Autobiografije

Što se to događa? Na ovogodišnjim sajmovima knjiga u Leipzigu i Frankfurtu, najvećima na svijetu, predstavljeno je ni manje ni više nego sto pedeset autobiografskih knjiga na raznim jezicima. Podatke su zabilježile stručne službe sajmova. Manija, obuzetost, točno pogađa tu pojavu. O motivima autora možemo samo nagađati. Među njima je neobično mnogo neknjiževnika: glumaca, slikara, glazbenika, političara, vojnika, športaša, industrijalaca. Iznimka su djela koja sadrže jasno obrazloženje poticaja.

U tom krugu nagađanja mogu se, smatram, spoznati bar tri pobude i tri prototipa. Jedna je pobuda društvene naravi, druga psihološke, a treća, ipak, literarne, jer i osoba koja je daleko od profesionalnog pisanja može imati ambicije da se iskaže kao umjetnik riječi.

Počet ću sa sociološkim pristupom. Opis života i pogleda društveno istaknute osobe, ženske ili muške, može poslužiti kao potvrda o iznimnom položaju u društvu. Veleindustrijalac, primjerice, ugledan je u svojim krugovima, ali on želi privući pozornost jer time promiče značenje svojih proizvoda (koje možda mnogo ljudi ne poznaje – pravnike ne zanimaju roboti, kao što nevozač ne mari za automobile). Promicanje ima dakako i praktičnu svrhu. Životopis koji će se naći u izlozima knjižara može poduprijeti prestiž autora i njegove djelatnosti. Postoji stara uzrečica o obiteljskom životu, u kojemu supruga kuha, a ustvrđuje se da „ljubav ide kroz želudac”. Danas ona ide kroz autobiografiju.

Druga je pobuda, rekao sam, psihološke naravi. Pisanje autobiografije može zadovoljiti želju za afirmacijom koja se opire prolaznosti vremena. Freud je rekao da čovjek živi i nakon smrti, tako dugo dok se njega netko sjeća. Knjiga, a posebno autobiografija, pokušaj je da se taj vremenski tijek zaustavi. Zašto na primjer nogometaš objavljuje svoj životopis? Zato što je on osobito izložen zaboravu, još za života, kad poslije tridesete ili četrdesete godine gubi specifičnu gibljivost. Športaši se pamte u svijesti obitelji i znanaca, onako kako to prema Freudu pripada svim ljudima. Ali ovdje se radi o sjećanju druge vrste, za koje je znakovita mentalna reakcija navijača i obožavatelja, koja može poprimiti i mitske razmjere. Diego Maradona i Paavo Nurmi mogu se navesti kao primjeri u kategoriji nacionalnih junaka. Oni športaši ili političari koji objavljuju pismena svjedočanstva potiču jedno drugo pitanje. Ne želim posumnjati u to da mnogi (ili neki) među njima nisu vični pisanju. Ali tko zaista izrađuje tekst malokad saznajemo. Znamo iz prakse industrijalaca i političara da oni svoja sjećanja povjeravaju profesionalcima kojima je zadaća da stvore suvisao tekst (ghostwriteri).

U tom sklopu treba spomenuti posebnu kategoriju životopisa i vremenski ograničenih memoara. Sjetimo se tako raznorodnih ličnosti poput Benvenuta Cellinija, Benjamina Franklina i Goethea. Talijanski renesansni umjetnik i pustolov pokazao je (diktirajući!) da mu je bilo stalo do spektakularnih zbivanja, koja nisu uvijek provjerljiva pa graniče s pripovjednom fikcijom. Američki prosvjetiteljski znanstvenik i diplomat Franklin iskoristio je priliku da svoju autobiografiju namijeni poučnoj svrsi. Ona je, iako bogata kulturnopovijesnim podacima, zapravo samo folija za didaktičku poruku. Tekst poučava adresata, osobito mladog čitatelja, kako treba programirati životna načela. Među središnjim su krepostima štedljivost, radinost, smisao za red. Marljivost je definirana kao oblik ponašanja koje ne trpi lagodu; svaki životni trenutak mora biti posvećen korisnom radu; sve drugo izgubljeno je vrijeme. Autor dakako nije slutio da će se njegove poruke zgusnuti u poslovicu „Vrijeme je novac”, dobro poznatu i danas. Njemački klasik također je težio za svjedočanstvom, iako ne didaktičkim. Njegova knjiga o boravku u Italiji (Italienische Reise, napisana mnogo kasnije) povlači sve registre diskursa čija je draž upravo u opisivačkoj vještini, pa također ne služi psihološkom poniranju kakvo je potaknulo Rousseaua u životopisu Ispovijesti. Jedno od istaknutih svjedočanstava kroničarskog pristupa u dvadesetom stoljeću knjiga je Jučerašnji svijet (Die Welt von gestern, 1942) Stefana Zweiga, memoarska rekonstrukcija građanske Europe u razdoblju prije Prvoga svjetskog rata.

A sada treća skupina. Na čelo stavljam vjerojatno najpoznatije dokumentarno i literarno djelo, za koje je autor ponosno primio Nobelovu nagradu za književnost. Nije potrebno posebno predstavljati Winstona Churchilla kao političara: njegova je uloga u britanskoj i svjetskoj povijesti dovoljno poznata. Napisavši ranije nekoliko literarnih djela skromnijeg dosega, veliku je vještinu iskazao u Povijesti Drugoga svjetskog rata. To mu je priznato u Stockholmu. Umio je ratna zbivanja prikazati perom ličnosti koja se nije zadovoljila samo izvjestiteljskom ulogom; bilo joj je stalo do individualnih pogleda i do zazivanja ugođaja u ozračju događanja. Nobelova nagrada povezuje njemačkog povjesničar Theodora Mommsena s mlađim Englezom. Njegova monumentalna Rimska povijest, dovršena godine 1885, svjedočanstvo je autorova uvjerenja da je uvjet savršeno poznavanje građe, ali da prikaz epoha i mentaliteta mora biti pripovjedni čin. Historičar je dužan da njime prožme svoj rad; inače mu prijeti bezdušna faktografija. Ovdje je mjesto i novijim teoretskim razmatranjima o odnosu između povijesti i fikcije, građe i pripovjednog diskursa. Američki historičar Hayden White (Metahistory, 1973) približava se problematici ovdje iznesenih primjera kad tvrdi da metode historiografije mogu u znanstveno djelo unijeti dojam fikcionalnosti.

Da završim. Prije desetak godina, kad su počele bujati autobiografije, jedan me znanac upitao imam li namjeru uključiti se u to kolo. Odgovorio sam mu posredno u svojoj knjizi SMS eseji. Zapisi 2007–2009, u kojoj je prvi esej posvećen tom pitanju. Napisao sam da me ništa ne potiče da sustavno ulančam svoja sjećanja i opteretim njima potencijalne čitatelje. Pripadam vrsti ljudi koji se djelomice samo nejasno sjećaju događaja koji su ključni u pedantnom predočavanju. Mnogo su mi bliži letimični dojmovi: memorijski impresionizam. Uostalom, na mojoj je strani znanstvena psihologija, koja ističe da se asocijativni oblici pamćenja ne mogu programirati. Druga čitateljska strana odgovorit će da ju zanimaju činjenice, sljedovi, uzroci i posljedice, ukratko neka „akcija“. Neka je potraže negdje drugdje.