Australski poučak o požarima i životinjama

Iz požara u Australiji mnogo se što moglo spoznati o ljudskoj prirodi, ne samo zbog kukavičkih podmetanja požara i junačkih podviga u njihovu gašenju, nego i zbog reakcije javnosti na njih. I ovdje su nastale podjele pa neki uzročnike požara vide u čovjeku, a neki u klimatskim promjenama, no mnogo toga ostaje nejasno i potrebno je promotriti činjenice i brojke te uzeti u obzir neke tvrdnje i pretpostavke.

Ljeto u Australiji traje od 1. prosinca, no izvanredno stanje oglašeno je već 11. studenog 2019, kad je vatra zahvatila predgrađa Sydneyja. U gašenje se uključila i vojska te dodatne snage iz Kanade i SAD-a. I kod nas se govorilo o požarima u Australiji, pogotovo nakon predsjedničkih izbora, kad se vatra upravo i dodatno razbuktala. Društvenim mrežama širile su se slike štete i izgorjelih životinja, a s njima izrazi zabrinutosti, tuge i molitve. Šivale su se rukavice za koale, nagađalo se i optuživalo, kritizirane su vlasti, dijelile su se slike beznađa i nešto manje podataka, iz kojih smo mogli saznati da je u požarima život izgubilo 25 ljudi i više od milijardu životinja.

Medijska slika požara

Svake godine u Australiji izbije više od 50.000 požara, od čega velik postotak podmeću ljudi fascinirani vatrom i pometnjom koju mogu izazvati, može ih se pronaći i u redovima samih vatrogasaca, mogu to biti bijesni i razočarani ljudi, kao izvjesni Brendan Sokaluk koji je 2009. tako skrivio smrt deset ljudi. No čim se riješi jedan slučaj, već je izbilo na stotine drugih požara i tako do zadnjega stabla. Iako požari u Australiji još nikad nisu bili tako katastrofalni, to se ne odražava na broju ljudskih žrtava jer prijašnjih godina poginulo je znatno više ljudi: u veljači 2009. čak 173 osobe, a 1983. sedamdeset petero. Ove godine zbog sumnje u podmetanje požara uhićene su 183 osobe, od čega policija 24 sumnjiči za namjerno podmetanje, no podaci su šturi, policija demantira ono što mediji prošire pa preostaju nagađanja, na primjer da su među uhićenima i oni koji zapravo krše zabranu paljenja vatre kako bi spriječili još veći požar. Nije dakle svatko uhvaćen sa šibicama u ruci piroman i možda iz ove situacije proizađe zaključak da se niže raslinje i dalje treba kontrolirano paliti radi sprečavanja većih požara.

Mediji i političari često ignoriraju katastrofe ili ih preuveličavaju. Početkom siječnja društvenim mrežama počela je kružiti i slika Australije koja gori, naizgled snimljena iz svemira premda je riječ o naglašenom prikazu požara u mjesec dana. Njezin autor, umjetnički fotograf Anthony Hearsey iz Brisbanea, uzalud je naglašavao da nije riječ o fotografiji nego 3D vizualizaciji, zapravo umjetničkom prikazu australske topografije. Ta je slika postala zaštitni znak ovogodišnjih požara, kao da svi ti požari bjesne istovremeno i vide se iz svemira. Pogleda li se stvarno stanje stvari na NASA-inoj stranici FIRMS, vidi se da je u Australiji relativno bolja situacija nego u ostatku svijeta, gdje se čini da sve plamti. Pravi je problem nedostatak informacija i nedostatak želje javnosti da sazna istinu, s čime se simbolično poklapa zatvaranje Newseuma u Washingtonu.

