Kraj sage i novi početak

I nakon završnog poglavlja nove trilogije Ratova zvijezda, baš kao što je bio slučaj i nakon njezina prvog nastavka Sila se budi prije četiri godine, razvidno je da se u realizaciju navodno posljednjih triju segmenata trenutno nonalogije o pustolovinama odvažnih Jedi vitezova iz galaktike far far away krenulo primarno, a možda i isključivo iz komercijalnih razloga. Idejni tvorac nove trilogije središnje sage J. J. Abrams, redatelj prvog i trećeg filma te izvršni producent čitavog projekta, ujedno već godinama i jedan od najmoćnijih holivudskih mogula koji stoji i iza revitaliziranoga filmskog serijala Zvjezdane staze, čiji bi sljedeći nastavak trebao režirati Quentin Tarantino, iza „nezaustavljive“ franšize Nemoguća misija te nekoliko manje ili više uspjelih serija kakve su Izgubljeni, Na rubu, Zapadni svijet i Castle Rock, zacijelo jest iskreni ljubitelj fantastičnog izmaštanog svijeta Georgea Lucasa stvorena prije sad već više od 42 godine. Moglo se to vidjeti i u filmu Sila se budi, ostvarenju koje je bilo koncipirano kao svojevrsna parafraza Nove nade, kronološki petog nastavka franšize iz kojeg je Abrams u suradnji sa suscenaristima Lawrenceom Kasdanom i Michaelom Arndtom preuzeo ne samo glavnu dramsku, dramaturšku i narativnu konstrukciju, ovaj put s mladom gardom uz mentorstvo izvornog i obožavateljima i dalje najvažnijeg trija Luke Skywalker–Leia Organa–Han Solo, nego i profiliranje spomenute mlade garde koju čine Rey, Finn i Poe Dameron, uz karizmatičnog negativca Kyloa Rena te uz vjerno tehnološko i općenito izvedbeno „kopiranje“ filmova iz prve trilogije, praćeno pohvalnim izbjegavanjem naglašenije CGI-tehnologije i vizualnim prosedeom koji je snažno titrao nostalgične žice ne samo warsera.

Kadar iz filma Ratovi zvijezda: Uspon Skywalkera

Zabava za warsere i ostale

Bili vi žestoki obožavatelj franšize, warser spreman u svakom trenutku prepoznati određeni kadar i smjestiti ga u asocijativno-nostalgični kontekst s pripadnom ikonografijom i značenjskom popudbinom, ili tek prosječan ljubitelj filmskoga znan-fana, film Sila se budi vješto je iskoristio dio sjećanja na zlatno razdoblje novog Hollywooda. Uslijedio je osjetan kvalitativni pad u naslovu Posljednji Jedi, djelu koje je režirao daroviti Rian Johnson (Looper, Nož u leđa, serija Breaking Bad), filmaš koji se voli poigravati žanrovima i njihovim postulatima, uz umetanje subverzivnih detalja i iznevjeravanje kanona, no koje je u konačnici razočaralo ne samo warsere. Ostvarenje opterećeno dramaturškom i narativnom nekoherentnošću, baš kao i neujednačenim ritmom, predugim trajanjem, uvođenjem nezanimljivih novih likova (Rose Tico) uz preveliko eksploatiranje ionako dobrano iritantnih starih (Finn) te nesvrhovitim pojavljivanjem Lukea Skywalkera kao jednog od ključnih likova, a potom i njegovom odveć lakom eliminacijom, filmofile je iritiralo i vrludanjima u karakterizaciji likova. To se ponajviše odnosi na trivijalno nesigurnu Rey i borbom s vlastitim demonima mučena Kyloa Rena, koji je razbio kacigu, poveznicu s Darthom Vaderom, i ubio kako se dotad činilo najvažnijeg negativca Snokea. Nakon i kvalitativnog i komercijalnog posrnuća s Posljednjim Jedijem, J. J. Abramsu postalo je jasno da mora opet uzeti konce u svoje ruke, sjesti u redateljski stolac (režija je prvotno bila povjerena Colinu Treworrovu iz Jurskog svijeta) i spasiti što se spasiti dade.

Beba Yoda postao je zaštitni znak serije Mandalorijanac

To spašavanje u Usponu Skywalkera odnosi se na odustajanje od dosta onoga što je uvedeno u prethodnom nastavku, od sparivanja Rose Tico i Finna, uz njezino stavljanje u treći plan i njegovo možda i romantično sparivanje s tamnoputom pobunjenicom Jannom, preko vraćanja kacige Kyloa Rena, što je iskorišteno kao ilustracija njegovih unutrašnjih sukoba, do ne baš zadovoljavajućeg, ali ipak kakva-takva objašnjenja tko je bio Snoke. K tome, u ovom nastavku trilogije Finn konačno nije suvišan i iritantan, kakav je bio u prethodnim nastavcima, već se u dovoljnoj mjeri profilira kao akcijski junak i ravnopravan sudionik zbivanja, a veću minutažu zasluženo dobiva i u prethodnom nastavku zapostavljen Poe Dameron, zamišljen kao odjek Hana Sola. Dakako da i ovaj film intenzivno cima nostalgične žice, i povratkom Landa Carlissiana kao jednog od omiljenijih sporednih likova iz izvorne trilogije, i pojavljivanjem Ewoksa u jednom kadru u završnici, a osobito vraćanjem Palpatinea kao zlog masterminda, čime se trilogiji napokon daje i određeni smisao, makar on bio konstruiran, nategnut i nelogičan. Naime, u jednom trenutku generalica Leia (računalno jedva zadovoljavajuće „oživljena“ Carrie Fisher, kojoj je lice u većini scena u kojima se pojavljuje „nalijepljeno“ na glavu druge glumice, pri čemu se snima sleđa ili iz poluprofila) jednostavno svima prisutnima otkrije da se iza svega od početka krije Palpatine, a oni to prihvate bez pitanja, makar sa strane logike. Naime, uistinu nije logično da se Palpatine sve vrijeme krio, i iza sugerirano više klonova Snokea, baš kao što nije logično ni ishitreno uvođenje izdajice u redovima najviše rangiranih časnika Prvog poretka (koji se sad iz nepoznatog razloga zove Finalni poredak), čija će se dramska funkcija svesti na jednokratnu pomoć pobunjenicima, nakon čega biva eliminiran.

