Vijenac 675

Književnost

Nova hrvatska poezija

Ljubavi razne

Ana Horvat

STENDHALOV SINDROM

vratila sam se

u svoje godine

bilo je bolno

opet biti mlad

SVAKODNEVICA

kad prebrodim

jutro

kad ga odgurnem

prignječim

zakoljem

i još mu oko osi

okrenem nož u srcu

dan je

sasvim podnošljiva

katastrofa

PRSTOHVAT

treba mi prstohvat

sretne ljubavi

onakve od koje se

svi strahovi prestraše

i pleše spremajući kuću

i stižu duga pisma

i zvone telefoni

od koje se

knjige same rastvaraju

na radosnim mjestima

a cvijeće dugo ne vene

u vazama

VIŠNJI OGRIZOVIĆ

sve tvoje je

izdano

predano

prodano

ni imena ti

na grobu nema

samo

ljubičasti puzavci

davno presađeni

s tvoje terase

na mojoj

još rastu

u njihovoj boji

i jeki tvog smijeha

u mojim ušima

kod mene

zagrljena

u miru počivaš

ČARANJE

učini mi ruku

krilatom

da te mogu

dodirnuti perom

ZAGRLJAJ

sve će prekriti vrijeme

srebrnim snijegom

i mjesečinom

samo će onaj

zagrljaj

koji se nije

dogodio

izrasti u stablo

ujesen krvavo

potom ledom

polomljenih grana

koje će uvijek

uskrsavati

sitnim bijelim

cvjetovima

LJUBAVNA PORUKA

(za Vrapa)

volio me

napušteni pas iz Vrapča

kao nikada nitko prije

na prvi pogled

bez predumišljaja

još iz kaveza živodernice

a poslije istim žarom

iz mojega dvorišta i kuće

volio me tiho

za sebe ništa ne tražeći

s licem mješanca koje

kao da se uvijek smije

i umro dosljedno

noću dok sam spavala

ugušen vlastitom krvlju

koju bi za mene

uvijek rado dao

i kojom mi je

na bijelome podu kuhinje

crvenim slovima

posljednju poruku napisao

on i ja samo znamo

koliko je bila ljubavna

PLAČ

plač sam pomno planirala

nahranila sam životinje

zaključala vrata

ugasila radio

pripremila maramice

uzela papir za ovu pjesmu

i tek je tada počelo

najprije sporo

s nevjericom

pa onda u pljusku

plakala sam

za sve progutane plačeve

i za one koji su bili osmijesi

isplakala sam i sve

koji su bili lažno hihotanje

pripremila sam i cigarete

ali nisam ponovno počela pušiti

samo sam ih gledala

kao u bivše poljupce

plakala sam uplašeno

kao napuštena djevojčica

noću usred šume

kao da je prirodno

prije spavanja malo otplakati

potom sam iznenada

grčevito zaplakala

grabeći dah

kao da rađam

ili sam tek rođena

i sramotno pred kraj

ridala

kao nad vlastitom smrću

do sita sam se

svečano naplakala

od sreće

VIZIJA

dolazim ti

na sastanak

okrunjena koraljima

i poljskim cvijećem

koračam

polako i svečano

osjećam

smrt će me

još malo pričekati

iza ugla

PISMO

duboko se spava

s tvojim pismom

ispod jastuka

miriše gorkasto

na bademe

omotnica

s tvojim rukopisom

opire se zagrljaju

pred zoru

iz nje izlijeću

pčele i leptiri

koji mi odlazeći

na čelu ostavljaju

boje i med

SANJAČU

moraš me brzo

duboko sanjati

zgusnuto i često

nasmiješenu

uplakanu

odjevenu i nagu

moraš mi brzo

u snu

skinuti s lica

sve velove

moje lažne radosti

da se vidi

samo čežnja

doista mislim

brzo nas moraš sanjati

dok mi još starost

nije

sasvim progutala obličje

KRHOTINE

navodno

od dva se slomljena srca

može sastaviti jedno

veće i crvenije

s dvostruko više kucave krvi

pokušavam

ali nije moguće

danima skupljam krhotine

koje se ne uklapaju

bridovi nikako ne priliježu

mnogo je nazubljenih

nigdje pripadajućih

oštrih dijelova

a ljepila

ni za lijek

LICE br. 2

tvoje lice

na grupnim fotografijama

kao da je donijelo more

ono je naplavina

gruda mutnog jantara

to lice strši iz stručaka osmijeha

nalik na čičak među ivančicama

na zrnce papra u koktelu s jagodama

ono sasvim izvan svega

reži

kao da bi odletjelo

a ne može jer pada

zbog teških metala samoće

nikotina i kofeina

zabijajući se poput čavla

u svečane stolove

pune obilja i radosti

VRANE

tvoja lažna obećanja

poput mladih vrana

iskljucala su

sve što je sjajilo

u meni

LJUBAVI RAZNE

mene voli kamera

a ja Čajkovskog

i svoj gležanj crnog labuda

ukrašen niskom malih

crvenih

tvojih

probodenih

srdaca

POGREB PJESME

polažem napisanu pjesmu

u lijes žute mape u Wordu

prethodno je malo umijem

počešljam

presvučem

i našminkam

jer nikad se ne zna

kada će je i tko

ondje

bespomoćno ležeću

razgledati

ljubazna sam

s novorođenim pjesmama

iako me živciraju

jer nikad ne saznajem

zašto su me noću razlistale

što su zapravo htjele

čije su

otkud su pale

zalutale u moju glavu

da bi ih snena rodila

za ukop

u novu zbirku

Vijenac 675

675 - 16. siječnja 2020. | Arhiva

Klikni za povratak