Godina društveno relevantne proze

Uz kontroverze u vezi s dodjelom Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu, svjetsku književnu scenu u 2019. obilježio je izlazak romana Testament, nastavka slavne uspješnice Margaret Atwood Sluškinjina priča u kojem se autorica bavi distopijskom vizijom svijeta temeljena na rigidnoj diktaturi i drastičnoj diskriminaciji žena. U Hrvatskoj nova knjiga Margaret Atwood još nije prevedena, ali je bilo uočljivo da je i našu izdavačku scenu u prošloj godini obilježila pojava većeg broja naslova prijevodne beletristike kojima je svima, uz visoku razinu literarne kvalitete, zajednička njihova društveno-politička relevantnost. Sva ta djela, kako ona koja obrađuju aktualnu stvarnost tako i ona koja se referiraju na događaje u vezi s Drugim svjetskim ratom i usponom nacizma, u fokusu imaju važne društvene probleme i pojedince zahvaćene nesavršenostima i aberacijama društvene stvarnosti, a u nastavku ćemo nekolicinu najboljih ukratko prikazati.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2019.

Brexit i briselski
birokratski moloh

Pregled započinjemo romanom Jesen britanske spisateljice Ali Smith (prev. Dinko Telećan, Vuković & Runjić), prvim u nas prevedenim romanom koji se, između ostaloga, bavi i kontekstom najavljenog izlaska Velike Britanije iz Europske Unije, tzv. Brexitom. Roman Jesen lijepo je napisana i domišljata priča o prijateljstvu, o cjeloživotnoj prijateljskoj povezanosti Elisabeth i Daniela, koje je započelo kad je njoj bilo deset godina, a njemu osamdeset, i to prijateljstvo još traje, punih dvadeset godina. Elisabeth je u međuvremenu diplomirala povijest umjetnosti i navršila trideset godina, a Daniel u stotoj godini leži u predsmrtnome snu u staračkom domu, gdje ga Elisabeth svakodnevno posjećuje i priča mu o svome životu te mu čita knjige, u nadi da je on ipak čuje. Radnja je smještena u današnju Englesku, u doba Brexita, a Ali Smith maestralno gradi narativ od proznih krhotina kojima obuhvaća Danielove snove, Elisabethina sjećanja na djetinjstvo, na njezino odrastanje i razvoj prijateljstva s tim dragim starcem i njegov utjecaj na smjer tijeka njezina života, uz dodatak njezinih ironijom natopljenih komentara psihoze koja zahvaća građanstvo zbog imigrantske krize i podijeljenosti stanovništva na anti- i probregzitovce. Autorica narativ obogaćuje i životnom pričom Pauline Boty, zaboravljene heroine pop-arta i svojevrsne feminističke ikone. Kao rezultat dobili smo nadahnut višeslojni romaneskni amalgam u kojemu snovi i zbilja neopazice zamjenjuju mjesta, a društvena kritika sljubljuje se s intimističkom pričom o doživotnome prijateljstvu, smrti i starenju, uz dodatak posvete samosvojnoj likovnoj umjetnici čija je životna priča puna ljepote, hrabrosti i otvorenosti, ali i tragike (smrt u 28. godini), sarkastičan kontrapunkt natražnjačkim težnjama nove britanske političke garniture. Riječ je o jezično zaigranoj, lepršavoj prozi punoj duha, nježnosti, humora, ali i satire i ironije, uistinu oplemenjujućoj prozi koja na nesvakidašnji način povezuje nekad i sad, tamu i svjetlo, ljubav i bol. A najljepše je pritom što je riječ o prvome dijelu romanesknoga četveroknjižja, pa se čitatelj unaprijed može veseliti dodatnim užicima što su pred njim kad novi prijevodi stignu.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2019.

