Dragulj iz Matičine riznice

Darivanje knjiga o Božiću stara je matičarska tradicija uvedena još s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim, za čijeg su predsjednikovanja članovima u blagdansko vrijeme pošiljane knjige, a oni su ih, oslobođeni drugih obaveza i okupljeni oko ognjišta, s radošću čitali. Na običaj u začetku procvata hrvatske knjige akademik Josip Bratulić podsjetio je uzvanike Božićnog susreta Matice hrvatske održana je 17. prosinca. Imajući tu činjenicu na umu ne treba čuditi što se u središtu već tradicionalnog okupljanja našlo predstavljanje pravog dragulja iz riznice Matičinih Posebnih izdanja; prvi hrvatski prijevod na latinskom jeziku napisanog nacionalnog epa Dva stoljeća uplakane Hrvatske / Plorantis Croatiae saecula duo Pavla Rittera Vitezovića iz 1703. koji je prevela Zrinka Blažević, ujedno i priređivačica kritičkog izdanja, zajedno s Bojanom Marottijem.

Luka Šeput, Bojan Marotti, Zrinka Blažević, Branka Cvitković, Lahorka Plejić Poje, Josip Bratulić i Tonko Maroević¸/ Snimio MIRKO CVJETKO

Glavni urednik nakladništva MH i voditelj susreta Luka Šeput kao najveću posebnost djela, u kojem autor kroz tri tisuće heksametrom ispjevanih stihova opisuje sve nedaće što su snašla Hrvatsku: osmanska osvajanja, epidemije kuge i gladi, poplave i požare, istaknuo je njegovu pripovjedačku figuru, „personificiranu domovinu, uplakanu ženu koja zbog svojih gubitaka osjeća katkad i fizičku bol“. Prepjev na hrvatski Zrinke Blažević, postignut korištenjem kvantitativnog metra, akademik Tonko Maroević ocijenio je „gipkim i elastičnim“, izražavajući svoje udivljenje očuvanjem dinamičke i polemičke pozicije nastale kroz razmjenu sretnih i nesretnih trenutaka. Iako zbog nedostatka tradicionalnog glavnog lika ili kretanja, putanje, pročelnica Matičina Odjela za književnost Lahorka Plejić Poje kaže kako nije riječ o „epu u najstrožem smislu, ali sadrži tekst o osnivanju nacije“. Ističe i kako je Vitezovićevo djelo „hibridni žanr s elementima vergilijskoga nacionalnog epa, ali i važnom pragmatičkom funkcijom s elementima ovidijskih Heroida.“ Priređivači izdanja Zrinka Blažević i Bojan Marotti govorili su o zahtjevnom procesu prevođenja i priređivanja toga kapitalnog izdanja, dok je ulomke nadahnuto interpretirala nacionalna dramska prvakinja Branka Cvitković.

Izd. Matica hrvatska, Zageb, 2019.

Iz svega je izrečenoga jasno kako je riječ o važnom kulturnom događaju, svojevrsnom, kako je akademik Bratulić poetski primijetio, „božićnom daru kojim se ima utvrđivati jezik, znanje, povijest, hrabrost i sve ono što jedan narod ima podnijeti“. O podnošenju tereta preispitivanja vlastitih odluka u svojem je božićnom obraćanju govorio i Matičin predsjednik, profesor emeritus Stipe Botica, a ukazao je i na obvezu što je najstarija kulturna institucija koja je znatno pridonijela nacionalnom i kulturnom identitetu postavlja pred svoje članove. „Volio bih kad bismo joj obećali da ćemo njegovati hrvatsku kulturu, širiti ljubav i razumijevanje, a od sebe odagnati samoljublje, jal i nesnošljivost. Bilo bi lijepo kad bismo preko nje poticali radinost i uzajamno poštovanje“, poručio je. Potom je glavnom uredniku Vijenca Goranu Galiću uručio zahvalnicu Matice hrvatske za izniman doprinos u obilježavanju i organizaciji 150. obljetnice Vijenca.

Najveći je dar svim prisutnima, uz nadahnut glazbeni program u izvedbi Martine Mičije Palić i Roberta Palića, bio govor Matičina književnog tajnika Božidara Petrača o otajstvu Božića, povezujući radost tog svetog dana s radošću djetinjstva i istovremeno podsjećajući kako ne bismo smjeli ostati samo na vanjštini onoga što Božić znači i veću bismo pozornost trebali posvećivati značenju i odgonetanju božićnoga misterija. Jer „Božić je Bog po mjeri čovjekovoj“, pristupio je čovjeku u ljudskoj prilici i postao djetetom ne bi li pokazao koliko je željan čovječje ljubavi. Petrač je dao i povijesni prikaz oko Božića obavijene teološke misli zaključivši kako Božić objavljuje i daruje smisao ljudskom postojanju. „Ljudsko se pobožanstvenjuje izražavajući pritom smisao Božjega predanja – Bog se očovječuje.“ Stoga je i smisao Božića, više od puke pojavnosti, sadržan u spoznaji veličine kroz poniznost, otkriću tajne do koje se dolazi više šutnjom nego razgovorom, a u toj je šutnji, kao najljepši dar, Petrač okupljenima poželio zajedništvo. „Da budete nekomu suputnikom i supatnikom i da ga, ako je moguće, razveselite.“ Treba li poželjeti više?