VIJENAC za Šenoina urednikovanja

Kad je godine 1874. August Šenoa od Ivana Perkovca preuzeo urednički posao Vienca, časopis je imao već petogodišnju tradiciju, ugled, prepoznatljivu strukturu i čitatelje. Šenoa je imao netom navršenih 35 godina, a Vienčevo čitateljstvo već ga je poznavalo kao uspješnoga hrvatskog književnika, feljtonista-kolumnista i antologičara. Šenoa je naime te 1874. već imao dobru reputaciju u hrvatskim kulturnim krugovima. Pretpostavka akademika Josipa Bratulića (postavljena na znanstveno-stručnom skupu u povodu 150 godina od prvoga broja Vienca) da je upravo objava antologije Vienac izabranih pjesama... 1873. prevagnula u izboru Šenoe kao odgovornog urednika časopisa Vienac, vrlo je uvjerljiva.

Način na koji je Šenoa urednikovao toliko je prepleten s načinom njegova književnoga rada, da je njegovo uredničko djelovanje nužna sastavnica njegova autorskoga opusa. S 35 godina života Šenoa je već bio glasoviti književnik zahvaljujući feljtonima, pripovijetkama, romanima i raspravama. Uz raspravu Naša književnost (1865) važna je i rasprava O hrvatskom kazalištu (1866), a Šenoa je proslavljen autor zahvaljujući najprije pripovijetkama Turopoljski top (1865) te Dusi narodne straže (1869), ali i povijesnom romanu Zlatarovo zlato (1871), a potom i Prijanu Lovri (1873), manje proslavljen, ali svakako provokativan komedijom Ljubica (1866–1868), no iznad svega voljen kao pjesnik, autor pjesama Hrvatulje (1864), Crnogorska štamparna (1865), Posavke (1865), Slavici (1867), Zagrebu (1872), Hrvatska pjesma (1873), Ribareva Jana (1873) te u njegovu opusu osobito važnih duljih narativnih pjesama: povjestica Kakvu Hrvati djecu jedu (1869) i dviju pjesničkih pripovijetki nastalih prema narodnoj priči, Kameni svatovi (1869) i Kugina kuća (1869). Neke od istaknutih naslova Šenoa je objavljivao u prvom godištu Vienca, sudjelujući tako od početka u stvaranju časopisa i njegova publike.

Reputacija u književnim krugovima

Kao urednik časopisa u kojemu je sudjelovao kao autor od prve godine njegova izlaženja, Šenoa ostaje i autor, a nastoji dosljedno provoditi koncepciju po kojoj bi bile sustavno prikazivane tradicija i perspektive, prilike hrvatskoga i svjetskoga kulturnoga i znanstvenoga života. Štoviše, strukturu je uspješno proveo kako u prvom tako i u posljednjem godištu svojega uredničkoga rada, sve do smrti 13. prosinca 1881. te je, iako teško bolestan, tijekom tē posljednje godine života najvjerojatnije bdio kako nad svojim književnim radom tako i nad Viencem, sve do broja 51 godišta XIII. U tom je broju, 17. prosinca 1881, objavljen in memoriam Augustu Šenoi, a urednički posao preuzeo je Fran Folnegović.

Urednička struktura Šenoina Vienca od 1874. do 1881. bila je pregledna i, kako je već istaknuto, u osnovi je bila praktična provedba teorijskih postavki iz ranije objavljenih rasprava Naša književnost i O hrvatskom kazalištu. Postojali su istaknuti temati, pa je prvi broj primjerice bio posvećen Cvieti Zuzorićevoj (Cvijeti Zuzorić), a poznato je da je Šenoa planirao o njoj napisati povijesni roman, da je preveo dvije pjesme Torquata Tassa posvećene njoj te da je Dubrovniku posvetio jednu autorsku pjesmu. U Viencu su trajno prisutna odabrana poglavlja iz hrvatske, europske i svjetske povijesti, imagološki uvidi, primjeri iz različitih kultura, potom prijevodi te prikazi književnih klasika i suvremenika diljem svijeta, uključujući i hrvatske klasike i suvremenike. Vienac je nudio i priloge, primjerice o povijesti kirurgije (VI, 24), donosio priloge o američkoj kulturi, o književnom razvitku u Japanu (XIII, 14), prikazivao je što Nijemci pišu o Turgenjevu (XIII, 23), pa je i tu moguć odgovor na pitanje zašto je Turgenjev toliko utjecao na hrvatsku književnost druge polovice 19. stoljeća – dakle posredovanjem njemačke recepcije (no Turgenjev nipošto nije jedini ruski autor zastupljen u Viencu). Vienac je donosio i prikaze Žumberka, Zemuna, Dervente, Visovca (XIII, 23), razvalina San Francisca (XIII, 1), prikaze Zagreba „do XVI. vieka“ i „kuća gotičkog sloja Zagreba“ (XIII, 1, XIII, 28) itd. U prvome godištu Šenonina Vienca predstavljen je i mladi pjesnik Rikard Jorgovanić (VI, 10), kojemu je Šenoa omogućio književno stasanje, dobro ga prepoznavši kao istaknuto ime nove mlade generacije, kao uostalom i poslije Iva Vojnovića, a igrom sudbine u posljednjem godištu Šenoina Vienca, 1881. objavljene su pjesme i prerano preminuloga Rikarda Jorgovanića postuma. U tom razdoblju pojavljuje se i August Harambašić kao pjesnik i prevoditelj, a uskoro će upravo on svojim autorskim književnim glasom dominirati hrvatskim kulturnim životom.