Glavni grad (prev. Latica Bilopavlović Vuković, Fraktura) možda nije prva napisana, ali je prva u nas prevedena knjiga koja se bavi briselskim birokratskim molohom, tom divovskom administrativnom mašinerijom koja, posve odvojena od stvarnoga života svih nas, donosi odluke, na posve netransparentan način, a utječu na živote svih žitelja Europske Unije. S obzirom na sve to, ugledni austrijski pisac Robert Menasse odabrao je satirički romansijerski žanr kako bi ukazao na paradokse suvremenog europskog političkog sustava i grotesknost načina donošenja odluka, a narativ je usustavio mozaički, s više protagonista u fokusu (mahom briselskih činovnika i političara) kako bi što obuhvatnije zahvatio golem spektar problema i p(r)okazao ljude čije odluke usmjeravaju tijekove života milijuna građana EU-a kao šarlatane, hohštaplere i bešćutne karijeriste. No Menasse prikazuje i mehanizam donošenja važnih odluka kao posve voluntarističku praksu kojoj su pokretač osobni interesi uspona i održanja na političkoj hijerarhiji, dok su opći interesi u drugome ili nikakvu planu. No treba reći da autor pritom nije jednostran, nego je jednako oštar spram nacionalista kao i spram liberala i ljevice, jer svakome političaru ideologija je tek maska kojom omata i sakriva svoje temeljne porive – koristoljublje i želju za moći. Duhovita, britka i inteligentna satira.

Migrantska kriza
i dehumanizacija

Europsko proljeće (prev. Marina Kopjar, Hena com) danskoga pisca Kaspara Collinga Nielsena roman je smješten u nedefiniranu, ali vrlo blisku budućnost (otprilike deset godina od danas), u Dansku u kojoj upravo eruptira pobuna migranata getoiziranih u ograđenim dijelovima velikih gradova. Takav društveno-politički kontekst poligon je za problematizaciju većeg broja važnih tema na primjerima članove jedne obitelji i nekolicine ljudi s njima usko povezanih, nad kojima se sve vrijeme nadvija sjena dekadencije dobrostojeće srednje klase. Tako tu imamo o seksu ovisna šezdesetogodišnjeg, nezrelog i neodgovornog likovnog umjetnika Christiana; njegova galerista Stiga, čijim životom neprestano upravljaju drugi, a kad on konačno uzde života uzme u svoje ruke, tragičan rasplet postaje neizbježan; njegovu ženu Elisabeth, medicinsku znanstvenicu koja odlukom o preseljenju obitelji na selo stubokom mijenja njihovu sudbinu, na što je potiče anoreksija njihove kćeri, hipersenzibilne tinejdžerke Emme. Posredovanjem njih i još nekoliko bliskih im ljudi propituju se teme migranata i njihove prilagodbe životu u novome podneblju, ksenofobije, međuvjerske netolerancije, ekologije, empatije, ljudskosti i solidarnosti i to čini na dinamičan i uzbudljiv način. Nielsen egocentrizam i narcističku kulturu suvremenoga svijeta potpomognute razvitkom tehnologije i s time povezanom ekološkom devastacijom te rastuće socijalne nejednakosti apostrofira kao simptome nadiruće globalne propasti čovječanstva, već dobrano nagrizena dehumanizacijom i nesnošljivošću.

Izd. Vuković & Runjić, Zagreb, 2019.

Za razliku od prethodnih knjiga u kojima je tzv. migrantska kriza (a zapravo europski civilizacijski kolaps humanosti, solidarnosti i empatije) tek u kontekstu priče i samo uzgred spomenut problem Europe, u dokumentarnome romanu Ja sam s tobom (prev. Ana Badurina, OceanMore) talijanska novinarka i spisateljica Melania G. Mazzucco čitatelja u potpunosti uranja u pakao svakodnevne stvarnosti jedne strašne migrantske sudbine. Spisateljica na osnovi razgovora s ilegalnom migranticom iz Konga Brigitte Zebu Ku Pakhua ispisuje tragičnu i dirljivu ispovijed punu stravičnih detalja, istinitu i potresnu priču o odiseji jedne žene koja u potrazi za životom dostojnim čovjeka prolazi nezamisliv pakao, pritom čak ostavivši četvero svoje djece iza sebe, preživjevši zatvor u Kongu, život na ulicama Rima, pokušaje silovanja, premlaćivanje, glad, užasnu hladnoću i neprestani strah, bol, tugu i beznađe. Knjiga je to čija potresnost naprosto ostavlja bez daha, tim više što znamo, ali se trudimo ignorirati da je to tek jedna među brojnim, među tisućama drugih sudbina, sličnih u svojoj stravičnosti, a kroz koje ljudi prolaze – evo upravo sad dok ovo pišem i upravo sad dok vi to čitate.

