Miris bogatstva i vonj siromaštva

Sedmi samostalni dugometražni film izuzetno darovitog i nagrađivanog južnokorejskog filmaša Joon-ho Bonga naslova Parazit neobično je i vrlo originalno djelo. Riječ je o efektnom spoju u prvom dijelu satirične komedije s temom klasnih odnosa u današnjem korejskom društvu, sa u drugom dijelu makabričnom i u završnici tragičnom triler-dramom. Tu završnicu obilježava erupcija ubilačkog nagona i nasilja koje se dijelom može može činiti i iracionalnim, no ipak jasno i posve logično utemeljenje ima također u klasnim odnosima. Film posve zasluženo ovjenčan Zlatnom palmom nedavno je od tri nominacije za Zlatni globus potvrdio onu za najbolji film s neengleskoga govornog područja, nominiran je za Oscar u kategoriji za najbolji film. Sve nagrade koje je Parazit osvojio i koje će tek osvojiti posve su zaslužene, jer je posrijedi možda i najuspjeliji film snimljen prošle godine (koji je u naša kina stigao gotovo osam mjeseci nakon kanske premijere, što svjedoči o samoizabranom kulturnom kolonijalizmu ovdašnje sredine), ostvarenje koje je Bonga još jednom potvrdilo kao jednog od najzanimljivijih i najvažnijih ne samo južnokorejskih nego i svjetskih filmaša.

U fokusu filma klasne su relacije u priči o dvjema četveročlanim obiteljima

Joon-ho Bong jedan je od autorski najkonzistentnijih scenarista i redatelja današnjice, autor koji konstantno drži visoku kvalitativnu razinu filmova i koji, čak i kad snima međunarodne produkcije Snowpiercer i Okja, unatoč neizbježnim ustupcima i kompromisima, ostaje prepoznatljiv i svoj. Već u svojem drugom, a u Hrvatskoj prvom prikazanom filmu Sjećanja na ubojstvo, predstavio se kao iznimno vješt redatelj sklon neobičnim spajanjima žanrova, u konkretnom slučaju mračne i tjeskobne trilerske priče i subverzivne crne komedije, zbog čega djelo funkcionira i kao dojmljiva sociološka alegorija. Društvenoj alegoričnosti, kao i spajanju žanrova, ostat će vjeran do danas, i u fantastičnoj horor-melodrami Domaćin, ponešto u psihološkoj socijalnoj krimi-drami Majka, i u na stripu Transperceneige temeljenu Snowpierceru te najjasnije i najangažiranije u aktualnom Parazitu.

Na temelju njegovih filmova, koje osim svježih pristupa odabranim žanrovima i bavljenja intrigantnim temama odlikuju socijalno realistični konteksti, suptilne analize (dramatičnih) obiteljskih odnosa, pripovjedna superiornost, nenametljive i učinkovite stilizacije i estetizacije te poetizacija intimnih svjetova i drama protagonista, reklo bi se da je Bong istodobno mizantrop i emotivac, čiji su filmovi spojevi mračnih i tjeskobnih trilerskih ili horor-priča sa subverzivnom crnom komedijom. U Parazitu su maestralno objedinjena sva obilježja njegova autorskog rukopisa, s fokusom na klasne relacije u priči o dvjema četveročlanim obiteljima, podjednako simpatičnim i dobrodušnim. S jedne je strane obitelj Kim, ljudi s dna društvene ljestvice koji žive u vlažnom i trošnom suterenskom stančiću, koji sitan novac zarađuju sklapanjem kartonskih kutija za pizze te koji se spajaju na besplatan wi-fi sustanara u zgradi. Ispred prozora njihova stana neki pijanac često mokri, povremeno stan i svi oni budu zaprašeni protiv insekticida, što im odgovara jer se tako oslobađaju kukaca i žohara, a stan će u jednom trenutku, kao nagovještaj nadolazeće tragedije, poplaviti zbog obilnih kiša. S druge strane je obitelj Park, pripadnici visoke klase, u koju će se članovi obitelji Kim uvući kao instruktor engleskog jezika i umjetnička psihologinja za djecu te kao vozač i služavka, da bi se to socijalno i klasno parazitiranje – koje nije jednosmjerno ni jednoznačno, jer je naposljetku teško definirati zdravo tkivo i samo jednog parazita – sve do sredine filma činilo sasvim skladnim i prihvatljivim.

No onda će jedne večeri na vrata vile pokucati bivša služavka obitelji Park, koju su Kimovi na prevaru izbacili s posla, a film će naglo promijeniti ton i žanrovski predznak, da bi u završnici uslijedili tragični i makabrični obračuni s podlogom u klasnoj nepovlaštenosti i pohlepi. Sve to Bong režira s mnogo stila i humora, lepršavo, estetizirano i prividno ležerno, cjelina će pred kraj dobiti i konotacije snažne moralke, a svi naznačeni detalji, među kojima je i dječja igračka u obliku indijanske sjekire, ali i opaska oca Park da je ono što osjeća prema supruzi „­valjda ljubav“, sjest će na odgovarajuća mjesta i dobiti pravi smisao. Pritom će se kao bitan, a u završnoj eksploziji nasilja i ključan detalj izdvojiti miris, točnije vonj za koji dječak iz obitelji Park nepogrešivo osjeća da razdvaja klasu njegove obitelji od klase obitelji Kim, jer svi članovi obitelji Kim slično vonjaju. Riječ je o vonju vlage i truleži, vonju bijede i siromaštva, koji oca obitelji Park podsjeća na vonj prljavih krpa koje se prokuhavaju, i zbog kojeg je miran klasni suživot (ne samo) u Južnoj Koreji teško zamisliv.