Uspiju li se zanemariti sve slabe strane, nelogičnosti, ishitrenosti i pojednostavnjenja, kao i zavaravanja gledatelja u reklamnim najavama filma, od sugeriranja da C-3PO gine preko najave pojave nekakve „crne“ Rey naoružane crvenim svjetlosnim mačem i kadra njezine sugerirane zajedničke borbe s Kyloom Renom protiv nepoznatog neprijatelja, konačni rezultat ipak zadovoljava. Ne tijekom prvog sata trajanja, jer se tada jurnjava i akcija nižu mehanički i bez izraženijeg smisla, tek da se nešto događa, nego u drugom dijelu, kad započne obračun Rey i Rena, niz pomalo zamornih i predugih dvoboja svjetlosnim mačevima kroz koje će se iskristalizirati njihova i romantična, a možda i obiteljska povezanost, sve do završnice u kojoj oboje bivaju stavljeni pred ekstremne izazove i izbore. U drugom dijelu, tako, cjelina ipak posjeduje priželjkivanu i u ovakvim pričama nužno potrebnu epsku dimenziju, uvjerljivosti koje pridonose i detalj svojevrsna žrtvovanja Leie Organe za spas Rey, i pojava Hana Sola kao očinskog i moralnog autoriteta sinu Renu, pa i hologramski lik Lukea Skywalkera kao presudnog podupiratelja i također očinske figure za Rey. Zbivanja su u završnici vješto orkestrirana, zahvaljujući droidima, među kojima je i vrlo simpatičan novi, osigurana je i doza verbalnog i geg-humora, vizualni je prosede dakako impresivan, a glazba Johna Williamsa, koji se ovim filmom navodno oprašta od Ratova zvijezda, još jednom monumentalna.

Intrigantni
Mandalorijanac

Ako Uspon Skywalkera uistinu i bude završno poglavlje središnjega segmenta franšize, u što je zbog financijskih pobuda i rezultata teško vjerovati, te ako sporedni filmski projekti nakon komercijalne propasti korektnoga filma Solo do daljeg i ostanu „na ledu“, ljubitelji znanstvene fantastike na malim i velikim ekranima, a osobito warseri, ipak nemaju razloga za brigu. Na novopokrenutoj platformi Disney + prikazana je prva sezona vrlo uspjele serije The Mandalorian, još jednog odvjetka u univerzumu Ratova zvijezda čiji autori također neprekidno kod gledatelja titraju žice nostalgije, i u recepciji svog djela ozbiljno računaju na nju, ali i nude nešto svježe, poticajno i zanimljivo, što je mnogo više i od središnjeg segmenta matice franšize (Fantomska prijetnja, Klonovi napadaju i Osveta Sitha) i od posljednje trilogije ukorijenjeno u svijet izvornih, Lucasovih Ratova zvijezda.

Štoviše, zahvaljujući kreatoru serije Jonu Favreauu, ne osobito pamtljivu glumcu, no mnogo zanimljivijem producentu i redatelju, koji se u Hollywoodu probojno afirmirao prvim Iron-Manom iz 2008, inicijalnim naslovom čitavog aktualnog Marvelova „multiverzuma“, The Mandalorian je projekt koji ne samo ljubiteljima Ratova zvijezda vraća povjerenje u to da mitotvorne, epske i ine mogućnosti koncepta još postoje. U to da je i u okrilju korporacije Disney, prema mnogima najzlokobnijeg predstavnika „mračne strane“ u današnjem Hollywoodu, crne rupe koja za račun komercijalnosti guta svu izvornost i kreativnost, moguće stvoriti nešto unatoč svemu obojeno autorskim pečatom te intrigantno i prepoznatljivo.

Svakako, Mandalorijanac, kako bi glasio prijevod naslova, jest derivativna serija koja se ponajviše naslanja na poetiku Kurosawinih samurajskih filmova, osobito na antologijske naslove Tjelesna straža i (u četvrtoj epizodi) Sedam samuraja, kao i na iz Tjelesne straže izvedenu „dolarsku trilogiju“ Sergija Leonea. Favreau to i ne krije, te je glumca Pedra Pascala (Kingsman: Zlatni krug, Igra prijestolja), koji tumači naslovnu rolu, tijekom priprema upućivao na gledanje Clinta Eastwooda kao Bezimenog. Trud se itekako isplatio, jer The Mandalorian, na kojeg je mogao utjecati i sjajan strip Usagi Yojimbo Stana Sakaija, i jest samurajski špageti-vestern smješten u dalekoj galaktici, projekt koji opet igra na nostalgiju (tu su ne samo beba Yoda koju protagonist spašava, nego i Jawasi iz Nove nade, s njihovim prepoznatljivim vozilom), ali je i dovoljno samosvjestan, zabavan i intrigantan. A zgodno je i u glumačkoj postavi vidjeti Wernera Herzoga i Carla Weathersa (Rocky, Predator), kao i Nicka Noltea pod maskom junakova simpatičnog pomagača Kuiila.