MEHO

U božićno doba, oko pet popodne, vozio sam se Zvonimirovom prema zapadu. Od Šubićeve do Trga žrtava fašizma (tristotinjak metara) trebalo mi je dvadeset i šest minuta. A kad sam napokon stigao do tog slavnog trga, vidio sam što je uzrok tarapani. Jedni hoće prema zelenom valu, drugi hoće prema Dukljaninovoj i Martićevoj, ne poštuju se ni trake ni ikakva pravila, nego vlada zakon jačega i bezobraznijega, a promet napreduje milimetar po milimetar. Pa sam se upitao ne bi li bilo dobro da su tu došla dva policajca (možda od onih što jurcaju naokolo na motociklima), pa da su lijepo dohvatili one svoje stop-palice i napravili koliko-toliko reda. Ali, njih nije bilo ni za lijek, i nisam vidio ni jednoga jedinog sve do Trešnjevke, kamo sam se bio zaputio. Tako sam se onda sjetio Mehe.

Meho je bio omiljeni milicajac koji je uredovao na Trgu Republike

Stariji će znati o kome govorim, ali mlađima treba objasniti. Meho je, ukratko, bio milicajac, i uredovao je na tadašnjem Trgu Republike. Onuda je, naime, tada tekao vrlo živahan promet, pa je trebalo propuštati pješake koji hitaju prema Dolcu i automobile koji iz Radićeve hoće u Ilicu. To je radio Meho. Radio je to elegantno, s osmijehom, i svima je bio simpatičan, pa je bilo i razdoblja kad je u Zagrebu bilo dovoljno reći Meho, pa da svi odmah znaju o kome se radi.

E sad, treba još znati da Narodna milicija nipošto nije pripadala među najpopularnije pojave. Imala je uvijek politički prizvuk, milicajci su mlatili pendrecima kad god bi im se pružila prilika i svaki je normalan građanin silno zazirao od te tobože narodne institucije. I, to je vrijedilo baš za sve cajkane, osim za Mehu.

Njega su ljudi voljeli, a i on je volio njih, pa se obavezno događalo da mu za Novu godinu na radno mjesto donose darove, čak i televizor. Nije tu bila toliko važna Mehina vještina u upravljanju prometom, koliko njegova vedrina i uslužnost. A vlast je pravodobno shvatila kako joj se jako isplati imati popularnog milicajca, kad su već svi drugi omraženi, pa je zato stavljala Mehu uvijek na isto mjesto, i on je valjda ondje, na Splavnici, i  mirovinu dočekao. Ili ga je odande maknula nova regulacija, pa kad više nije bilo prometa preko Trga, nije više bilo ni potrebe za Mehom?

A to da za njim ne bi bilo potrebe, to je jedna od većih zabluda onih faktora koji se i danas brinu za zagrebački promet. Nama i danas treba Meho, dapače, treba nam toliko, da to osjećamo kao bolnu prazninu, nešto poput šupljeg zuba.

Nedostaje nam on prije svega u personalnom smislu. Čovjek bi rado vidio na istom križanju uvijek istoga prometnika, koji bi bio iskusan, a k tome, po mogućnosti, vedar i ljubazan. A što se sada događa? Na mjestima gdje promet još uvijek reguliraju policajci (recimo, ondje gdje Gundulićeva ili Medulićeva izlaze na Ilicu), uvijek postave nekakve balavce koji se tek uče tome poslu, pa vjeruju da će bjesomučnim lomatanjem i zaglušnim puhanjem u zviždaljku nešto uraditi. A uvijek naprave više štete nego koristi. Potom ti momci nestanu (valjda negdje u policijskim uredima, jer napreduju), a pojave se drugi, jednako trapavi i jednako bijesni i na vozače i na pješake.

Pa onda čovjek neminovno počne misliti kako je u ono Mehino vrijeme promet bio bolje organiziran, koliko god da je – što jest-jest – bio i manje gust nego danas. A ipak, nekako se čini da su tadašnji policajci znali nešto što su ovi današnji zaboravili, ili možda nisu nikad ni naučili. A znali su jednostavnu istinu da su ljudi pametniji od strojeva. To znači da strojevi mogu raditi neki posao do određenog stupnja kompliciranosti, a nakon toga postanu nemoćni, pa počnu praviti štetu. Strojevi su u ovom slučaju semafori, a ljudi su policajci. O njihovu međusobnom odnosu htio bih nešto reći.