Invencija kao rezultat
tradicije

Zahvaljujući temeljitim istraživanjima Ivana Pederina, Drage Šimundže, Krešimira Nemeca, Vinka Brešića i drugih, lako je uočiti prepletenost priloga Vienca, bez obzira na različite autore tih priloga, sa Šenoinim književnim nadahnućem: poznato je da je Šenoa i sâm uzeo neke od tih sadržaja u književnu obradu, a neki su ga sadržaji književnih djela potaknuli da dodatno objavi i nekoliko novinskih informacija o istoj građi. U Viencu 1874. izlazi prilog o Marku Antunu De Dominisu te o Matiji Gupcu, a Šenoa će uskoro objaviti Čuvaj se senjske ruke i Seljačku bunu, uz niz pjesama o povijesnim likovima istoga tematskog kruga; u istom godištu Vienca izlazi prilog o osveti crnogorskoj, a Šenoa je već objavio važnu povjesticu Crnogorska štamparna; jednako je tako prilog Trenkov pandur tematski srodan povjestici Kakvu Hrvati djecu jedu, dok su prilozi o zagrebačkoj drevnoj prošlosti u posljednjem Šenoinu godištu Vienca usklađeni s njegovim posljednjim povijesnim romanom Kletva. Osobitost je da je u posljednjem godištu Šenoina Vienca objavljen prijevod proze Četiri dana Jeana Gourdona Émilea Zole, koji je dakle dobio prostor u časopisu koji se na prvi pogled može činiti srednjom strujom kulture, a izbliza je bio otvoren poticajnom omijeranju prošlosti s novim glasovima za budućnost. Tako je uz Zolu u istom godištu objavljeno i Seosko plemstvo (danas bismo rekli Seosko viteštvo) Giovannija Verge, što znači da je u Viencu bilo mjesta za naturalističko-verističke poticaje.

Kad povežemo Šenoino urednikovanje u Viencu s njegovim ranijim raspravama, vidi se da je za Šenou najveći hrvatski pjesnički autoritet među suvremenicima bio Ivan Trnski, čije je Krijesnice već u programu Naša književnost proglasio uzorom erotičkom pjesništvu, smjestivši ga u niz pjesnika koji služe na ponos narodu (Mažuranić, Preradović, Trnski) i odredivši ga kao pjesnika kojemu među seniorima-suvremenicima „u hrvatskoj lirici para ne ima“. Iz toga konteksta ne čudi ne samo pozicija Trnskoga u samim počecima Vienca nego i pozicija Trnskoga za Šenoina urednikovanja, pa i nakon Šenoine smrti. Premda je Trnski u 20. stoljeću tijekom povijesti književnosti donekle osporen kao kanonski književnik, u novijim istraživanjima čini se da ponovno dobiva na važnosti.

Činjenice da je Vienac rado pisao o Jeanu Racineu kao klasiku, a Victorienu Sardouu kao suvremeniku, a ujedno i najizvođenijem francuskom dramatičaru na hrvatskim pozornicama onoga doba, mogu se obogatiti poveznicama iz Šenoina književnoga i prevoditeljskoga opusa: Šenoa je ujedno preveo i Racinea i Sardoua, i to prije no što je postao urednik časopisa, očigledno imajući sluha i ukusa za bılo svojega vremena. Slično bi se moglo reći i za Šenoin odnos prema Mickiewiczu te prema Lenauu ili Heineu, kojega je također prevodio i cijenio, kao uostalom i Schillera. U svojim razmišljanjima nije isključivao čak ni politički zazornu mađarsku kulturu te je u raspravi O hrvatskom kazalištu pozivao na ugledanje na Mađare čiji su se „potomci odličnih kuća dramatičnoj umjetnosti posvetili“, a u brojnim člancima i prijevodima napadao je „neslano njemčukanje“, misleći poglavito na konvencionalni repertoar novije njemačke i austrijske dramatike, ali nasuprot tomu neumorno zagovarajući njemačke klasike: Lessinga, Goethea, Schillera, Heinea i dr. Šenoa dakle nipošto nije bio isključiv, što je vidljivo i u njegovoj uredničkoj kao i u književnoj produkciji. Bio je konstruktivno oslonjen na tradiciju, što je rezultiralo invencijom.

Stoga ne čudi da je, slijedeći formulu povezivanja baštine s perspektivom budućnosti, preuzeo već uspostavljen model uređivanja uglednoga časopisa te da je dodatno učvrstio njegovu poziciju u razdoblju u kojemu je nakon prvih godina oduševljenja bilo delikatno potvrditi opstojnost. Šenoa je osigurao budućnost te je Vienac nakon njegove prerane smrti zadržao velik ugled i vrijednost časopisa koji nastoji objediniti istočni i zapadni kulturni kronotop. A, iznad svega, Šenoa je pomnim izborom sadržaja, tj. kompleksnim književno-uredničkim obuhvatom, ostvario plan izrazitijega povezivanja hrvatskih krajeva, od Slavonije, Zagreba, Zagorja i Istre do Dalmacije i Dubrovnika, krajeva koji su oduvijek bili povezani, ali sada prvi put sustavno, s utemeljenom perspektivom.