Glumac je glavna zvijezda

Sa Zlatkom Vitezom, hrvatskim glumcem, redateljem, voditeljem Glumačke družine Histrion, ravnateljem Histrionskoga doma i Zagrebačkoga histrionskog ljeta na Opatovini, razgovarali smo uoči svečanoga, iznimno posjećena, uspješnoga koncerta Vitezovih pedeset let u Histrionskom domu u Zagrebu 21. prosinca.

Povod je ovomu razgovoru vaših pedeset godina umjetničkoga djelovanja. Odakle potječe vaše zanimanje za kazalište i glumu?

Rodio sam se u Varaždinu, u ulici koju su Varaždinci uvijek zvali Zagrebačkom, na dvjestotinjak metara od kazališta. Otac mi je radio, kao i majka, u Tvornici stolica Florijan Bobić, koja je bila na broju 25, a poslije je preseljena u novi dio Varaždina, 1957. ili 1958. Tata mi se amaterski bavio glazbom, ali i kazalištem. Bio je član dramske sekcije u toj tvornici. Lijepo je svirao žičane instrumente još od djetinjstva, čak je bio i član Damen kapele koja je putovala po bivšoj državi i onda je taj svoj dar ugradio u tvornički orkestar, a poslije mi je pričao, a vidio sam i na fotografijama, igrao je i u dramskim predstavama. Posebno me oduševljavao recitirajući Krležine Balade Petrice Kerempuha, uz otvaranje te nove tvornice, a donio mi je i knjigu prvih Balada tiskanih u Hrvatskoj 1946. s ilustracijama Krste Hegedušića. Meni je kao djetetu to budilo maštu, i sjajni crteži i Krava na orehu, prizori iz kmetskog života, pjesme. Pogotovo je tata lijepo govorio Ni med cvetjem ni pravice, Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, Stric vujc. Kazalište mi je bilo drugi dom. Provodio sam i mnogo vremena u knjižnici, koja je bila u kazalištu, a gledao sam neke predstave po nekoliko puta. Prva predstava koju sam gledao bila je Grofica Marica, jer Varaždin je do 1961. imao i operetu, a onda je ukinuta, kao što je neko vrijeme bilo ukinuto i kazalište, jer je vladala politika ukidanja kazališta u manjim sredinama, ali se kazalište brzo, na zahtjev građana, vratilo. Tamo je bilo sjajnih glumaca, Franjo Majetić, Ljudevit Gerovac, a iz Zagreba su došli Ivan Lovriček, Nevenka Stazić, Antonija Čutić... Bio je to dobar ansambl i dobro kazalište.

Snimila Sandra ŠimunoviĆ / PIXSELL

Cijeli ste život posvećeni i glazbi.

Kao dječak bio sam upisan u glazbenu školu u Varaždinu, svjetski poznatu, s kvalitetnim nastavnicima. Direktor škole bio je Marijan Zuber, izniman čovjek i dirigent dječjeg i mješovitog zbora. Ne pripadam generaciji Ruže Pospiš, Ružice Rusman, Nevenke Petković Sobjeslavski, Franje Petrušanca, ali sam kao dječak 1958/59. pjevao skupa s njima u zboru i bio sam ponosan jer su to već onda bili sjajni pjevači i svi su poslije došli u Zagreb, a Ruža Pospiš Baldani postigla je veliku svjetsku karijeru. Iz varaždinskog su podneblja potekli i sjajni muzičari, Jurica Murai, Josip Klima, poslije Dunja Sever, Joža Haluza, član Zagrebačkih solista, Miroslav Magdalenić...

Bili ste istaknut student glume na Akademiji u Zagrebu. Koji su profesori najviše utjecali na vas?

