Mendesov ratni pacifizam

Ratni film 1917. britanskoga redatelja i, s Krysty Wilson-Cairs, koscenarista Sama Mendesa prije nekoliko dana postao je dobitnikom nagrade Zlatni globus u kategorijama najboljega filma i najboljega redatelja, a nominiran je za čak deset Oscara u više kategorija uključujući onu za najbolji film. Mendes je karijeru započeo kao kazališni redatelj, filmski je i televizijski producent, a 1917. njegov je osmi režirani film. Već mu je njegov filmski prvijenac Vrtlog života (1999) između ostalih nagrada priskrbio i Oscare za najbolji film i najbolju režiju, a među njegova najvažnija djela možemo uvrstiti gangsterski Put do uništenja (2002) te znamenite nastavke serijala o Jamesu Bondu Skyfall (2012) i Spectre (2015). Neumorno usporedno stvarajući na području filma i kazališta, Sam Mendes pridonio je značenju i napretku britanske kulture pa ne čudi da je dobitnik i još nekoliko prestižnih priznanja, poput CBE, koju mu je dodijelila britanska kraljica Elizabeta II. Film 1917. nije prvi Mendeseov ulazak u okvire žanra ratnoga filma. Njegov treći film Gušteri (2005) biografska je ratna drama o Zaljevskom ratu. Ne toliko hvaljen, ali ipak rado gledan, taj je film polučio čak i nekoliko nastavaka. Iako ne u potpunosti biografska, 1917. djelomice se oslanja o sjećanja Mendeseova djeda Alfreda, sudionika Velikoga rata, kojemu je film i posvećen.

Užas Velikoga rata

S kronološkim okvirom 6. i 7. travnja 1917, u žrvnju Prvoga svjetskoga rata, te geografskim, bojišnicom u sjevernoj Francuskoj, dvojica britanskih nižih kaplara Blake (Dean-Charles Chapman) i Schofield (George MacKay) dobiju zadatak da predaju važnu poruku udaljenom Drugom bataljunu Devonširskih postrojbi. Ukoliko bataljun ne odustane od planiranoga napada, 1600 vojnika upast će u njemačku zasjedu, a među njima i Blakeov stariji brat. Prelazak ničije zemlje, napuštenoga njemačkoga rova, devastiranoga ratnoga zaleđa i dolazak do razrušenoga francuskoga gradića Écousta dakako nisu bez pogibeljnih opasnosti, a ni prihvat poruke u jeku početka napada nije bez poteškoća.

Mendes je film osmislio kao privid jednoga neprekinutoga kadra, trajanja, dakle, čitavoga filma. Iako ipak nije riječ o jednome kadru, izrazito rijetke montažne spone brižljivo su skrivene i nestručnom oku sasvim neprimjetne. Presudna je pritom suradnja redatelja i snimatelja Rogera Deakinsa. Britanac Deakins redovito se svrstava među najbolje i najutjecajnije filmske snimatelje, surađivao je s čitavim nizom važnih redatelja. No njegova je karijera započela u drugoj polovici 1970-ih i početkom 1980-ih, kada je surađivao u nizu filmskih projekata s popularnom glazbom. Osamdesete obilježavaju i njegov prelazak u igrani film, još uvijek na Otoku. Godine 1991. snima i prvi američki film Barton Fink s braćom Coen, s kojima je i poslije više puta surađivao. Čak četrnaest puta nominiran je za nagradu Oscar, jednom nagrađen, za film Blade Runner 2049. (2017) Dennisa Villeneuvea, Roger Deakins svim kreativnim postignućima definitivno pomaže kvalitativnim dosezima ostvarenja u kojima je djelovao te proširuje vizualne mogućnosti sedme umjetnosti. I s obzirom na sjajan udjel u filmu 1917. neće začuditi bude li iznova nominiran za nagradu Američke filmske akademije.

