Književnost ne bi trebala moralizirati

Istaknuti je flamanski književnik Stefan Hertmans (Gent, 1951) zagrebačkoj književnoj publici poznat gost. Naime, 2016, neposredno nakon što je, u divnom prijevodu Romane Perečinec, objavila roman Slikar i rat, Fraktura ga je ugostila na Festivalu svjetske književnosti. Tri godine poslije, u jednako lijepom prijevodu iste prevoditeljice, objavljen je i njegov posljednji roman, Obraćenica. Nakon Slikara i rata, ali i suvremenog iščitavanja Sofoklove tragedije u Antigoni u Molenbeeku što ju je ove godine u prijevodu Svetlane Grubnić Samaržije objavio mladi Antipod, Hertmans ponovno u priču pojedinca upisuje povijest i ucrtava neuralgične točke cjelokupnosti njegova doba. Zbog te je svoje sposobnosti stvaranja gotovo dokumentarističke fikcije nagrađivani pisac, esejist i pjesnik uvijek zanimljiv sugovornik, a s njim smo ovog puta razgovarali nakon što je nastupom u ZKM-u otvorio sezonu zanimljivih zagrebačkih književnih gostovanja.

Izvor: FRAKTURA

Iako bismo, prema književnim zakonitostima, Obraćenicu trebali svrstavati među povijesne romane, nemoguće je bilo prečuti odjek njezine aktualnosti. Je li odluka o pisanju, kako ga nazivate, postmodernističkoga povijesnog romana, unaprijed donesena ili se nametnula zaranjanjem u priču?

Divim se piscima poput Thomasa Manna, majstorima povijesnog romana, ali nisam njihov obožavatelj. Ne volim osjećaj zarobljenosti u balončiću povijesti i pokušaj uvjeravanja čitatelja da je sve u romanu istinito. Zato činim nešto drugo, ne pričam priču, nego provodim čitatelja kroz njezino nastajanje, tražim od njega da osjeti moju gotovo bolnu želju za saznavanjem istine. Ovo nije knjiga o tome što se dogodilo, nego u čitatelja osvještava spoznaju da ne znamo što se dogodilo i time je drukčija od povijesnog romana. Rukopis u temelju priče k meni je došao slučajno, a shvatio sam ga vrlo osobno jer i sam imam kuću u Monieuxu. Htio sam upoznati svoju tisuću godina staru susjedu i pokušati dokučiti kako je donosila svoje odluke. Mnogo sam istraživao, no u jednom sam trenutku shvatio da pišem knjigu o Europi, o religiji i izbjeglicama i postalo mi je jasno da, ako zrcali političku situaciju današnjice, ne može biti povijesni roman.

Može li se srednji vijek usporediti sa suvremenošću?

Nemam romantičarski pristup srednjem vijeku. Ne mislim da su ljudi bili slobodniji, no jesu li slobodni danas? Bilo je teže putovati, ali putovali su. Važni su se ljudi stalno kretali. Raymond od Toulousea triput je posjetio Jeruzalem prije nego što je onamo poveo križare.

Često me pitaju nisam li mogao odabrati i neku drugu, a ne priču iz 11. stoljeća. Odgovor na to pitanje krije se u knjizi. Pročitao sam tekst Normana Golba i poželio saznati više o djevojci čije se ime, što je tipičan postupak u patrijarhalnom društvu, ne spominje. Bila je plemenitašica sa sjevera, preobratila se udajom za rabinova sina i s njim se nastanila u Narbonneu. U potragu za njom krenulo je pet očevih vitezova – svojem je ocu bila vrlo važna. Vjerojatno je trebala postati dragulj za nekog viteza.

Kakav je bio položaj žena u društvu srednjovjekovne Francuske?

Patricijke su bile dobro obrazovane i kultivirane pa je tako i prava Vigdis Adelais vjerojatno učila latinski, a znala je i svirati i pjevati. Žene su bile kultiviranije od muškaraca, koji su razmišljali samo o konjima, mačevima i ratovanjima. Bile su kultivirane, ali ne i emancipirane.

Nije li i Vigdisina odluka da pobjegne svojevrstan čin emancipacije?