Naš tadašnji rektor Kosta Spaić. Simpatizirao me i kad sam poslije Akademije došao u Dramsko kazalište Gavella. Vratio se 1972/73, nakon kraćeg izbivanja iz države, nakon raskida 1971. s Dubrovačkim ljetnim igrama, kad je demonstrativno dao ostavku i otišao u Švicarsku. Njegov dolazak značio je i prekretnicu Gavellina repertoara: Hölderlin, Skup, Drama bez naslova. U svim sam tim predstavama igrao važne uloge, a u hrvatskoj praizvedbi Bondova Mora u Teatru &TD u Spaićevoj režiji i glavnu ulogu. Godine 1975. prešao je u Hrvatsko narodno kazalište, nagovarao me da i ja prijeđem, čak je rekao da je cijeli repertoar osmislio za mene; u Galebu trebao sam igrati Trepljova, a u Marinkovićevu Kiklopu Melkiora. Kad sam odbio Kostinu ponudu, našalio sam se poslije da su, kad ja nisam, tu ulogu morala igrati dva glumca, Rade Šerbedžija i Zvonimir Zoričić, koji je bio Kor, jer je Kosta tu ulogu proširio. Rekao sam Kosti da sam u Gavelli počeo svoj profesionalni rad i da bi bilo nekorektno da nakon dvije godine, nakon što su mi pružili šansu da se afirmiram kao mladi glumac, pođem drugamo. Poslije sam gostovao nekoliko puta na sceni HNK-a s velikim ulogama, u Othellu u režiji Mladena Škiljana 1984. kao Jago i kao Eugen Kvaternik u Sinu domovine Augusta Cesarca u režiji Želimira Mesarića 1996.

U čemu je privlačnost Koste Spaića kao redatelja?

Svima nama akademcima bio je autoritet. Mene je posebno simpatizirao jer sam bio violinist. Kao dečko pokušavao sam svirati violinu, ali, za razliku od Spaića, koji je završio Konzervatorij, odustao sam nakon prve godine srednje, jer se to više nije moglo uskladiti s mojim obvezama u gimnaziji, a srce me vuklo u kazalište, srce me vuklo da postanem glumac. Počeo sam se pripremati za glumu u gimnazijskim danima, čitao sam svu dostupnu literaturu, zahvaljujući i gradskoj knjižnici. A Kosta Spaić bio je i čovjek od svijeta, režirao je u Finskoj, Engleskoj, surađivao je s Villardom u Avignonu. A ono što je nama studentima bilo važno, Kosta nas je ljeti vodio na Dubrovačke ljetne igre, gdje je bio voditelj dramskoga programa, dok je ravnateljica Igara bila Fani Muhoberac. Mogli smo gledali Dubrovačku trilogiju, Skupa i Dunda Maroju u njegovim režijama, a i sâm sam igrao u nekim njegovim predstavama: u Juliju Cezaru u Lazaretima, Palmotićevu Pavlimiru u Parku Muzičke škole 1971, što mu je bila zadnja režija na Igrama prije prekida. Njih dvoje dovodili su tad u Dubrovnik i velike svjetske umjetnike: Strehlera s Goldonijevim Slugom dvaju gospodara, kazalište iz Züricha s Dūrremattom, Béjartov balet Romeo i Julija bio je ispred Sponze. Družili smo se s Helenom Weigel (ženom Bertolta Brechta) i Ekkehardom Schallom, prvacima berlinskoga, Brechtova kazališta. Zanimljive su bile i manje, putujuće družine. Uz gostovanje američke trupe STOMP u Revelinu razgovarali smo s njima na koji način izvaninstitucionalno djeluju u Americi kao grupa. Na temelju takvih iskustava ja sam 1975. osnovao Glumačku družinu Histrion.

Kako biste definirali glumački histrionski izraz, kao sintezu komedije dell’ arte i baštinskoga hrvatskog, pučkoga kazališta, ili..?

Vlado Gotovac rekao je da sam s Histrionom učinio nešto nemoguće, da sam vratio kazalište nekoliko stoljeća unatrag prema ideji narodnog, pučkog kazališta, ali služeći se i suvremenim atributima i imajući na umu da je ovo vrijeme – i vrijeme filma, televizije i cirkusa, tako da neke naše predstave obiluju i akrobacijama, ne samo glumačkim improvizacijama. Ništa nam nije bilo sveto, mi smo i destruirali ondašnje poimanje kazališta, jer je ono bilo ipak organizirano preko redatelja koji su uvijek imali jedan sustav ili redateljsko čitanje dramskog teksta.

Zašto ste se počeli baviti režijom?