Kompatibilna suradnja redatelja i snimatelja u ovome je filmu prijelomna, stilski iskorak većinom u suglasju s fabulom. Deakins početno rabi blijedu paletu boja, čime oslikava ne samo razdoblje početka travnja nego i nesmiljenu destrukciju ratnoga žrvnja, pokušaj zatiranja humanoga. U noćnim pak segmentima primjena je boja zasićenija, chiaroscuro intenzivniji. Dinamična je kamera izrazito precizna, raspon od užurbanosti do elegancije ni u jednom trenutku ne nameće se gledatelju, već prati fabulu. Međutim, moramo primijetiti da suglasje nije i potpuno pa zamjećujemo povremeni naglasak na važnosti stila, što dovodi do mjestimičnoga praznoga hoda, redundantnosti i zamora u percepciji gledatelja. Impresivan je produkcijski dizajn Dennisa Gassnera, prožetost je scenografije, kostimografije i maske nedvojbeno vjerodostojna.

Odraz užasa Velikoga rata evokativan je i dojmljiv. Tek u prvim minutama noćnoga segmenta ruševine devastiranoga francuskoga gradića mogu se učiniti artificijelnim, poput kazališnih kulisa. Gledatelj s lakoćom prihvaća i usvaja stoljeće udaljena zbivanja, a pritom je uza sve već navedeno vrlo važna i uloga glazbe Thomasa Newmana. Potmuli elektronski zvukovi podcrtavaju tjeskobu zbivanja, egzistencijalni strah od pogibelji. Raskošnije orkestralne partiture pridonose emocionalnosti, a u opreci ratnih strahota sasvim se nadrealnom čini unutarprizorna a capella izvedba američke folk- i gospel-skladbe Wayfaring Stranger netom prije početka završnoga napada, napada koji za posljedicu može imati stradanje čitavoga Drugoga bataljuna. Zatišje je to pred burnu završnicu u kojoj valja stići na vrijeme s porukom dobivenom na početku od generala Erinmorea (Colin Firth) do pukovnika Mackenziea (Bendict Cumberbatch), s vijesti da su se Nijemci povukli da bi Engleze naveli u zasjedu i razornu paljbu nadmoćne artiljerije.

Humanost u ratu

Chapman i MacKay sjajno su utjelovili likove mladih kaplara, širok raspon osjećaja i reakcija, nadvladavanje primarnih strahova u nastojanju da se postigne željeni cilj. Za razumijevanje njihove humanosti pritom su važna dva segmenta. Nakon pada njemačkoga zrakoplova Blakeova je prva reakcija pomoć ranjenome pilotu, što dovodi do neočekivanoga obrata, a važan je i Schofieldov susret s mladom Francuskinjom (Claire Duburcq) i malenom djevojčicom u ruševinama gradića, kada im predaje sve što im može pomoći u preživljavanju, ali ih usprkos molbi mora napustiti da bi spasio Drugi bataljun.

Mendes režira sigurno, njegov je stilski postupak opravdan i prema preciznoj definiciji kritičara Matta Goldberga „gledatelja stavlja u psihološki prostor središnjih likova i potvrđuje nesmiljeni ratni žrvanj. Ne rabeći rezove, Mendes hvata okrutnost rata i kako se rat suprotstavlja ljudskosti sudionika.“ S druge strane, kritičar Sam Rose u britanskome Guardianu ističe da 1917. nastavlja niz ratnih filmova pacifističkoga svjetonazora, filmova u kojima je važnije očuvati živote sudrugova negoli ubiti neprijatelja. Ako početak toga niza smjestimo u godinu 1998. i Spielbergov Spašavanje vojnika Ryana, vrhunac mu je svakako Gibsonov Greben spašenih (2016). Vezano uz Prvi svjetski rat u tome je nizu referentan opet Spielbergov Put rata (2011) kao ostvarenje izrazitoga pacifizma, a u filmskoj povijesti svakako Kubrickov Staze slave (1957), djelo s kojim kritičari ponajviše uspoređuju 1917.

Izniman, ali ne i izvrstan, novi je film Sama Mendesa potvrda statusa toga filmskoga i kazališnoga autora, neupitno podatan za promišljanje odnosa prema već više od stotinu godina udaljenu Prvom svjetskom ratu i njegovoj kulturnoj refleksiji, koja ne jenjava već se dapače razgranava u svježim stanovištima.