Nova hrvatska poezija
vratila sam se
u svoje godine
bilo je bolno
opet biti mlad
kad prebrodim
jutro
kad ga odgurnem
prignječim
zakoljem
i još mu oko osi
okrenem nož u srcu
dan je
sasvim podnošljiva
katastrofa
treba mi prstohvat
sretne ljubavi
onakve od koje se
svi strahovi prestraše
i pleše spremajući kuću
i stižu duga pisma
i zvone telefoni
od koje se
knjige same rastvaraju
na radosnim mjestima
a cvijeće dugo ne vene
u vazama
sve tvoje je
izdano
predano
prodano
ni imena ti
na grobu nema
samo
ljubičasti puzavci
davno presađeni
s tvoje terase
na mojoj
još rastu
u njihovoj boji
i jeki tvog smijeha
u mojim ušima
kod mene
zagrljena
u miru počivaš
učini mi ruku
krilatom
da te mogu
dodirnuti perom
sve će prekriti vrijeme
srebrnim snijegom
i mjesečinom
samo će onaj
zagrljaj
koji se nije
dogodio
izrasti u stablo
ujesen krvavo
potom ledom
polomljenih grana
koje će uvijek
uskrsavati
sitnim bijelim
cvjetovima
(za Vrapa)
volio me
napušteni pas iz Vrapča
kao nikada nitko prije
na prvi pogled
bez predumišljaja
još iz kaveza živodernice
a poslije istim žarom
iz mojega dvorišta i kuće
volio me tiho
za sebe ništa ne tražeći
s licem mješanca koje
kao da se uvijek smije
i umro dosljedno
noću dok sam spavala
ugušen vlastitom krvlju
koju bi za mene
uvijek rado dao
i kojom mi je
na bijelome podu kuhinje
crvenim slovima
posljednju poruku napisao
on i ja samo znamo
koliko je bila ljubavna
plač sam pomno planirala
nahranila sam životinje
zaključala vrata
ugasila radio
pripremila maramice
uzela papir za ovu pjesmu
i tek je tada počelo
najprije sporo
s nevjericom
pa onda u pljusku
plakala sam
za sve progutane plačeve
i za one koji su bili osmijesi
isplakala sam i sve
koji su bili lažno hihotanje
pripremila sam i cigarete
ali nisam ponovno počela pušiti
samo sam ih gledala
kao u bivše poljupce
plakala sam uplašeno
kao napuštena djevojčica
noću usred šume
kao da je prirodno
prije spavanja malo otplakati
potom sam iznenada
grčevito zaplakala
grabeći dah
kao da rađam
ili sam tek rođena
i sramotno pred kraj
ridala
kao nad vlastitom smrću
do sita sam se
svečano naplakala
od sreće
dolazim ti
na sastanak
okrunjena koraljima
i poljskim cvijećem
koračam
polako i svečano
osjećam
smrt će me
još malo pričekati
iza ugla
duboko se spava
s tvojim pismom
ispod jastuka
miriše gorkasto
na bademe
omotnica
s tvojim rukopisom
opire se zagrljaju
pred zoru
iz nje izlijeću
pčele i leptiri
koji mi odlazeći
na čelu ostavljaju
boje i med
moraš me brzo
duboko sanjati
zgusnuto i često
nasmiješenu
uplakanu
odjevenu i nagu
moraš mi brzo
u snu
skinuti s lica
sve velove
moje lažne radosti
da se vidi
samo čežnja
doista mislim
brzo nas moraš sanjati
dok mi još starost
nije
sasvim progutala obličje
navodno
od dva se slomljena srca
može sastaviti jedno
veće i crvenije
s dvostruko više kucave krvi
pokušavam
ali nije moguće
danima skupljam krhotine
koje se ne uklapaju
bridovi nikako ne priliježu
mnogo je nazubljenih
nigdje pripadajućih
oštrih dijelova
a ljepila
ni za lijek
tvoje lice
na grupnim fotografijama
kao da je donijelo more
ono je naplavina
gruda mutnog jantara
to lice strši iz stručaka osmijeha
nalik na čičak među ivančicama
na zrnce papra u koktelu s jagodama
ono sasvim izvan svega
reži
kao da bi odletjelo
a ne može jer pada
zbog teških metala samoće
nikotina i kofeina
zabijajući se poput čavla
u svečane stolove
pune obilja i radosti
tvoja lažna obećanja
poput mladih vrana
iskljucala su
sve što je sjajilo
u meni
mene voli kamera
a ja Čajkovskog
i svoj gležanj crnog labuda
ukrašen niskom malih
crvenih
tvojih
probodenih
srdaca
polažem napisanu pjesmu
u lijes žute mape u Wordu
prethodno je malo umijem
počešljam
presvučem
i našminkam
jer nikad se ne zna
kada će je i tko
ondje
bespomoćno ležeću
razgledati
ljubazna sam
s novorođenim pjesmama
iako me živciraju
jer nikad ne saznajem
zašto su me noću razlistale
što su zapravo htjele
čije su
otkud su pale
zalutale u moju glavu
da bi ih snena rodila
za ukop
u novu zbirku
675 - 16. siječnja 2020. | Arhiva
Klikni za povratak