Milan Šenoa – pobornik dramskog modernizma

Među znamenite obitelji koje su u umjetničkim ili drugim kreativnim strukama obogaćivale stvaralačke obzore i utirale putove nacionalnoj svijesti istaknuto mjesto pripada obitelji Šenoa, rodonačelniku niza Augustu, bratu mu Juliju, sinovima Milanu i Branimiru te unuku Zdenku. Na kulturološku posebnost te činjenice upozorava opus Milana Šenoe (Zagreb, 2. srpnja 1869–Zagreb, 16. studenoga 1961) koji je godinama ostao na margini stručnog interesa. Poslije Dragutina Prohaske, Franka Wollmana i Slavka Ježića,  djelovanjem Milana Šenoe bavi se potanje tek Miroslav Šicel. Spomenute povjesnike uglavnom zanimaju Šenoine proze, a dramsku riječ ostavljaju po strani, kao uostalom i prevodilaštvo i kazališnu kritiku. Nastale na razmeđu realizma i moderne, Šenoine drame tematski su usklađene s ostalim vidovima njegova književnog interesa pa i profesijom sveučilišnog profesora hidrografije i jednog od osnivača katedre zemljopisa na Filozofskom fakultetu. U drami ipak ostavlja najdublji trag, što dokumentira i rasprava u mojoj knjizi Povrat u nepovrat iz 2001. i izravni je povod nastanku ovog teksta.

Portret Milana Šenoe

Milan Šenoa je upoznat s literarnim i kazališnim svijetom od ranoga djetinjstva pa su ti poticaji uključeni u njegov prvijenac, novelu Njuta, 1890, idejno vezanu za romantičko-realističku dramu Aleksandra Ivanoviča Submatova Okovi. Poput oca Augusta poštovatelj slavenske književnosti, on mijenja izvorni raspored radnje i tim suautorskim postupkom kobnost Njutine sudbine određuje modernističkim shvaćanjem klasične tragedije. Također svesrdno podupire kazališnu reformu Stjepana Miletića pa mu je blizak europski proklamirani kult Shakespearea i scensko oživljavanje hrvatske dramske baštine.

Šenoin ženski Hamlet

U komediji Kako vam drago, 1893, ne samo naslovom nego i motivski, Šenoa aludira na Shakespeareova djela, spominjući zatravljenog Oberona iz Sna ivanjske noći, a argument za ljudsku dvoličnost i zloću nalazi u krilatici Danteove Božanske komedije: „Ostavite svaku nadu vi koji ulazite…“ Radnja komedije smještena je u Dubrovnik kao mjesto kulturne integracije i stvaralačke vitalnosti. Tu misao, koju najavljuje Narodni (Ilirski) preporod, Šenoa prenosi u stilsku složenost moderne i prijelomni utjecaj dramatike Iva Vojnovića. U fikcionalnom, dramskom vremenu Držić je svećenik pa njegov literarni pandan poprima tipološke karakteristike Shakespeareova Jacquesa i Olivariusa, odriče se čežnje za Cvijetom Zuzorić i u skladu s dramskim izvornikom spaja parove „obuzete Amorom“. Otvorenost Držićeve funkcije pretpostavka je određenim odlukama te motiv prerušavanja, ključan za scensku životnost Mara i Pere u Dundu Maroju, Šenoa po svoj prilici nalazi u Violi iz Shakespeareove komedije Na tri kralja ili kako god želite. U svom tekstu spominje i da je Držić tvorac komedije o „starcu koji mlade djevojke ljubi“ – riječ je očito o Skupu – zatim one o „mladoj koja se starcu smije“, dakle aktivira se i Novela od Stanca – dok se treća, o „pjesniku kojem i staro i mlado smije“, najvjerojatnije odnosi na Grižulu.

U komediji Kako vam drago svijet dramske igre, pomaknut s ladanja na „pokritu terasu“ s pogledom na Zaton, omogućuje Šenoi da istodobno travestira pastoralu i da se pritom blago naruga konvenciji vrste. Taj estetski obrat preuzima na sebe Cvijeta Zuzorić i u borbi na jezike u pjesničkom kružoku Dinko Ranjina, Petar (Pjerko) Bunić, nezadovoljnik Držić, ali i poeta – jasno se zalaže za vlastito, individualno mišljenje. Zbivanja u komediji određena su ljetom 1571, kada turska flota, prije bitke kod Lepanta, plovi bez incidenata kraj Dubrovnika, a taj vjerodostojni podatak Šenoa bilježi kao povjesničar i vrstan geograf. Tematiku je Šenoine komedije jedino Miletić spremno branio u svom Hrvatskom glumištu, a nerazumijevanje i nijekanje njezine vrijednosti nastavlja se i nakon Gavelline režije toga djela 1918.

Plakat predstave Kako vam drago, 31. siječnja 1893.