Jest, no to je samo jedan izdvojen čin. Pogledajmo primjer druge žene čija me sudbina zaokuplja već četrdeset godina, Antigone. Sa sudbinom se susreće govoreći ne muškarcima, potpada pod utjecaj onog radikalnog drugog, prožeta je jedino vjerom samoj sebi. Je li na isti način Vigdis bila prožeta vjerom u ljubav, u strast prema životu? Možda ju je i rabin podupirao u tome. Njezina je priča pošla krivo jer su je očevi vitezovi tražili. Da nisu, živjela bi u Narbonneu i nikad ne bih saznao za nju. Odaberete li put poput Antigonina, pojavit će se pitanje o nepredvidivosti života. „Što će se dogoditi krenem li protiv struje?“ Vječno pitanje i borba pojedinca suprotstavljena sustavu.

Zato mi je bilo važno saznati tko je ta djevojka i kako je dospjela u Kairo. Uranjao sam u svijet u koji nisam planirao uroniti i postajao sve svjesniji da se nalazim u svijetu sličnu današnjem, s izbjeglicama, religijskim previranjima i napetostima. I sve se to dogodilo za kratka života moje susjede? Morao sam napisati knjigu.

Osim u druge svjetove uranjate i u različite pripovjedačke perspektive, čitatelju se predstavljate i kao pisac i kao njegova glavna junakinja.

Ovo je treća verzija knjige, prve dvije nisu funkcionirale. Kako sam rekao, nisam htio napisati klasičan povijesni roman i nisam htio biti sveznajući pripovjedač.

Za Rouen sam saznao u Bruxellesu, čitajući Golbovu knjigu o tamošnjoj židovskoj zajednici. Uskočio sam u automobil, odvezao se do gradića i odmah sam naišao na Ulicu masakra i Židovsku ulicu. Tad sam odlučio poći u potragu za djevojkom. U mojoj priči nije postojala nijedna čvrsta točka, o svemu sam učio, nagađao i istraživao. Igra je postala zanimljiva i odlučio sam njezin rezultat u knjizi prikazati kroz naizmjenične pripovjedačke perspektive.

Poigrao sam se i čitateljevom spremnošću da povjeruje u nevjerojatno. Naravno da ne znam gdje su se u stvarnosti odigrale scene iz romana i čitatelj to zna, ali zbog isprepletanja mojeg i junakinjina puta spreman mi je povjerovati. Jer je želi upoznati. Na svakoj stranici ističem da ne znam, ali želim saznati. Time i čitatelja pretvaram u pomoćnog detektiva. Da sam napisao roman u kojem je sve poznato, napetost ne bi bila jednako snažna. Čitateljski osjećaji za nju jačaju jer sam ih učinio aktivnima. Povijest je kao otvorena rana, a ja ne pišem o osobi u prošlosti, već s čitateljem otkrivam stazu njezina života.

Mislite li da čitatelj klasičnog romana ne može biti aktivan?

Ovdje je snažnija prisutnost empatije. Čitatelj zna da ne znamo, ali voljeli bismo saznati, i to je izvor suosjećanja. Mislim da je u stvarnosti njezina patnja bila kudikamo veća. Znao sam da je preobraćenica pa sam se pitao koje je običaje poštovala. Je li joj plava kosa omogućavala da se poigrava identitetom kako bi preživjela? Izbjeglice to rade. Možda bismo i mi da se ustrašeni nađemo u nepoznatoj zemlji. U mojim je očima postala vrlo suvremena, putnica s djetetom u naručju, udovica čija su starija djeca odvedena u zarobljeništvo. A bila je plemenita roda. Moj čitatelj stalno propituje razloge svega što joj se događa i mislim da je to postmodernistički pristup pisanju povijesnog romana.

U jednom trenutku, kao pripovjedač, kažete da biste je voljeli upozoriti na njezinu sudbinu. Upozoravajući su trenuci prisutni i kad opisujući stanje u srednjem vijeku (nadiruće katastrofe kojih Zapad nije svjestan) govorite o suvremenosti. Ima li književnost i ulogu upozoravanja?

