralno proglase terorističkim pa da se izvrši napad bez savjetovanja sa zakonodavnom vlasti. Time bi se srušio međunarodni politički poredak.

Najzad, pitanje moralnosti. Teško je govoriti o moralnim političkim odlukama u suvremenom svijetu, ali moralnost je oduvijek bila sastavnica politološkog proučavanja političkih procesa, osobito političke filozofije. Velikim dijelom je ta moralnost nastala na temeljima demokršćanskog shvaćanja političkih procesa, jer se politička filozofija temelji većinom na europskim promišljanjima proisteklim iz kršćanskih vidova političkog djelovanja. U tom smislu, vrijedi se podsjetiti Isusovih riječi iz Matejeva evanđelja: „Blagoslovljeni su mirotvorci! Oni će se zvati sinovi Božji“ (Mt 5,9). Gledano tako, ubojstvo generala Sulejmanija izravno protuslovi glavnim moralnim učenjima Isusa Krista, a posebice u bogougodnom vremenu rođenja Sina Božjega, „Princa mira“ (Iz 9,6). Ujedno Sveto pismo, na koje američki predsjednik polaže ruku prilikom zakletve i prisege, govori da se na zlo ne odgovara s više zla, nego s dobrim. Donald Trump je, međutim, postao omiljen među evanđeoskim kršćanima kada je izjavio da je njegov najomiljeniji citat u Bibliji dio Levitskog zakonika koji poziva na osvetu: „oko za oko“. Možda nikad nije došao u čitanju do Novog zavjeta, a kamoli do Svetoga Pavla, koji taj zakon naziva prokletim. Osim toga, Levitski zakonik, koji nije u cijelosti obvezatan za kršćane, ima namjeru ograničiti nasilje, a ne davati osveti krila. O tome govori i sam Isus, koji poništava tu naredbu (Mt 5: 38, 44).

Apsolutno pacifistički stav trenutačno je nemoguć. On bi učinkovito učinio sve vlade ništavnima, s obzirom da su legitimne vlasti suverenih i neovisnih država održane legitimnom prisilom, policijom i vojskom, jer inače ne bi mogle djelovati. Ujedno, Isus nikada nije napadao vlasti, čak je govorio „caru carevo“. Nikada nije vlade nazivao spasiteljskima, već je govorio upravo suprotno: On sam je Spasitelj, a ta soteriološka činjenica poziva prave kršćane da budu univerzalni kršćanski građani i svu vjeru daju Njemu. Kako bi se ipak uredio poredak u društvu, Sveti Augustin u četvrtom je stoljeću popularizirao ideju pravednog rata, koji je poslije preuzet u mnogim kršćanskim zemljama. Prema toj teoriji, ubojstvo Sulejmanija krši glavna načela doktrine pravednoga rata: napada se samo kada su iscrpljeni svi mirovni napori, zatim pravedna namjera, a ne osveta, pravedni čin i proporcionalnost. Naravno, sve te strane prekršili su i sami Iranci, no islam ima druge kategorije pravednoga ratovanja. Kršćani mogu samo vjerovati da se Bog brine o dušama onih koje su ubili Iranci, jer je učenje Isusa Krista da mir i stabilnost pridonosi svim ljudima, bez obzira na vjeru i identitet. No mirotvorstvo je čin zaustavljanja i sprečavanja nepravde bez dodatne nepravde; razoružanje nepravednog bez njegova fizičkog uništavanja; čin pronalaženja trećeg puta koji ne uključuje borbu ni bijeg. Teško? Kršćanstvo nije lako pratiti. Zato se kršćanske zapovijedi toliko krše. Uostalom, na Bliskom istoku nema „dobrih momaka“, jer nastavak autoritarnih režima, slabljenje gospodarskog i tehnološkog razvoja, američka hegemonijska težnja, sukob velikih sila, samo čine golemu štetu stanovništvu tih zemalja.