Kantice u pijesku i poetika dodira

U pjesmama pjesnici često žive svoje neostvarene živote. Oni tako aktiviraju maštu misleći na neke druge stvari koje se usprkos poetskim obnavljanjima ne ostvaruju. I onda se u toj imaginaciji slika zbiva kontrapunkt koji poetskim temperamentom personalizira riječi, koje opčinjavaju, rastvaraju i apsorbiraju osjećajni svijet. Koje znaju i prevariti, iako se čini da su pune nekih novih jasnoća. Uostalom, mogu li iste riječi imati iste intimne odjeke, kad nam se čini da trebamo vidjeti samo lijepo?! I tako se upuštamo u potragu za čovjekom u riječima, za individualnošću, za osobnošću. U životu riječi. Kadikad nas očara i naslov stihozbirke. I to su riječi!

Izd. OMH u Garešnici, Garešnica, 2019.

Eto, preda mnom je zbirka pjesama dražesna naslova Kantice u pijesku. Kakva čudesna preobrazba! I kakva skrovita metafora koju nam pruža autorica zbirke Senka (Rendulić) Slivar, specijalistica fizikalne medicine i rehabilitacije. Liječnica pjesnikinja koja podupire poetsku terapiju. I tako smo opet uhvaćeni u mrežu kontrapunkta. Naime, pjesma Kantice u pijesku iznenađuje osebujnošću erosa, kad to ne očekujemo: „Dodiri se protežu / mirisnim oblinama, prsti zaigrani / u vrelim dolinama / Rastopljeno kamenje / i nestvaran par.“

I ciklusi pjesama su opušteni, podatni, vibriraju svjetlošću, obećavaju: Jestiva, Muškarac, Kantice u pijesku, Ruke pjesnika, Balon. I pjesme su tome usuglašene: Amnezija, Jahačica, Noćas, Izbor, Svjetlucava, Zimsko jutro, Odlazi mjesec, Spiljski čovjek, Stranac, Svitanje, Noćna ptica, Mogla bih, Balon. Pregršt pjesama koje izazivaju erotskom intimnošću: od tankoćutnih, skrovitih nagovještaja do iznijansiranih stihova prožetih egzaltiranom osjetilnošću: „Dragocjena sam noćas ja, kap sladora, / neobuzdana jahačica nebeska. / Nosim grimizno-crveni pečat / na koži bedara“ (Jahačica). Istaknute pjesme nisu duga daha. One su metafore iskrene imaginacije, oslobođene stege. One žude i zamišljaju – slobodu. Prigušeni ironijski odmak začinjen fantazijom donosi užitak u pisanju: „Leći ću na zemlju / i pokriti se kosom. / Neću biti kriva / jer ću se praviti da spavam“ (Noćna ptica). „Prelila se prepuna čaša vode s neba. Piješ me željan, / proždireš / kao datulju s libanonske obale“ (Jahačica).

Autorica izvanserijske knjige stihova Senka Slivar objavila je dosad tri pjesničke zbirke: Eros u jutarnjim vrtovima, Lipik, 2014, Zlatovez ljubavi, Lipik, 2015, Čipkasta oaza sna, Lipik, 2019. Najnovija, Kantice u pijesku (2019), prepušta se radostima osjetilne ljubavi. Bog Eros preplavio je stihove prepuštajući se užitku dodira. I dok se današnji poete, trendovski animirani, prepuštaju konstruiranim rečenicama (svojevrsni chat!), kojima nedostaje čar igrivosti i božanstveni osjećaj zanosa, pjesnikinja Senka Slivar kreativno spaja Muškarca i Ženu, uživajući u poetici dodira: „Obezglavljena sam. / Kako je lako biti bez glave! / S ostatkom tijela moga mogu – što god želim.“ (Balon).

Književnim prilozima zbirku su znalački popratili Višnja Lovrić Mencej (Snaga Svitanja u životu žene) i mladi pjesnik Siniša Matasović, koji poziva na čitanje „zavodljivih stihova“ (Tajnovitim koridorima života).