U maestralnome romanu Mladež bez Boga (prev. Dubravko Torjanac, Hrvatsko filološko društvo i Disput) Ödön von Horvath (1901–1938) sugestivno opisuje rastuću atmosferu nacizma u Njemačkoj sredinom 1930-ih, kroz primjer učitelja optužena za izdaju domovine zbog svojih riječi „i crnci su ljudi“ što ih je izrekao učeniku pri osudi njegovih rasističkih izjava u školskome radu. Autor je roman pisao u egzilu jer je nacistička vlast promptno njegova djela zabranila i prisilila ga na bijeg. Horvath secira društvo koje tone u mrak nacizma („tih divizija beskarakternih pod komandom idiota“, kako naciste naziva), gdje škole postaju poligoni „za moralno odgajanje budućih vojnika“, etičke vrijednosti preko noći nestaju, cijeli narodi proglašavaju se bezvrijednim materijalom za odstrel, bespogovorna poslušnost i odanost ubilačkoj ideologiji postaju imperativ, a životi u potpunosti gube vrijednost i postaju ništavni. Baš kao što posve ništavna postaje i istina. U tom mraku i beznađu Horvath svojim romanom (napisanim 1938) glasno i hrabro pledira za razum i moral, a njegov roman literarni je krik protiv nadirućeg bezumlja. Mladež bez Boga Thomas Mann je proglasio jednom od najvažnijih knjiga napisanih 1930-ih, jer u romanu Von Horvath u malograđanskome oportunizmu i kukavičluku nepogrešivo prepoznaje klicu i zametak svakoga politički motivirana institucionaliziranog zločina, zločina koji je u srži ideologije „krvi i tla“, gdje pravednost i istina u potpunosti iščezavaju, a individualnost biva pometena i zgažena pod najezdom homogenog, rasno čista kolektiviteta.

Proročanski Perutzov roman

Kao i Von Horvathov roman, roman Snijeg svetog Petra (prev. Andy Jelčić, Naklada Ljevak) napisan je 1930-ih (točnije, 1933). Motivaciju za pisanje austrijski autor Leo Perutz (1882–1957) također je našao u usponu nacizma, i njegov je roman bio zabranjen, a pisac bio primoran na egzil. Za razliku od Von Horvathove eksplicitnosti u osudi nacističkog režima, Leo Perutz poseže za implicitnošću, služeći se alegorijom i suptilno balansirajući na razmeđu stvarnosti i iluzije. Pričom o liječniku koji ležeći u bolnici teško ozlijeđene glave reminiscira događaje koji su prethodili stradavanju Leo Perutz donosi suptilnu kritiku kulta ličnosti, upozoravajući na opasnost manipuliranja masama, ali i ljudsku povodljivost. Autor u ekonomski nepovoljnim okolnostima i siromaštvu prepoznaje pogodno tlo za razvoj radikalnih ideja, ali i za njihovo masovno prihvaćanje, a njegov se roman uistinu može nazvati proročanskim, ne samo u kontekstu tada nadolazećeg Drugoga svjetskog rata i Hitlerove zločinačke strahovlade nego i u kontekstu današnje ljudske podložnosti manipulacijama s pomoću suvremene tehnologije i tzv. fake news. Vješto kombinirajući žanrove Perutz priču zasnovanu na nepouzdanu pripovjedaču pretvara u metaforu nestabilnosti ljudske egzistencije u uvjetima ideološki radikalizirana društvenog ozračja, pri čemu, baš kao i u Von Horvathovu romanu, kao prva žrtva pada istina, što je preduvjet za uništenje svih postojećih vrijednosti, morala i pravde.