Svoj komediografski model Šenoa je u potpunosti razmahao u jednočinki Hamlet v nepriliki iz 1900. Prihvaćajući europski proširenu maniru ženskih Hamleta, u Šenoinoj verziji glavna uloga Shakespeareove tragedije pripada Milici Mihičić, Polonije Ljerki Šram, Ofelija Tonki Savić, Rozina Irmi Polak, a Andrija Fijan, nezamjenjivi Hamlet na zagrebačkoj pozornici, postaje trubadur koji pjeva podoknicu snimljenu na fonograf. Dvostruki poetski odmak – kajkavski idiom uklopljen u aktualni prodor dijalektalnog izraza, potencira situacijsku komiku, dok zamjena identiteta spola zastupljenih aktera (Rozina je licentia poetica) podiže jednočinku Hamlet v nepriliki na visinu superiorne modernističke naracije. Promatranje poznatoga sadržaja iz idejno drukčijeg ishodišta (Ofelija je vječno blijeda i bezvoljna pa Hamlet utjehu nalazi u Rozini; Polonije se razborito ženi Gertrudom jer ona je „ipak neka kraljica“, a on „bu neki Polonček“) i aluzije na svakodnevicu za Khuenova banovanja (Rozina sumnja da „vu danskom orsagu nekaj smrdi“) govore o Šenoi kao piscu živa dramskog pera i odnjegovane kulture.

Tragedija Kneginja Dora, 1897, tematski  je raspodijeljena na povijesnu i literarno fikcionalnu razinu, a u središtu je ljubav Dore Otmićke i Ivana Klokočkog. Šenoa crpi iz zemljopisnih podataka što ga ne priječi da svoj tekst obogati situacijama koje zatječe u Shakespeareovim djelima. Razgovor slugu i vojnika u ekspoziciji drame podsjeća na pošalice Marcela, Bernarda i Francisca u Hamletu, neke osobine kaštelana Otmićkog, Gjurka i tridesetnika Polhaima preuzete su iz Sna ivanjske noći, dok Šenoinim pastirima „zatravljenim ljepotom“ Dore i bez Arkadije ne nedostaje bockava duhovitost Dunje i Vratila. Premda kneginju Doru prikazuje kao neovisnu osobu Šenoi je u petom činu drame uzmanjkalo stvaralačke snage pa samosvojne crte njezina karaktera svodi na klišeizirane fraze koje pripadaju konvenciji približnih romantičarsko-realističkih tvorevina. U tragediji pak Ban Pavao, 1904, Šenoa svoju namisao formalizira u prozi i prozodijski različitim stihovima.  Pri obradi zrinsko-frankopanske teme, jedne od bitnih književnih i nacionalnih preokupacija, patetično i dijaloški deklarativno predočenje autentičnih ličnosti – Pavla Šubića, Mladena Šubića, Jurja Šubića, Dujma Frankopana i Jurja Svačića – umrtvljuje radnju i razvojnu ulančanost dramskih situacija. Literarni  potencijal Šenoa pokazuje u oblikovanju fiktivnoga lika Vuka Žvrka. Dispozicija karaktera Vuka Žvrka apostrofira kulturološku vezu s Držićevim Pometom, a njegova virtuozna sposobnost jezičnog pretvaranja priziva Shakespeareova Falstaffa. Njegovo figurativno ili doslovno trijezno govorenje najveća je vrijednost petočinke Ban Pavao, koju za scenu oprema Šenoin brat Branimir, prvi hrvatski profesionalni scenograf.

Prevodilac desetak drama

U zagrebačkom kazalištu prikazane su četiri Šenoine jednočinke: Sveta Laž, 1901, Časak žalosti, 1904, Nevjerojatan događaj, 1904. i Izgubljeni, 1910. One formalno artikuliraju Šenoino pripadanje toj snažno zastupljenoj vrsti u razdoblju modernizma.

Šenoa je prevodilac i desetak drama. U drami Kralj Henrik IV. daje prednost engleskom izvorniku i time prvi put prekida korištenje prijevoda Shakespeareovih djela s njemačkog jezika. Prijevod Noć Svetih triju kraljeva ili kako god želite (1897) rezultat je prijateljskog, ali i profesionalnog nadmetanja Stjepana Miletića, Milana Šenoe, Josipa Andrića i Augusta Harambašića, pa svaki od njih preuzima poneki od činova te drame, želeći dokazati da je jezična i stilska dotjeranost teksta preduvjet njegove uspješne izvedbe. Više godina piše i kazališne kritike (1895–1898), a posebno vrijedi istaknuti stajalište o Držićevoj Noveli od Stanca. Prikazuje i ključnu modernističku dramu, Vojnovićev Ekvinocijo (1895). Ponesen je, ali i zbunjen poetikom drame, koja tek najavljuje danas uobičajen suživot standardizirane norme i dijalektalnog idioma, stoga mu je Ekvinocij bez obzira na njegovu estetsku suvremenost i tematsku pripadnost Dubrovniku podjednako nepoznanica kao i Držićeva Novela od Stanca.

Dramskim stvaralaštvom Milan Šenoa pridonio je stilskom pluralizmu modernističkog razdoblja. Idejnim i narativnim odlikama sveukupnog opusa nastavljač je kulturnih gledišta obitelji Šenoa, čime si je osigurao stvaralačko značenje u hrvatskoj književnosti.