Sve o čemu govorim obilježeno je dvostrukošću, odjek je jednog vremena u drugome, no izbjegao sam i jednom rečenicom izravno spomenuti suvremenost. Čitatelj osjeća na intuitivnoj razini. Adrenalin raste, ljudi su sve osjetljiviji. Zapadnjaci lako ulaze u sukobe, pale izbjegličke kuće, svjedočimo usponu ekstremne desnice i rastu mržnje. Kao da kroz prozor promatrate naš svijet. Istovremeno sam uvjeren da književnost nikad ne bi trebala moralizirati. Zato ova priča tjera na razmišljanje. Njezina je glavna zadaća opisati bezimenu osobu u borbi protiv zajednice i promatrati rezultate. Književnost je sraz individualnosti i kolektiviteta. To pitanje postavljam i u Antigoni u Molenbeeku. Odjeci našeg vremena u obama su slučajevima snažno prisutni.

U trenutku preobraćenja djevojka prestaje biti Vigdis Adelais i postaje Hamoutal. Može li netko to učiniti, prestati biti netko i postati netko drugi? Ili je sve dio njezina identiteta?

To je najvažnije pitanje jer ovo jest roman o identitetu. Može li se identitet promijeniti? Znamo za slučajeve djevojaka koje su, zaljubivši se u njihove borce, odlazile u Irak ili Siriju. Sad se vraćaju kao izbjeglice, s djecom rođenom u kalifatu. Imaju flamanska imena, ali kao preobraćenice na islam nose nikab. To je stanje iščašenog identiteta, ali je i dio stvarnosti.

Zamislite ženu poput Hamoutal, prije tisuću godina. Kako bi postala Židovka, mora posve promijeniti svoj identitet. Opterećena je pitanjem komu se moliti. U 11. stoljeću nije bilo izbora, morala se moliti i činila je to kroz kršćanske molitve, a sad mora naučiti hebrejske. Ne znamo komu se doista moli, no vjerojatno je u nastalom rascjepu pomislila kako Boga i nema. U to vrijeme nema mjesta ateizmu… Rascjep je ravan bezdanu, a promjena osobnosti nikad nije potpuna. Zato joj na kraju dopuštam da izgubi razum, tad više nema jezika za ono što joj se dogodilo, a to je nama nezamislivo.

Promjena religijskog identiteta bila je fundamentalna? Možemo li ikad u potpunosti napustiti neki identitet?

Mislim da ne. Naše su osobnosti multikulturne, više nas silnica oblikuje. Bila je plemenita roda, učila je francuski, govorila hebrejski, a možda i aramejski i naposljetku se našla u arapskom svijetu. Cijeli je naš svijet sadržan u njoj, a ona to i ne želi. Niti zna što bi s njime. Može li netko ostaviti ego? Ne. Zato sam je učinio razorenom, podvojenom ženom. Pitanje identiteta u njezinu slučaju, povijesno gledano, izraženo je religijskom dvojbom. No ona je uvijek sociokulturološki konstrukt. Sve što joj se događa ostavlja posljedice na njezin unutarnji svijet i na njezinu pojavnost. No što ostaje u njezinoj duši, u njoj samoj, što je ono izvorno? Ne znamo. Mnoge silnice mogu dovesti do krize identiteta, ali dio izvornog identiteta ostaje ukorijenjen. Što ostaje nakon što se sve promijeni? Otvorena rana, enigma. Vjerujem da je izvorno ja sadržano u uspomenama iz djetinjstva, a vraća se u trenucima izgubljenosti. Možemo samo nagađati kako je na nju utjecalo preobraćenje. Jeste li primijetili da za cijele priče Hamoutal ne kaže ni riječi? No čitatelj je u njoj. A ona ne govori. Nevjerojatno joj je blizak, a ne zna što je rekla. I postaje dio čitatelja. Jer ljudi s kojima možemo podijeliti tišinu ljudi su s kojima smo najbliži. Da sam joj dopustio da govori, možda bi izgovarala besmislene, suvremene fraze i to bi postao psihološki roman, nezanimljiv.

Mislim da je u Hamoutalino vrijeme bilo lakše preobratiti se, no kolikom je pritisku podvrgnuta? Ne zaljubljuje se u običnog Židova, već u sina najvećeg francuskog rabina. Nema izbora. Kao žena nije imala mogućnost emancipacije, morala je slijediti pravila. Zato je njezin život obilježen šutnjom, zato ne izgovori ni riječ.