Režijom se bavim od početka, još od Rhinocerosa u kojemu sam vodio probe, a Petar Veček dolazio je uglavnom na kraju i dao nekoliko ideja. Bio sam u koliziji s redateljima jer su redatelji, a to je sve nas koje sam okupljao jako smetalo, bili zvijezde. U kazališnim kritikama pola prostora zauzimalo je „novo čitanje“ i sl., a tek onda su se nabrajali glumci. Želio sam vratiti glumca u središte kazališnog događanja. Nama su u histrionskim predstavama glumci bili i ostali glavne zvijezde. Imao sam i nekih dobrih režijskih rješenja u tim svojim predstavama, ali nisam se htio potpisivati kao redatelj dok se Rade Šerbedžija u Dubrovniku nije naljutio na mene, kad smo 1980. igrali Shakespeareovu Oluju. Svidjelo mu se, čestitao mi je i rekao: „Ti lažiraš vaše kazališno događanje, jer se vidi da je to redateljska koncepcija, režijski sustav, zašto se ne potpisuješ kao redatelj?“ Pokušao sam mu objasniti da je meni više od redatelja umjetničko vodstvo, jer uključuje i sustav režije i vođenje trupe, kao što je to nekad radio i Shakespeare, a onda sam mu dao za pravo. Naime, ne može se kolektivno režirati, to su gluposti.

Jeste li zadovoljni pozornicom Histrionskoga doma i otvorenom pozornicom na Opatovini?

Suvisloga kazališnoga festivala u Zagrebu do Histrionskoga ljeta nikada nije bilo. Taj smo iskorak napravili 1986, kad su mi svi prorokovali da od toga ne bu niš jer se Zagreb koji gleda predstave seli u Dubrovnik i Split. Brzo sam ih demantirao s pomno biranim repertoarom, kojim smo privukli i širu publiku od kazališne. Pogodio sam sa Zagorkom, koja je igrana između dvaju ratova u HNK-u, vratio sam je. Drugo je rock-opera Grička vještica, a drugo je vratiti i dramatizirati Zagorkine romane. Vratili smo i njezine Jalnuševčane, pa Brezovačkog, Šenou, a tu je i Krležijada 1993, jedna od naših najrazvikanijih predstava, s mnogim nagradama. A svake se godine potrudimo da uz pomoć hrvatskih pisaca, nekad trija Senker–Škrabe–Mujičić, danas bardova kao što je Nino Škrabe, pravimo zanimljivo kazalište za zagrebačku publiku. Druga je priča da sam se stalno borio za stalni prostor; kad imate domicilni prostor u kojemu možete svaki dan sudjelovati u kreiranju kazališnoga života, to je velika stvar. Predstave prenosim s Opatovine u Histrionski dom, a stvaramo i dio repertoara primjeren ovoj dvorani za 210 ljudi, to je veličina Teatra &TD i jednoga tipa kazališta i danas česta u Europi, osim velikih kazališta (Burghtheater, Teatro nazionale, Comédie française) najveći je broj kazališta veličine Histrionskoga doma.

Pola stoljeća u hrvatskom kazalištu obilježili ste svojim istaknutim glumačkim ulogama, režijama, utemeljenjem i vođenjem Histriona. Što mislite o hrvatskom kazalištu danas?

Moram priznati da mi je teško, nakon svih silnih predstava kojih sam se nagledao u životu, doći na neka kazališna događanja koja se baš mene izravno ne tiču, tako da nisam baš kompetentan na to pitanje odgovoriti. Naravno, sve pratim manje-više, čujem svašta, idem na one predstave za koje čujem da su dobre. Jednom mi je moja supruga Zora nakon jedne predstave rekla: molim te, nemoj me nikad više voditi u kazalište (smijeh), tako da bi ona bolje mogla progovoriti o sadašnjem trenutku u hrvatskom kazalištu.

A što je vaš trenutak histrionskoga kazališta? Koji su vam planovi?

Želio bih, koliko me zdravlje posluži, održati Histrionski dom na nekakvoj razini. Kad se danas osnivaju kazališta, osim Matka Raguža i Exita, sva nastoje podilaziti mlađoj publici, tinejdžerima, otvaraju se zabavišta, a ne kazališta, i to je velika smrt za kazališta. Želio bih da ne podlegnemo trci za profitom. Predstava se mora prodati da se može održati. U moje je vrijeme nas deset završavalo godišnje Akademiju, a danas pedeset, škole postaju same sebi svrha. Mi koji vodimo manja kazališta idemo na sigurno, jer neko će glumačko ime prodati predstavu, ali ne i početnik. To ne znači da ih ne treba angažirati, ja ih u svaku predstavu na Opatovini nastojim uključiti, ali je činjenica da danas nema sustavna promišljanja o mladim glumcima.