Kako veći dio stanovništva živi u gradskom području, ljudi se udaljavaju od prirode, što je posebno loše kad se uzme u obzir da moć čovječanstva upravo i počiva u rukama urbanog stanovništva i da su opće vrijednosti ono što je u skladu s urbanim mišljenjem i svjetonazorom. Društvenim mrežama proširila se teza da su australski požari jedinstveni i katastrofalni, ograničeni na naše vrijeme i na Australiju, premda nije tako ni vremenski ni prostorno gledano. Krive se klimatske promjene, a zanemaruje ljudski faktor. I ovdje je put u pakao popločen dobrim namjerama, što je poslovičan način da se opiše koliko licemjerja i pogrešnih prosudbi nastane kad se želje zbroje s neznanjem. Da Australija nije tako daleko, možda bi joj Hrvatska pomogla, kao što je 2007. jedan od svoja dva tada funkcionalna kanadera poslala u Grčku. U zao čas, uoči kornatske tragedije.

Katastrofa za životinje

Dok se mrežama šire slike koala, ljudi dobrih namjera strepe i nadaju se kiši premda bi mogla stvoriti nove probleme, kao u obližnjoj Indoneziji, gdje vladaju poplave, zasad kobne za 60 ljudi. No u slučaju Australije zabrinjavaju posljedice katastrofe za životinje. Ljudi pod pojmom životinja prije svega misle na psa, no upravo su psi i ljudi najveći neprijatelji opstanku koala. Koale imaju tu nesreću da žele živjeti upravo ondje gdje se nastanjuju ljudi koji grade svoje kuće s dvorištima u kojima drže pse. Pretpostavlja se da su pse u Australiju donijeli ljudi prije 4000 godina. Od dolaska kolonizatora koalama je oduzeto 80 posto staništa, u Australiji ima još oko 80.000 koala, a u požarima ih je nestalo nekoliko tisuća. To je zabrinjavajuća brojka, ali to nije ono najgore.

U dokumentu australskog Ministarstva okoliša stoji da psi svake godine napadnu i ubiju 110 koala. Prema drugim izvorima ta je brojka mnogo veća: psi i mačke godišnje ubiju više od 4000 koala, dakle u dvije godine ubili su koliko cijeli požar, a takvo stanje traje već godinama i ne izaziva pozornost. Neke su koale toliko poznate da imaju i svoja imena, kao Teadoro i Trampy, ubijeni lani. Medijima i javnosti takve teme nisu mile zbog ljudske sklonosti psima pa se radije piše o hrabrome psu Bearu, spasitelju koala, no to ne mijenja činjenicu da su glavni razlozi izumiranja koala otimanje staništa, sudari s vozilima i psi. Žali se samo za koalama koje su nastradale u požarima, ne šire se fotografije koala unakaženih u napadima pasa. Izdaju se upute kako da se spriječe napadi na koale, no to su puke preporuke. Pitanje je hoće li se ljudi ikad zapitati jesu li važnije koale koje slobodno žive samo u Australiji i čiji je broj sveden na nekoliko tisuća ili psi kojih u svijetu ima na milijune.

Čovječanstvo se protiv klimatskih promjena želi boriti vjetrenjačama i zabranom plastičnih vrećica, ali ne i prepuštanjem prostora prirodi i odustajanjem od svojih navika. Kao što kod požara ne pomaže osuda palitelja, tako ni koalama ne pomažu tvrdnje da su krivi vlasnici, a ne psi, koji samo obavljaju svoju dužnost čuvara kuće.

S mačkama je situacija još gora. Dovezene su u 18. stoljeću te su se razmnožile i odmetnule u divljinu, gdje istrebljuju prave australske životinje. Svaki dan ubiju više od milijun gmazova, više od milijun ptica i više od tri milijuna sisavaca. Mačke su dakle mnogo veća nepogoda od požara. Svake godine ubiju oko 4 posto ukupnog broja ptica u Australiji.