Kad imate kakvo veliko križanje – recimo, Vukovarske s Držićevom ili Savskom – onda su semafori programirani prema nekom srednjem, to jest prosječnom broju automobila koji nailaze iz jednoga ili iz drugog smjera. E, ali postoji doba dana kad taj prosjek više ne vrijedi; recimo, kad se ljudi vraćaju s posla, onda će daleko veći pritisak biti sa sjevera i s istoka, nego s juga i sa zapada. Semafori to, međutim, ne znaju, nego se pale i gase onako kako su naštelani, to jest prema prosjeku. Koji je rezultat, jasno je: stvaraju se golemi čepovi na onim smjerovima koji su jače opterećeni i stvar postaje iz minute u minutu sve gora. Tu treba pozvati upomoć ljude.

I, oni su nekada i dolazili. Stigao bi policajac na motociklu, otključao bi onaj ormarić u kojem se nalaze uređaji što upravljaju semaforima, pa bi prešao na ručnu regulaciju lativši se gumba i šaltera. Kratko rečeno, upravljao bi prometom – palio i gasio semafore – po vlastitoj procjeni, umjesto automatski. To znači da bi on – ovisno o stanju na cesti – ostavio za neki smjer malo dulji zeleni interval, dok bi za neki drugi smjer ostavio malo dulji crveni. Isto tako, mogao je i mnogo brže mijenjati svjetla nego što je to činila automatika.

A ako ni to ne bi pomoglo, prelazilo se upravljanje prometom koje je bilo u još većoj mjeri ručno. Policajac bi stao na križanje – ili bi stala dvojica, ako bi križanje bilo veliko – pa bi lijepo, na klasičan način, usmjeravao vozila, propuštao ih ili zaustavljao, naređivao im da ubrzaju ili da uspore. To je sasvim lijepo funkcioniralo, i sjećam se da smo čak znali biti i zahvalni onim milicajcima, pa im domahivati kroz prozorčić ili im se smješkati. A sad toga više nema, pa ako vidite policajca na velikom križanju, možete biti sigurni da se dogodio neki veliki kvar ili nesreća.

Ne znam, moguće je da govorim gluposti: možda je policajce pomeo s križanja napredak tehnike, kao što je Mehu pomela nova regulacija. Lako je, naime, moguće da se sad svi semafori u gradu reguliraju iz jednoga centra, i lako je moguće da su ljudi u tom centru kadri daljinski reprogramirati semafore, kao što je nekada činio policajac. Ali, ako i jest tako, ako oni to doista mogu, ja sam svejedno siguran da to nikada ne čine. O tome svjedoče ove velike gužve, koje su posljedica isključivo činjenice da je program semafora na nekom križanju isti u deset ujutro i u četiri popodne. Nitko  me o tome ne može razuvjeriti. Pa mislim: ako im se već ne da stalno reprogramirati sve te semafore, neka barem pošalju na križanja ljude. Oni će biti bolji, a možda se među njima s vremenom pojavi i nekakav Meho.

Pa, kad ga već ponovo spominjem, da dodam još i ovo. Meho je, rekao sam već, znatno pridonosio popularnosti tadašnje milicije. A tko ili što pridonosi popularnosti današnje policije? Nitko i ništa. Kad mi uopće viđamo prometne policajce? Samo onda kad nas iz zasjede zaskoče zbog prekoračenja brzine, i samo onda kad nam za Martinje guraju pod nos balon da provjere jesmo li cugnuli. A u takvim trenucima, priznat ćete i sami, oni nisu osobito simpatični. Daleko je to od Mehe. A da su svi kao on, gdje bi nam bio kraj!

Zato predlažem da se u policijskoj školi obavezno prikazuju dokumentarci o nekadašnjem Zagrebu (a ima ih više) na kojima se vidi kako je Meho radio. To je, siguran sam, poučnije od svake teorije.