Životinje koje je čovjek donio ugrozile su autohtone australske vrste. No umjesto da ljudi isprave grijehe svojih otaca dok još ima australskih vrsta, svaka odluka o istrebljivanju invazivnih životinja nailazi na prosvjed javnosti. Javnosti ne smeta masovni pokolj australskih ptica, gmazova i sisavaca, ali joj smeta odstrel njihovih ubojica osim kad autohtone vrste stradavaju u požaru.

Čovjek ne želi shvatiti da je krajnji čas i da je to situacija ili-ili. Ili ćemo imati pse i mačke ili ćemo imati kvolove i koale. Nema trećeg. Zoološki vrtovi i nacionalni parkovi nisu učinkoviti, udomljavanje pogotovo. Riječ je o borbi za staništa, a ne za jedinke. Odlučeno je i da će biti potrebno eliminirati nekoliko tisuća deva, što je odmah potaknulo peticije s objašnjenjem da je već dovoljno životinja izgubilo život. Čovjek je za svoje potrebe, hranu, zabavu i proširenu obitelj u Australiju donio domaće, kućne i radne životinje. Žabe šećerne trske donesene su 1935. kako bi uništavale kukce štetne za usjeve i sada ugrožavaju populaciju krokodila, a zečevi i lisice dopremljeni su u 19. stoljeću radi rekreativnog lova. Na Galapaškom otočju uspješno je proveden projekt Isabela kojim je od 1997. do 2006. eliminirana kompletna invazivna populacija koza i drugih velikih sisavaca.

Nepravi ljubitelji životinja

John Wamsley racionalni je ljubitelj životinja, karizmatični lik kakav je potreban u trenucima masovne nedoumice. Rano se obogatio, doktorirao i zaposlio kao predavač. Kupio je velika područja u Australiji, koja je pretvarao u utočišta za autohtonu australsku floru i faunu. Čim je 1969. otkupio i ogradio zaštićenu zonu Warrawong, ondje su se pojavile koale, klokani, valabiji i druge životinje, ali i školarci koji su dolazili vidjeti pravu australsku prirodu. Njegovim zalaganjem u Australiji je dopušteno legalno ubijanje mačaka. Najveću je pozornost privukao kapom od mačjeg krzna, a najveći su mu otpor pružali oni koji su ga trebali poduprijeti. Neka područja preuzeo je Britanac Martin Copley (1940–2014), čija organizacija Australian Wildlife Conservancy djeluje i dalje. No čak ni Wamsley nije mogao spasiti glodavca nazvana Melomys rubicola, o kojem su novine pisale u veljači 2019, deset godina nakon što je taj glodavac nestao. Neočekivano je odjeknula ta vijest premda ne tako snažno kao vijest o konzumaciji pasa u Kini ili Koreji, koja je potaknula niz prosvjeda i dovela do djelomičnog ukidanja te prakse.

Autohtone vrste imaju svrhu i funkciju, koje čovjek ne uviđa niti njemu te životinje ičemu služe, konkretno klokani, koale, ehidne, čudnovati kljunaši, vombati, numbati, kvolovi, bandikuti, valabiji, jazavičari, leteći oposumi, emui i ostatak faune i flore. S druge je strane čovjek i njegova životinjska svita koja se nikamo ne uklapa, ali je u ljudskoj svijesti vrednija očuvanja, podjela, emotivnog angažmana i posve iracionalnog pristupa životu i planetu, s katastrofalnim posljedicama po živi svijet. Ljudi će morati odlučiti što zapravo žele, možda neki ekvivalent operacije Isabela. Ne odluče li ništa, i to će biti odluka, i to kobna.

Kako stvari stoje, požari će se stišati i svi će odahnuti, sve će se vratiti u normalu, tihi će se pokolj nastaviti sve dok jednog dana s tugom i čuđenjem ne konstatiramo da je još jedna vrsta izumrla, možda upravo koale, za koje smo uzalud šivali rukavice umjesto da poduzmemo nešto konkretnije i ta će vijest puniti stupce, možda i dan dulje nego što ih je punio Melomys rubicola.